HEP logo generalni partner Telesporta

Kako nogomet uči od futsala

Utjecaj uličnog, malog nogometa na onaj ‘pravi’ postaje sve veći

Zadnja izmjena: 3. siječnja 2020.

Nakon što je u nedjelju odigrao sjajnu utakmicu kod Liverpoola na Anfieldu, 22-godišnji Wolverhamptonov branič Max Kilman stigao je u središte pozornosti kroz svoju priču o strelovitom usponu u karijeri.

Kilman, rođen u Londonu u rusko-ukrajinskoj obitelji, svoju je nogometnu karijeru počeo u Fulhamovom omladinskom pogonu, da bi razmjerno brzo — još kao tinejdžer — preko Gillinghama došao u redove petoligaša Maidenhead Uniteda. No, ono što je naročito zanimljivo je i da je Kilman paralelno aktivno igrao i trenirao futsal: prvo u redovima londonskog Genesis Futsal Cluba, a zatim i Helvécije, koji se natječu u prvom razredu engleskog futsala. S vremenom je dogurao i do futsal reprezentacije, za koju je nastupio čak 25 puta i s njom uživao u nekim zaista lijepim trenucima. U njoj je bio i suigrač Dougu Reedu, nekadašnjem igraču i miljeniku navijača u Futsal Dinamu.

No, ta dva sporta je, iako međusobno komplementarna, Kilman mogao gurati sve dok mu prošlog ljeta nije pristupio Nuno Espírito Santo i privukao ga u Wolvese, čime je postao i drugi po redu igrač koji se direktno iz nekog amaterskog kluba pridružio premierligašu nakon Chrisa Smallinga, koji je 2008. prešao iz Maidstone Uniteda u Fulham. Nakon pet utakmica koje je Max u potpunosti ispratio s klupe, Espírito Santo ga je ubacio u igru baš protiv njegovog prvog kluba, Fulhama, kada je dobio tek 45 sekundi. Za većinu se to čini kao trash-time, no za Kilmana je to, za početak, bilo sasvim dovoljno.

“U futsalu je to poprilično dosta vremena”, smijao se Kilman u intervjuu za The Guardian. “Može čovjek tamo zabiti i tri gola u 45 sekundi…”

Mnoge momčadi, ali i savezi, krenuli su integrirati neke od futsal metoda u radu s mladim igračima. Taj trend je najzad stigao i do Hrvatske

To što je Kilman igrao futsal na tako visokoj razini bio je plus u Nunovim očima. Naravno, Wolvesov menadžer dolazi iz Portugala, zemlje koja gaji bogatu tradiciju futsala i koja je dala neke od najboljih futsal igrača u povijesti. Gotovo svi profesionalni nogometaši u Portugalu — pa tako i oni u Wolverhamptonovoj svlačionici — od najranije dobi dođu u doticaj s futsalom i uličnim nogometom, što uvelike poboljšava njihovu tehničku izvedbu. Recimo, Diogo Jota je prvi odrastao u Portu, igrajući na istim ulicama kao i najbolji futsal igrač na svijetu, Ricardinho.

“Futsal jako puno razvija mentalni aspekt u igri: svijest, ugodu s loptom u nogama i brzo razmišljanje”, naglasio je Kilman, koji je protiv Liverpoola dobrim pozicioniranjem i čitanjem igre ‘očistio’ četiri opasne situacije pred svojim golom. “Otkako sam stigao u Wolvese shvatio sam da sam ‘profitirao’ igrajući futsal. On mi pomaže u svemu što ovdje rade, prije svega u brzini donošenja odluka, jer sve je jednostavno brže. Moraš znati koji ti je idući potez.”

Ulični nogomet kao rođenje

Iste stvari je za futsal govorio i jedan od najvećih u povijesti, Pelé. On je, baš kao i Kilman, u tinejdžerskim godinama paralelno igrao za niz amaterskih ekipa u ‘pravom’ nogometu, ali i za lokalnu futsal ekipu Radium. O prednostima futsala, taktičkim i tehničkim, tijekom formativnog nogometnog razvoja pričali su i Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Xavi i ostali velikani; svi su se oni paralelno okušavali u nekoj varijanti futsala ili dvoranskog nogometa, kao i onog klasičnog nogometa na ulici koji je praktički sastavni dio nogometne kulture u Latinskoj Americi.

Uostalom, futsal je kao sport i nastao u Urugvaju, kada je 1934. profesor Juan Carlos Ceriani Gravier počeo razvijati nogomet u dvorani, nazvavši ga jednostavno fútbol sala.

Ako vas zanima koliko je od samih početaka nogomet u Južnoj Americi neraskidivo vezan s konceptom uličnog i dvoranskog nogometa, dovoljno vam je pročitati Nogomet na suncu i sjeni iz pera Eduarda Galeana. U svojoj knjizi Galeano o uličnom nogometu piše gotovo kao o nogometnom rođenju, o prvom koraku koji igrač napravi prije nego se otisne u visine, do travnjaka najvećih stadiona.

“Kao i karneval, nogomet je postao sport za mase. Ali baš kao i narod koji prati karneval i koji i sam krene plesati na ulicama, u nogometu uvijek postoji onih nekoliko štovatelja koji krenu udarati loptu iz čiste radosti. On (igrač, op.a.) počinje igrati iz užitka po prljavim ulicama slamova”, piše. “Sada igra iz dužnosti, na stadionima gdje nema drugog izbora nego pobijediti.”

Ali svoj ezoteriji unatoč, čovjek može imati urođen talent za nogomet, ali ga svejedno mora razvijati i u nogama. Sva raskoš lepršavosti i poetičnosti južnoameričkog nogometa — joge bonito, fútbol criolle i drugih — stigao je tako što su djeca iz radosti krenula šutirati loptu po ulicama, i otuda krenuli put najviših ciljeva. I što smo se više divili tom nogometu koji je djelovao poput umjetnosti i igračima koji su izgledali kao da su se rodili s loptom u nogama, to smo više počinjali shvaćati da u toj priči zaista ima nešto što bi mogli i svi mi iskoristiti.

Nogomet diljem svijeta kreće na igralištima kao puka improvizacija; tko nikada nije zaigrao nogomet s plastičnom bocom i s dva položena kamena koji ‘glume’ vratnice? Rijetko je tko doduše tada razmišljao koliko ta improvizacija iziskuje kalkuliranja, vještine i prilagodbe kako bi ta izgažena boca na kraju završila s druge strane imaginarne linije.

10.000 dodira s loptom

Futsal je naprosto bio institucionalizirana verzija uličnog nogometa, a njegovo širenje po svijetu značilo je i da će netko, pogotovo u eri kada se svakodnevno pronalaze novi pristupi s ciljem nadmašivanja suparnika, iskoristiti i te beneficije za integraciju igrača u pravi nogomet. Visoki tempo na skučenom prostoru predstavlja svojevrsnu Petrijevu zdjelicu u nogometnim laboratorijima još otkako je Rinus Michels uvidio važnost prostorne paradigme i njene ekspolatacije u nogometu. Naravno, o važnosti snalaženja u prostoru u svrhu fluidnosti igre pričao je i njegov učenik, Johan Cruijff, koji je to sažeo u ideju shvaćanja i korištenja prostora u nogometu.

“Ako imaš loptu, moraš napraviti teren najvećim mogućim”, govorio je Johan, jedan od najvećih modernih nogometnih filozofa. “Kada si bez lopte, onda je također bitno teren suziti što je više moguće.”

Kažu da je Nizozemcima opsesija prostorom u nogometu, paradigmom koja je igru u potpunosti transformirala, došla iz vječne borbe koju kao narod vode s nepovoljnim reljefom i kalkulacijama zbog podizanja razine mora. Iz nje je derivirao i totaalvoetbal kao ultimativna igra skraćivanja terena i fluidnosti unutar nje. Ne čudi stoga što je futsal vrlo brzo, već 1960-ih, plodno tlo nakon prelaska iz Latinske Amerike u Portugal i Španjolsku, pronašao i u Nizozemskoj. Iako rezultatski i dalje kao najbolji rezultat bilježe poraz u finalu SP-a u futsalu 1989. baš protiv Brazila, Nizozemci danas imaju preko 130.000 registriranih zaalvoetbal igrača, od kojih se mnogi u isto vrijeme bave i ‘velikim’ nogometom.

Francuzi također nemaju nekog velikog reprezentativnog uspjeha u futsalu, ali bez obzira na to, njihova futsal kultura je ogromna, sa preko 200.000 registriranih igrača, a Wissam Ben Yedder iz Monaca — trenutno prvi strijelac Ligue 1 sa 13 golova — je ujedno i prvi igrač u povijesti francuskih selekcija koji je postao reprezentativac u futsalu i u nogometu.

Futsal se razvija i u nizu ostalih zemalja, bez obzira na trenutni izostanak rezultata, pogotovo u usporedbi s tim tradicionalnim teškašima poput Portugala, Brazila ili Španjolske u kojoj je futsal integralni dio nogometne kulture. Razlog tome dijelom leži i u funkcionalnosti futsala kao sporta, u eri kada je koncept prostora u velikom nogometu postao krucijalna stvar, dosegnuvši svoj vrhunac.

Futsal ne dopušta puno vremena na lopti, ali ono vrijeme koje igrač ima s njom u nogama mora, pod intenzivnim pritiskom suparnika, iskoristiti na najbolji mogući način. Da bi se te vještine dovele do optimalne razine razvojni proces uključuje intenzivan rad na kombinaciji mentalnih i fizičkih, odnosno tehničkih aspekata kod igrača, a važnost tih elemenata u nogometu raste gotovo neprekidno. Stoga su mnoge momčadi, ali i savezi, krenuli integrirati neke od futsal metoda, poput trening-filozofije o 10.000 dodira s loptom, kao izrazito važne segmente u radu s mladim igračima. I ne samo to, već potiču svoje mlade igrače da se kontinuirano okušavaju i u futsalu.

Hrvatska opet kaska

Taj trend je najzad stigao i do Hrvatske.

Iako kod nas od samih početaka postoji snažna veza između futsala i dvoranskog, odnosno uličnog nogometa i onog velikog, što je sigurno imalo upliva u razvoju mnogih naših najboljih nogometaša, bilo kakav institucionalni oblik integracije različitih elemenata ta dva sporta bio je praktički nepostojeći. Prije mjesec dana je Hajduk objavio kako je u suradnji s MNK Splitom organizirao nogometno-futsal turnir Hajduk Tommy Futsal Cup, u trajanju od mjesec dana, na kojem će se odigrati nekolicina turnira za najmlađe uzrasne kategorije: od U9 do U12.

Kako su u Hajduku naglasili, cilj suradnje Akademije s MNK Splitom je, između ostalog, “osvještavanje o futsalu kao komplementarnom načinu za razvoj nogometaša kroz mlađe dobne kategorije”, pogotovo u vrijeme kada je zbog sve većeg upliva sjedilačkog života, čak i kod najmlađih, ugrožena kultura igranja nogometa na ulici ili u dvorani. Kao praktične primjere prednosti koje igranje futsala donosi u razvojnoj igračkoj fazi Hajduk nudi Nikolu Vlašića, Filipa Bradarića i Jaira, ali daleko od toga da su oni jedini primjeri.

Teško je kod nas pronaći nogometaša koji barem jednom nije zaigrao na malonogometnim ili uličnim terenima, čak i uz moguće sankcije matičnog kluba zbog rizika od ozljeda, a neki od njih — poput bivšeg nogometnog profesionalca Antonija Franje, koji je bio angažiran na poziciji voditelja škole futsala u Futsal Dinamu — su se nakon nogometne karijere vratili prvoj ljubavi, malom nogometu.

Iako Hrvatsku zbog fantastičnih nogometnih uspjeha često vežu uz onu otrcanu i nepovezanu frazu o “europskom Brazilu”, na iole konkretnijoj razini i dalje kaskamo za globalnim trendovima koji jasno upućuju na beneficije integracije futsala i nogometa, unatoč jasnim i trajnim kulturološkim temeljima koje u tom segmentu imamo. Štoviše, sredstva koja Hrvatski nogometni savez odvaja za sam razvoj futsala, inače uspješnog samog po sebi, nedostatna su za sustavan razvoj, a onda na to još dolazi i stalna boljka u vidu ‘kasnog paljenja’ u razvoju grassroots nogometa u državi.

Nelogično je da zemlja poput Hrvatske ne razmišlja u tom smjeru, pogotovo uslijed nedostatka golemih sredstava u odnosu na neke od najrazvijenijih nogometnih zemalja, s kojima se možemo razvojno nositi samo ako gledamo korak naprijed u još uvijek nedovoljno neistraženi teren i pokušavamo izvlačiti benefite iz toga. Talenta nam, naravno, ne nedostaje. Ono najbitnije je izbjegavati dokazivanje kako su, i od najužih prostora na terenu, i dalje uže margine koje odgovorni imaju pri razmišljanju.

Ne propusti top članke