Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Spanoulis probušio moj balon

Zemlja je Grčka, sport je košarka. Ali priča je univerzalna

Zadnja izmjena: 14. studenoga 2016. Profimedia

Semafor u Oaki otkucavao je zadnje sekunde utakmice Panathinaikosa i Olympiakosa.  Loptu je u rukama po običaju imao Vassilis Spanoulis. Ispred njega Dimitris Diamantidis, najbolji obrambeni bek u povijesti Eurolige, iza njega zaglušujući zvižduci najvjernijih navijača zelenih. Kratak pogled prema semaforu da bi vidio koliko je sekundi još ostalo, fintiranje ulaza, kratki step back i dizanje na šut s osam metara.

Pogodio je šut za pobjedu – kao, uostalom, i desetine puta do tada. Pogodio je kao da se radi o beznačajnom treningu i kao da taj šut ni o čemu ne odlučuje. Pogodio je u inat meni i svim navijačima zelenih. Utišao je i bacio u očaj punu Oaku, jer tom je tricom Olympiakos uzeo i naslov prvaka Grčke.

Početkom milenija, u vrijeme Spanoulisova stasanja, košarkaški budžeti u Grčkoj bili su poveliki, a privatni vlasnici bacali vreće para za igrače, pokušavajući svoje klubove odvesti na veću razinu. Jedan od tih klubova bio je Maroussi, atenski klub biznismena Armoiosa Vovosa, koji je mladog Vassilisa doveo u svoje redove. Unutar krutih košarkaških shema i strogih podjela uloga igračima na grčkim košarkaškim terenima, njegov nemirni igrački duh Spanoulisa se teško uklapao, ali Maroussi je pružio priliku mladome talentu, trpeći njegove pogreške na terenu.

A bilo ih je , itekako ih je bilo. Kao playmaker koji to zapravo nije, na parketu je često znao ‘cariniti’ loptu, nerezonski šutirati, raditi tehničke pogreške… Trpjeli su ga jer su slutili kakav potencijal imaju u rukama.

Spanoulis je od najranijih dana pokazivao neviđenu dozu samopouzdanja i vjere u svoje sposobnosti, što često kod mladih igrača zna biti dvosjekli mač ako nemaju pravo vodstvo u tim formativnim igračkim godinama. Znao je to i Panagiotis Giannakis, koji je s klupe tih godina vodio Maroussi i koji je godinama kraj sebe u Arisu imao jednog takvog genijalca: Nikosa Galisa, vjerovatno najvećeg igrača kojeg je Grčka ikad imala. Zato je i vjerovao u bahatog klinca na parketu kojega su samo dodatno motivirale velike utakmice i veliki suparnici koje je imao protiv sebe, što u konačnici i jesu odlike koje izdvajaju odlične od samo dobrih igrača.

Za neke grijehe oprosta nema

Maroussi je rastao, a Spanoulis postajao izrazito vruća roba na košarkaškom tržištu. No, oduvijek je u zraku visjelo i pitanje kako će se snaći u momčadi u kojoj će privatne partije na terenu morati svesti na najmanju moguću mjeru i staviti se u službu rezultata.Vasilis Spanoulis during Greek championship between Paok and Olympiakos in Thessaloniki 21th April 2

Prelazak u Panathinaikos bio je logični slijed događaja. No, nakon samo jedne sezone u redovima zelenih otišao je u NBA, u Houston Rockets. Ondje ga je dočekao Jeff van Gundy i njegova desna ruka, obrambeni mag Tom Thibodeau; ono što su oni shvatili kao pružanje prilike mladiću iz Europe, on je shvatio kao poziv da otme loptu iz ruku Tracyja McGradyja, tada najveće zvijezde momčadi. Obrana je u njegovoj glavi ionako oduvijek bila nužno zlo i nešto sa čim se ne treba previše zamarati, koncept koji će Spanoulis zadržati do današnjih dana. Kao i vjeru da je bolji od svih na parketu i da upravo on mora biti prva opcija gdje god igrao. Nije to prošlo kod studioznog američkog dvojca i Grk se vratio kući. Panathinaikos ga je ponovno prihvatio i sve se činilo OK.

No, samo na površini. U bivšem klubu dočekao ga je karakter sličan njegovom, Šarunas Jasikevičius. Njima dvojici jedna lopta nije bila dovoljna: praktično su bojkotirali jedan drugoga na terenu, izluđujući trenera Željka Obradovića. Poslije tri zajedničke godine konfliktnom su dvojcu 2010. istekli ugovori. Pao se odlučio zahvaliti šest godina starijem Litavcu te staviti Spanoulisu novu ponudu na stol.

Prekasno, pokazalo se. Što se točno dogodilo i zašto je Spanoulis bio nezadovoljan nije u potpunosti poznato široj javnosti. Uglavnom, odlučio je otići.

No, neke su utakmice veće od drugih, a neka rivalstva generiraju neviđene izljeve mržnje. Za neke grijehe u očima navijača oprosta nema – jedan od takvih napravio je Vassilis Spanoulis kad je Panathinaikos odlučio zamijeniti baš Olympiakosom.

Kako doživljavate sport

Pragmatičari možda ne vide ništa strašno u toj odluci, dok drugi – poput mene – ostaju vjerovati u principe po kojima dano obećanje nešto znači. Vassilis je dao riječ treneru.

Spanoulis je bacio na koljena prepunu dvoranu i po tko zna koji put i izašao visoko dignutih ruku kao pobjednik. Nekome je to najbitnije – sport je, uostalom, natjecanje; nekome ipak predstavlja nešto više

Vidite, Željko Obradović – čovjek koji je svih tih s klupe vodio Pao – apsolutni je divljak tijekom utakmica. Konstantno je crven u licu i jednog će ga dana vjerojatno infarkt dok se bude unosio u lice igračima i dernjavom objašnjavao što su krivo uradili. To je čovjek koji će ući u konflikt sa sucima, zapisničkim stolom, a onda i s pomoćnicima koji ga pokušavaju smiriti dok im na čistom materinjem skida sve po redu.

S druge strane, to je i čovjek koji svoje igrače voli poput sinova. Trpjet će njihove greške, motivirati ih i dizati im samopouzdanje. Ali Spanoulisu Obradović više ne želi ni pružiti ruku.

Za Obradovića – i za mene – tu staje priča s objektivnom evaluacijom Vassilisove karijere. Iz kurtoazije ću mu skinuti kapu i nakloniti se za sve postignuto sa Olympiakosom čega se ne volim sjećati. Kao ni one trice s početka priče, koja je vratila mučna sjećanja na ljeto kad je zeleni dres zamijenio za onaj omraženog rivala te infantilna preispitivanja o pravdi i karmi u sportu i čovječanstvu općenito.

Zadnji napad, lopta u Spanoulisovim rukama. Ispred njega voljeno dijete Panathianikosa i čovjek kojeg apologeti njegove odluke doživljavaju kao motiv prelaska u Olympiakos, Dimitris Diamantidis. On je zadnjim snagama pokušao blokirati taj šut i nije uspio. Ta ga je slika ispratila i u mirovinu.

Spanoulis je bacio na koljena prepunu dvoranu i po tko zna koji put i izašao visoko dignutih ruku kao pobjednik. Nekome je to najbitnije – sport je, uostalom, natjecanje; nekome ipak predstavlja nešto više.

Recimo, čist obraz. Po meni, Vassilis je svoj ukaljao i napravio nešto što se ne radi.

Sve zavisi od toga kako doživljavate sport, jeste li racionalni ili emotivni tip. Za mene, on je balon u koji se može sakriti od grube realnosti i koji je nemoguće izvana probušiti, ma koliko se neki trudili.

A Spanoulis ga je probušio iznutra.

Ne propusti top članke