Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je razbijao Safin

Već 10. godinu u penziji, ruski majstor javlja se s refleksijama na vlastitu karijeru

Zadnja izmjena: 7. veljače 2019. Profimedia

“Bog ne postoji”, samouvjereno je nedavno ustanovio ruski filozof Marat Safin, a prvo što sam nato pomislio bilo je — kako je to moguće? Kako je to moguće, ako si ti taj Bog, Marate?

Jedna crtica posebno dobro objašnjava takav koloplet misli.

Na US Openu 2000. je 20-godišnji Safin igrao svoje prvo finale Slama, a suparnik je bio onaj koji se dan-danas smatra Bogom — u ponešto drugačijem smislu, doduše. Pete Sampras imao je na kontu tada već 13 Grand Slam naslova, a u finalu GS-a gubio je tek dvaput. Pa, iako je 29-godišnji Pistol Pete polako ulazio u sumrak svoje karijere koju će osvajanjem posljednjeg Slama na istom mjestu dvije godine kasnije okončati, Amerikanac je bio izraziti favorit. U vlastitom dvorištu, na Stadionu Arthur Ashe, pred 23.000 gledatelja očekivalo se kako će našamarati tog relativno anonimnog i golobradog Rusa.

Mizernih sat i 37 minuta otkucavalo je kad je Safin osigurao prvu meč loptu na vlastitom servisu. Servirao je s add strane i brže-bolje, pomalo neprimjetno, odšetao je do točke gdje se spajaju osnovna i aut linija, pokušavši dobiti što bolji kut u traženju Samprasova mlitavog jednoručnog bekenda. Pete ga je zbunjeno pogledao, jer Safin je takvo što napravio prvi put u meču, a potom se pomaknuo korak ulijevo. Bilo je to nepotrebno jer Marat je pogodio mrežu, a prvi servis u tim trenucima nije mogao ubaciti taman da je servis polje bilo duplo veće — baš je u tom gemu ponudio prve dvije break prilike u cijelom meču.

“Imao sam sve, a opet nisam imao ništa. Osjećao sam veliku prazninu”

I nije uopće bitno ako je Safin taj servis povremeno prakticirao tijekom turnira. Probati ga u tom trenutku moglo je značiti svašta — da ste bezobrazni, a možda i lukavi; da ste glupi, ali možda i pametni; da ste ludi, ali možda i ne baš toliko. U krajnoj liniji — da ste Bog ili budala.

Bilo kako bilo, drugi je servis Safin odservirao ‘normalno’, Sampras se odlučio na chip and charge, samo da bi ga Rus otpuhao backhand passingom — praktički je cijeli meč bio takav za Safina, sve do toga gema prilično lagan. I nemojte podcjenjivati taj trenutak u kojem se odlučio na luckasti servis; da ga je nakon toga Sampras kojim slučajem brejknuo te eventualno okrenuo meč, pričalo bi se o glupoj, ludoj ili nezreloj odluci neiskusnog Rusa u ključnom trenutku. A, tko zna, možda bi i sam Marat ‘zapeo’ na toj prilici.

Streloviti uspon

Glup, lud, nezreo ili kakav god hoćete, Safin je bio samo nekoliko mjeseci prije US Opena. U prvom kolu Australian Opena glatko je ispao od kvalifikanta Granta Stafforda, zaradivši usput kaznu od 2.000 dolara jer se “nije dovoljno trudio” — odnosno, optužen je za tankiranje. Poput prkosećeg klinca u srednoj školi nakon jedne od četiriju sudačkih opomena, umjesto da odigra retern Safin je lopticu uhvatio rukom, a tih je dana javno koketirao s idejom da razbije svoj posljednji reket te da sve pošalje u tri p.m. Na istom turniru zbog slomljenog reketa je s 500 dolara kažnjen je i Goran Ivanišević, inače Safinov idol.

Ludi se Marat, međutim, ubrzo skockao. Promijenio je trenera te do kraja sezone uzeo sedam ATP naslova: kanadski Masters, Masters u Parizu te taj US Open bili su kruna svega. Godinu je okončao kao drugi igrač na svijetu, iza Gustava Kuertena, iako je u studenom preuzeo vrh. Bio je vjesnik nove generacije, ali u tom trenutku bolji od ijednog ‘NextGena’ — od Tommyja Haasa, Lleytona Hewitta, Rogera Federera, Juana Carlosa Ferrerea i Davida Nalbandiana.

Svoju je igru Safin je isprofilirao u Valenciji, u koju je došao s 14 godina jer Majka Rusija nije nudila zadovoljavajuće uvjete.

“Izrastao sam vrlo brzo i nisam uopće imao mišiće”, rekao je jednom 193 centimetara visoki Safin, najviši broj 1 u povijesti igre. “Da sam kojim slučajem otišao u SAD na tvrdu podlogu, koljena bi mi se polomila.” Na toj zemljanoj podlozi mogao je peglati ono što mu je najviše odgovaralo — igru s osnovne linije. Baš zato ostaje žal što je na zemlji osvojio tek dva turnira, a na Roland Garrosu sve je ostavio bez daha kada je jedan maratonski poen proslavio skidanjem hlačica; doduše, jednom je došao i do polufinala.

Ima na zemlji Safin dobar skor, ali sve je ostale naslove, njih 13, osvajao na omiljenom mu tepihu (omjer 23-3 u Parizu) i na tvrdoj podlozi. Uz taj svoj moćni servis te razorne udarce s baselinea takvo što je i razumljivo — Rus je dosta rano hvatao lopticu, udarci su bili prilično ravni, a bekend jedan od najboljih na Touru. Za svoju je visinu bio prilično brz, a nije volio mijenjati ritam, već se ugodno osjećao u tim izmjenama. Nije stoga puno slajsao niti kratio, a prilično je slabo iskorištavao igru na mreži. Netko bi možda mogao reći kako nije bio osobito atraktivan, ali daleko od toga. Jedan takav atraktivan, nemogući poen, Safin je odigrao u vjerojatno najvažnijem trenutku u svojoj karijeri.

No, krenimo redom.

“Ne možete u istom meču razbiti i reket i stolicu”

Osim te 2000., Safin je svoje najbolje odigrao 2002., kad je završio treći. Na jednom meču u Australiji te godine u njegovu su boksu sjedile tzv. Safinettes ili tri atraktivne plavuše, pa bi čovjek mogao pomisliti kako zgodni i nestašni Marat nije bio osobito fokusiran na svoju igru. Ne znam, vidite i sami da djevojke izgledaju onako, umorno, pa se nekako nadam da taj meč nije bio onaj finalni — Safin je tada ispušio od Thomasa Johanssona, 16. nositelja, koji je dotad na Slamovima upisao dva četvrtfinala te nakon toga još jedno polufinale.

“Postao sam opsjednut drugom Grand Slam titulom”, izjavio je jednom Rus, koji nije htio steći status nekog Johanssona, nekoga tko je zalutao do tog jednog naslova. Dvije godine kasnije, u sezoni koju je okončao kao četvrti, opet je bio u finalu Australije. S hipotekom od tri meča po četiri seta te tri meča od pet setova bio je lagan zalogaj za Federera, koji je taman bio započinjao svoju dominaciju, osvojivši drugi Slam. Kad su se iduće godine susreli u polufinalu, Federer je dolazio s Wimbledonom i US Openom u džepu te s 26 pobjeda zaredom. Već pomalo iskompleksirani Safin nije imao puno šanse.

I sve je išlo svojim tijekom — Marat je u trećem setu propustio dobru priliku da povede s 2-1 u setovima i malo je nedostajalo da prijeđe na tamnu stranu. U tie-breaku četvrtog gubio je 5-2, a ubrzo se suočio s meč loptom na Federerov servis. Bio je to taj najvažniji trenutak u njegovoj karijeri, poen koji je Safin izvukao; četiri sata i 28 minuta te 9-7 u petom setu bilo je dovoljno za Federera, a ostalo je goriva i za Hewitta.

Četiri godine kasnije, u zagrijavanju za AO, Safin se na Hopman Cupu u paru sa sestrom Dinarom pojavio s ostacima masnica i ogrebotina na licu, što je koji tjedan prije zaradio u jednoj tučnjavi u Moskvi. Bio je to simbolički kraj njegova sporog propadanja, a na kraju te godine, s 29 na leđima, odlučio se umiroviti. Polako, ali sigurno izjele su ga ozljede. Jedini zapaženiji rezultat u tom razdoblju upisao je još 2008., kad je stigao do polufinala Wimbledona, na podlozi koju je mrzio ne mogavši se pomiriti s tim kako loptica odskače prilično nisko.

Još na onom meču sa Samprasom nešto je bilo bjelodano jasno — Safin briljira onda kada je hladan k’o ruska votka. Nije ga toga dana mogao razjebati nikakav sudac niti su mu se trgali reketi. I nije grijeh razbiti reket. Dapače, ponekad je zdravo istresti bijes iz sebe, a Marat ih je razbijao olako, nerijetko iz prve. Kaže da je u karijeri razbio 1.055 reketa. Trebalo je, međutim, imati mjeru.

“Ne možete u istom meču razbiti i reket i stolicu”, rekao je jednom, nakon što je satrao onu stolicu na kojoj sjedite na izmjeni. “Ako razbijete oboje, onda ste malo bolesni”, pojasnio je.

“Volim biti sam, da mi nitko ne smeta”

Streloviti uspon koji je ostvario 2000. bio je najbolja, ali i najgora stvar koja mu se dogodila.

“Nije bilo više ništa za postići”, izjavio je 2005. “Imao sam sve, a opet nisam imao ništa. Osjećao sam veliku prazninu.” Da, Marat je imao sve, ali nije imao ništa – kupio je kuću u Valenciji, imao je vozni park s pet automobila, a vjerojatno su mu kroz krevet prolazile brojne plavuše i druge djevojke. Mnogi su smatrali kako je naprosto bio lijen.

“Ljudi ne znaju ništa”, izjavio je nedavno u gigantskom intervjuu koji su zapadni mediji samo dijelom preveli s ruskog. “Uvijek sam svoj posao shvaćao ozbiljno jer sam imao veliku odgovornost. Morao sam prehraniti svoju obitelj”, dodao je Marat, koji danas lagodnim životom živi u Moskvi nakon što je kao zastupnik vladajuće Jedinstvene Rusije predao drugi mandat u Dumi. Tijekom karijere Rus je rijetko davao intervjue, a i danas tvrdi kako je puno toga o njemu izmišljeno i prenapuhano. I tako je to — dovoljno je da popijete koju votkicu u javnosti, eventaulno se potučete i stigmatizirani ste.

“Nakon te ozljede bilo je sve gotovo. Bio sam gotov”, pričao je kako je 2005. vukao ozljedu koljena koju je teško mogla sanirati i operacija.

Safin je neki dan proslavio 39. rođendan i danas je sušta suprotnost onom temperamentnom klincu. Još tijekom karijere, 2007., krenuo je na Himalaju, na Cho Oyu, šesti najviši vrh na svijetu. Bio je zasićen i umoran od Toura. Danas živi u Moskvi, sam s dvije mačke, a općenito životinje cijeni više od ljudi. Ne radi ništa, odnosno ne mora raditi ništa kako bi se osjećao dobro. Doduše, puno putuje te jednom dnevno meditira, a istražuje jedno od najkompleksnijih filozofskih štiva, kinesku Knjigu promjene. Zazire od materijalizma i smatra kako je čovjek zapostavio svoju vezu s prirodom. Nema prijatelje, već ‘kolege’ i ‘drugove’ s kojima povremeno popije pivo, čaj ili sok. Puno šeće te održava formu, ali tenis ga ne zanima. Ne zanimaju ga pretjerano ni djevojke, a kamoli ozbiljnija veza.

“Mnogi trebaju društvo, a ja volim biti sam, da mi nitko ne smeta”, kaže, a pričao je i o Bogu, religiji, drugim oblicima života koji zasigurno postoje, pa i o politici. “Cijeli svijet je pozornica, a mi smo samo glumci”, zaustio je u jednom trenutku Safin. I neki će možda reći kako je Marat zaslužio ili trebao dobiti veću ulogu, ali štajaznam; možda je bolje reći kako je on ionako nadilazio svoju ulogu tenisača koju je do svoje 29. igrao.

Ne propusti top članke