Nešto malo više od pet godina. Toliko dugo Domagoj Berečić radi kao trener u hrvatskom nogometu, što je očito sasvim dovoljno vremena da se u vama nakupi frustracija, barem ako pričamo o onim trenerima koji ovaj posao doživljavaju kao veliku odgovornost. Ne želim pritom docirati svojim, sada valjda mogu reći kolegama — i sam sam prije godinu dana stekao UEFA C licencu — jer većina njih su amateri kojima ovaj posao više dođe kao dodatni izvor prihoda, da ne pričamo sada i o tome u kakvim sve uvjetima rade. I znam da mu nije drago što ovako započinjem tekst, stavljajući ga u prvi plan, ali Domagoj nije jedan od tih običnih, pomalo nesavjesnih nogometnih trenera.
“Pa ja s nekim klincima provodim skoro više vremena nego njihovi roditelji”, kaže mi u jednom trenu. Svojedobno junior NK Osijeka, ovaj 30-godišnjak danas je trener kadeta u osječkoj Olimpiji, jednom od onih klubova o kojima je u pomalo nostalgičnim tonovima pisao i naš Aljoša Vojnović. Iako je odnedavno nositelj UEFA A licence, trenerski posao nije mu prvi posao; Domagoj je i magistar edukacije povijesti i hrvatskog jezika i predaje u jednoj osječkoj srednjoj školi.
“Ljudi uopće ne shvaćaju koliko je važna moja rola”, referira se na trenere koji rade s djecom. “Naravno da je bitno pružiti im nogometna znanja, ali mi smo tu prije svega da im budemo primjer. Da pokažemo da držimo do nekih istinskih vrijednosti koje se gube u društvu. To je najvažnija stvar u našem poslu i mislim da moramo dodati tu odgojnu notu.”
Prije otprilike dva tjedna Domagoj je na portalu Sportalo objavio tekst u četiri djela o svemu što se zbiva u natjecanjima za mlađe dobne kategorije u Osječko-baranjskoj županiji. Ukratko, pisao je o kaosu i neredu koji vladaju u tim natjecanjima. Ako hoćete, pisao je o hrvatskom nogometu.
Klubovi dogovaraju rezultate utakmica koje se nisu odigrale ili, ako hoćete, trguju rezultatima: “To se već dugo radi i postalo je normalna praksa”
Neposredni povod bio je taj što njegova Olimpija nije dobila priliku nastupiti u Kupu za kadete i juniore koji organizira Nogometni savez spomenute županije; savez na čijem je čelu već dugi niz godina jedan od onih sveprisutnih likova iz križaljke Hrvatskog nogometnog saveza: gospodin Ante Vučemilović-Šimunović. Zašto Olimpija nije nastupila u Kupu? Savez klubovima nije uputio poziv za sudjelovanje; procedura je takva da se prvo šalje poziv, pa se oni klubovi koji to žele prijavljuju za nastup.
“Problem je u tome što nitko ne reagira ni na što već godinama i što su u cijeloj priči najveće žrtve djeca”, kaže kad ga pitam zašto je odlučio javno istupiti. “I smatram da ništa od toga nije bezazleno.” Domagoj ne radi ovo radi sebe ili Olimpije. Uostalom, nije nezamislivo da njegov klub sada postane meta Saveza, a lako je moguće da je i samom sebi zatvorio neka vrata. On sam rado će istaknuti da ne zaziva nikakve smjene, već bi volio da ljudi iz Saveza pokažu malo više sluha za probleme koji more njega, njegove kolege te, na kraju krajeva, djecu.
Časnik za integritet
To što Olimpija nije mogla nastupiti u Kupu za mladež samo je kap koja je prelila čašu, jer frustracija se nakupljala godinama. Savez je na kraju 21. rujna objavio polufinalne parove u kategoriji pionira, kadeta i juniora, a ostaje nejasno kojim se točno kriterijima vodio pri odabiru sudionika. Jesu li možda izvlačili kuglice iz kakvog šešira ili je neki činovnik postupio po nečijem diktatu?
Među klubovima sudionicima se u kategoriji kadeta i juniora našao i Zrinski iz Jurjevca. Ne radi se sada ni o tome da treba stigmatizirati određene klubove — jer manje-više i svi klubovi snose odgovornost za kaos koji se događa — već o tome da je spomenuti klub ogledni primjer toga da kriteriji ne postoje.
Jurjevac je inače selo od 264 stanovnika od kojih je većina slovačkog porijekla, a klub se danas natječe u onoj objedinjenoj trećoj ligi (takozvana Druga nogometna liga), još jednoj genijalnoj ideji veleumova iz HNS-a. Glavni čovjek kluba je Ivan Komak, vlasnik Osječke pivovare te počasni konzul Slovačke u Hrvatskoj, a o ambicijama možda dobro govori i to što za klub nastupa bivši Hajdukov igrač te reprezentativac Hrvoje Milić. Bilo kako bilo, kadeti Zrinskog su prošle godine nastupali u 2. Nogometnoj ligi Središta Istok – možemo reći, trećem rangu u nacionalnim okvirima; doduše, prvo su bili izbačeni iz natjecanja jer u prvih nekoliko kola nisu odigrali nijednu utakmicu.
Dan prije nego što je njegov tadašnji klub NK Višnjevac trebao imati slobodni vikend — trebao je igrati baš s izbačenim Zrinskim — Domagoja je nazvao jedan dužnosnik spomenutog kluba, priupitavši ga u koliko će točno sati sutra odigrati utakmicu; kad ga nije uspio uvjeriti da su ponovno uključeni u natjecanje, bilo je dovoljno da preda telefon osobi koja je HNS-ov časnik za integritet. Zrinski je vraćen u ligu, i to nakon šest ili sedam odigranih kola. Bilo bi zanimljivo čuti je li taj časnik za integritet spomenuo slučaj Zrinskog na predavanju koje je u ožujku ove godine održano za juniore i kadete NK Gorice. Zlobnici bi mogli reći da ništa od ovog ne treba čuditi; ako se ne vodi računa o integritetu natjecanja kad je u pitanju HNL, zašto bi se vodilo računa o nekoj tamo ligi za kadete? Ima nešto u tome.
Nekoliko dana prije početka sezone u toj 2. NL za kadete Savez je donio odluku da će liga brojati 10 klubova i da će se igrati trokružno; samo dan kasnije stigla je nova odluka. Liga će brojati 12 klubova i igrat će se dvokružno. Dva dana prije četvrtog kola u Savezu su zaključili da ipak neće dopustiti nastup klincima koji su 2005. godište, pa je tako NK Bilje — klub koji nije imao dovoljno kadeta pa se morao popunjavati juniorima (određen broj igrača tog godišta smio je biti u zapisniku i na terenu) — odustao od natjecanja. To znači da se liga sada sastoji od 11 klubova koji će međusobno odigrati 20 kola.
‘Fantomske’ utakmice
Veliki problem predstavlja to što u Savezu očito nisu svjesni što utakmice znače amaterskim sredinama, odnosno ne shvaćaju da su one jako bitne za zadržavanje djece. Klinci — pa i svi mi, pobogu — žive za utakmice i kad nema utakmica nemali broj njih gubi motiv dolaziti na treninge. Sezona tako sada za Olimpiju i druge klubove u spomenutoj ligi završava ovog vikenda, a uobičajeno je da klubovi rade do sredine prosinca; to onda znači i mjesec dana praznog hoda tijekom kojih je teže organizirati treninge, a nije naodmet spomenuti i da je teže naplaćivati članarine, pa i da pripreme za proljetni dio sezone startaju tek negdje krajem siječnja.
S druge strane, ti bi zlobnici opet mogli reći da ništa od ovog ne treba pretjerano čuditi; ako je HNS svojedobno 2. HNL skratio na 26 kola, odnosno učinio to da jedna razvojna liga ima razdoblje od tri i pol mjeseca bez natjecateljskih utakmica… shvaćate već. Situacija inače nije puno drugačija ni u 1. NL — u kojoj se danas, usput budi rečeno, natječe i Zrinski — bilo da pričamo o juniorima ili o kadetima, a osmijeh na lice mogao bi vam izmamiti pogled na 2. NL za juniore u kojoj nakon 10 kola pojedini klubovi imaju po tri odigrane utakmice, neki po četiri, neki po pet, a neki i po šest…
Pa ipak, postoji jedna stvar koja je gora od svega onog što smo dosad spomenuli. Ni te utakmice koje su odigrane nisu sve zapravo bile odigrane.
Ako niste shvatili, klubovi dogovaraju rezultate utakmica koje se nisu odigrale ili, ako hoćete, trguju rezultatima: “To se već dugo radi i to je postala normalna praksa”, kaže Domagoj, pa dodaje da u Cometu, programu koji vodi službenu statistiku svih natjecanja pod HSN-ovom ingerencijom, može pronaći pet takvih ‘odigranih’ utakmica u kojima se on vodi kao trener.
Kako stvar funkcionira u praksi? Utakmica se prvo najčešće odgodi, stvori se privid da će se ona odigrati, a onda se klubovi dogovore za rezultat, ovisno o tome što kome treba; stvaraju se zapisnici s navedenim igračima za obje momčadi, upisuju se strijelci, minute golova, navode se imena sudaca, imena trenera, predstavnika klubova, a na kraju povjerenik za ligu utakmicu uvodi kao odigranu. I što mislite, znaju li u Savezu za fantomske utakmice? I postoji li uopće u zadnjih nekoliko godina jedno prvenstvo koje je u spomenutim ligama bilo regularno?
Kada stvari stavite u takvu perspektivu, onda sve druge neregularnosti postaju nebitne; sasvim je nebitno to što gotovo ni na jednoj utakmici klinaca nema delegata, nebitno je što se više gotovo uopće ne pregledavaju iskaznice, nebitno je što se redovito švercaju igrači, nebitno je što postoje idioti od trenera koji nakon utakmice zbog kartona mijenjaju zapisnike, nebitno je što ima sudaca koji ne zapisuju kartone, što neke utakmice redovito traju kraće, i to po više od 20 minuta, pa i to da često nema dovoljno sudaca na utakmicama, pa je tako na jednoj pomoćni sudac bio domar koji radi u domaćem klubu…
Usput budi rečeno, u Savezu nisu reagirali ni na što od ovog, vjerojatno zato što se radi o temi koja nije izazvala zanimanje na nacionalnoj razini, pa sada po prokušanom receptu ignoriraju stvar sve dok polako ne padne u zaborav. S obzirom na skori početak Svjetskog prvenstva i svenacionalnu euforiju koja će uslijediti, nije da imaju razloga za brigu.
Poruka klincima
Bilo kako bilo, dok oni sjede u svojim uredima u novoizgrađenoj Kući nogometa u Kupskoj ulici u Osijeku, samodostatni i uvjereni u smisao svog postojanja, broj djece koji se općenito u Slavoniji bavi nogometom sve je manji.
Doduše, krivicu za to mogli bismo svaliti na svoje političke pokrovitelje iz HDZ-a koji su najzaslužniji za ekonomsko i demografsko devastiranje ove regije. Opet doduše, Vlada Andreja Plenkovića prije nekoliko je godina pokrenula Projekt Slavonija, Baranja i Srijem u okviru kojeg je u spomenute regije uloženo 20 milijardi kuna, pa je tako sada općinsko sjedište Čađavica — poznato i po HDZ-ovu načelniku Mirku Rončeviću koji se jednom ljutit upisao u knjigu žalbe, jer u pola devet ujutro u lokalnoj birtiji u koju često svraća nije bilo konjaka — bogatije za novo autobusno stajalište i betonsku nadstrešnicu ispod koje nitko nema čekati autobus, a selo Kneževac za društveni dom u kojem se uglavnom održavaju karmine.
Broj djece koja se bave nogometom nije porastao ni nakon uspjeha reprezentacije na SP-u Rusiji, barem tako kaže Domagoj. OK, pričamo li o mlađim uzrastima od kadeta i juniora, djece će gotovo uvijek biti, ali problem nastaje upravo negdje na prelasku u kadete, kad klinci polako ulaze u svijet odraslih i stječu neke nove interese. Dobar dio njih tu se gubi i odlazi iz nogometa, često i iz samog sporta. Nemali dio njih pak, nije krivo pretpostaviti, u dodiru s nogometom ostaju samo kroz lokalnu birtiju i kladionicu.
Jer nije poanta u tome tko će živjeti od nogometa, već tko će ostati u nogometu. Postoje oni treneri koji to jako dobro shvaćaju i koji su onda često potplaćeni i podcijenjeni; ne vidi se koliko rada i energije ulažu u svoj poziv. Problem je u tome što postoje ti ljudi iznad njih koji im nimalo ne pomažu, iako bi trebali; ti nesposobnjakovići koji za početak nisu u stanju osmisliti natjecanje koje ima nekakav smisao. Oni sjede u svojim uredima u novoizgrađenoj Kući nogometa u Kupskoj ulici, samodostatni i uvjereni u smisao svog postojanja i ne vide dalje od svojeg prozora. Nitko im od tih klinaca nije bitan upravo zato što nitko od njih neće postati genijalni broj 10 u reprezentaciji iza čijih će rezultata moći sakrivati vlastitu nesposobnost.
I najgora stvar u cijeloj priči je ta što se istovremeno u pozadini odvija i jedan drugi proces; to su te poruke koje se šalju klincima. To da ti je bolje da budeš poslušan i nemaš kičmu i to da za svoja nedjela ne moraš snositi nikakvu odgovornost. Igraj po našim pravilima i bit će sve u redu; muljaj i varaj, nema veze, to svi rade. Sve u duhu tog vrijednosnog sustava u nas koji ti ljudi gotovo pa instinktivno, svjesni da o tome ovisi njihova opstojnost, održavaju živim; sustava koji stvara nove bezlične poslušnike te sitne i malo manje sitne lopove.
I koji ovo društvo, a možda posebno slavonsku regiju, izjeda već više od 30 godina.
