Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako pobijediti slona

Mala priča o velikoj ljubavi

Zadnja izmjena: 21. siječnja 2020.

Na teren broj 7 na zagrebačkim Krugama, zapljusnut ljetnom ‘sunjarom’, došao sam psihološki uravnotežen. Ako s tog terena ne želim izaći posramljen i s kilom frustracija jer, na koncu, ne mogu samo guštati u običnom rekreativnom meču, jednostavno moram doći mentalno ‘utegnut’. S obzirom da sam vrlo osjetljiva i lako zapaljiva biljka, posljedično i autodestruktivna rupa, moram se takoreći dogovoriti sam sa sobom da toga dana neću raditi pizdarije.

Razlog zašto sam došao tako fokusiran i nabrijan kao da mi život ovisi o tom meču bio je pomalo komičan — bio sam mamuran, i to dobrano mamuran. Dovoljno mamuran ili prpošan da u javnost prvi put izađem u debelo mi prevelikoj roza majici marke Galileo, u kojoj sam zamislio odigrati prvi set. Da se razumijemo, majica je stvarno udobna, ali dotad je bila udobna samo za po doma.

U jednu mi se ruku, dakle, živo fućkalo, ali ovog sam puta tu činjenicu bio spreman okrenuti u vlastitu korist.

Ako krene po zlu, a nerijetko u nekom trenutku krene, bio sam spreman zaigrati konzervativnije, pa i istrpiti masu neforsiranih grešaka koje bi činio. Drugim riječima, bio sam spreman gutati govna. Bio sam spreman zaboravljati. Jučer je bilo jučer i nema povratka. Što si popio, popio si. Bio sam spreman, kako je to fino pojasnio Janko Tipsarević, dugo i duboko kopati, a zauzvrat ne dobiti ništa. Usudio sam se čak i psovati i pizditi, ali ne poput mentalnog bolesnika. Jer ako prijeđem tu granicu, ako previše počnem koketirati s uvijek mi privlačnim činom autodestrukcije, gotovo je. Vi, Nick Kyrgios, Benoît Paire i tko god možete odmah baciti ručnik u teren i otići u obližnji kafić na limunadu.

“Što je ovo bilo?”, provlačilo mi se kroz glavu. Seks. Čisti seks

Da svu tu muku lakše probavim, imao sam razrađen plan igre. Zapravo, imao sam ga već neko vrijeme, ali ga nikad nisam dosljedno slijedio; jer ovo nije obični meč, niti je zapravo ikad bio. Tip od kojega godinama gubim — a u jednom sam trenu imao niz od 10 ili čak 15 i više poraza — prilično je debeo i slabo pokretan, barem u odnosu na mene; ok, reći ćete, to ne znači da nema finu ruku i da u konačnici ne igra dobro. Pa, u njegovom slučaju zapravo i znači. Njegov stil neodoljivo podsjeća na onaj Sare Errani, s tim da je on, razumije se, stostruko lošiji.

Bilo je stoga izvjesno — ili ću prestati gubiti od tog slona i početi kako-tako guštati u mečevima, ili ću u obližnjem kafiću piti limunadu, ili još bolje, pivicu. I zato mi je trebao plan; kad zagusti, da se imam za što uhvatiti i ostati u ravnoteži. Naravno, bio sam svjestan da on ne garantira pobjedu, već je samo bitan alat ili preduvjet eventualnog uspjeha; što zbog dobrobiti ovog teksta, a što i zbog drugog samorazumljivog razloga, dijelove tog plana nećemo otkrivati…

Seksipilno rivalstvo

Inače, ta muška stostruko lošija verzija Sare Errani visoka je 188 centimetara i uoči tog meča težila je oko 100 kilograma. Jednom prilikom, tip koji je igrao poslije nas, te gledao kako me ‘mete’ po tko zna koji put, prišao mi je po završetku meča i malo ljepšim rječnikom u suštini rekao: “Gledaj, toliko si bolji od njega, ali si totalni idiot.” Da, i on ga je podcjenjivao.

Da stvar bude bolnija, prije nego što smo zapodjenuli naše, ispostavit će se, ljuto, ali seksipilno rivalstvo prije sad već sedam, osam godina, mislim da je tip reket držao samo u dućanu, što se valjda vidjelo i po tome kako igra. S druge strane, ja sam ga držao u rukama još kao klinac sve dok onaj Wilsonov nisam, tko bi rekao, polomio, nakon čega mi otac nije htio kupiti novi. I na tome sam mu zahvalan, naravno.

Imao sam, dakle, kakav takav osjećaj za igru pa i tehniku, fizički sam bio bitno spremniji i neutralni promatrač bi zaključio upravo ono što i onaj tip gore — trebao sam ga razbijati tako da poželi prestati igrati. U čemu je onda problem, pitate se?

Problem je u tome što on nije idiot; dapače, za razliku od mene, igra u okviru vlastitih mogućnosti i poštuje suparnika. Negdje usput, uspio me izvući iz konformne zone, one u kojoj se udobno osjećam kad se branim i čekam priliku za kontru. Jednostavno, tip igra šlampavi tenis i kao što u svojoj knjizi Winning Ugly piše Brad Gilbert, pobjeđuje upravo ružno. Pragmatik je. Dosadno vraća balone i po prirodi stvari, zove me da ga napadam. Prži vas, prži vam mozak, a moju je glavu lako zakuriti. Jednostavno čeka da puknem, znajući da teško trpim, gutam, zaboravljam i kopam.

Nije, stoga, teško zamisliti da tipu poput mene baš i nije lako držati se plana, pogotovo ako stvari krenu nizbrdo. A stvari jesu krenule nizbrdo, po tko zna koji put, i to unatoč tome što sam bio kao na apaurinima. Kod 4-4 me brejknuo i elegantno uzeo prvi set. Ok, rek’o, idemo dalje. Plan. Uskoro, iako i dalje nisam igrao loše ili divljao, u drugom je vodio 4-1 s dvostrukim brejkom prednosti i već sam lagano počeo sumnjati u svoju taktičku providnost, pa i razmišljati o klasičnim pizdarijama — piva ili limunada poslije meča ili pak o Petri Martić

“Debilu, ajmo s dubokim reternom na forhend”, stiltalo me kako sam onomad pisao i onda je krenulo. To je to. Iz vedra neba. Trpiti, gutati, zaboravljati i kopati – sve se odjednom počelo isplaćivati. Općenito veći postotak udaraca odaslan na forhend stranu počeo je davati plodove. Dugo, ali baš dugo mi je trebalo da shvatim da mu je to lošiji udarac od bekenda; ušutkao sam mu i taj trademark bekend passing, nakon kojeg bi obično uslijedilo njegovo svjesno, proračunato pa i posprdno “Ajmooo!”, te provocirao sve veći broj pogrešaka ili makar onih loptica posred terena.

Najbolje verzije sebe samih

Drugi set sam iščupao sa 7-5. Sjeo sam na klupu i to je bilo to; konačno sam počeo guštati. Igramo već dva sata, sunjara je zapržila nekih 30 stupnjeva, termin je zapravo istekao, ali ne mičemo se dok nas netko ne makne. Ne izlazimo iz kaveza dok to ne riješimo.

Meč je ulazio u duboke vode, tamo gdje tenis postaje neobično zahtjevan, seksipilan pa i okrutan.

Treći set je otišao u tie-break; kad imate djevojački pouzdane servise poput naših, onda je činjenica da su se u tom setu dogodila samo dva breaka nevjerojatna. Zapravo, postali smo najbolje moguće verzije sebe samih. On dosadna babetina koja ne poklanja apsolutno ništa i bolesno je čvrsta u glavi, a ja fini all-court igrač, s izrađenim poenima i jednako tvrdoglav poput njega. Imali ste taj nestvarni osjećaj kontrole, kao da sami upravljate vlastitom sudbinom, a ne neka neobjašnjiva sila koja uzurpira vaš ionako divlji forhend. Čak sam pomislio da je meč oku ugodan.

Jasno, kako je odmicao, tako su počeli oni ‘trikovi’. Slon je počeo duže sjediti na izmjenama i uzimati veće pauze između svojih servisa. Dobro, rekao sam, nema problema. Doduše, takve tričarije nikada nisam uzimao k srcu i one su, uostalom, sasvim legitimne, a dijelom vas žele isprovocirati da počnete kontraproduktivno misliti.

U svojoj autobiografiji Open Andre Agassi, već poodmaklo fizički rasturen, opisuje izlazak na teren u svojem predzadnjem meču, onom epskom protiv Marcosa Baghdatisa: “Puštam ga da misli da to publika navija za nas obojicu. Tek onda izlazim. Sad se žestina navijanja utrostručuje. Baghdatis se okrene i shvati da je ono prvotno navijanje bilo za njega, ali ovo je moje i samo moje, što ga vjerojatno potakne da još jednom razmisli o svojim očekivanjima od ovog meča. Već i prije nego li sam udario prvu lopticu, bitno sam mu poljuljao samopouzdanje. To je tajna zanata. Trik starog majstora.”

Nakon otprilike tri sata igre na onoj žegi, meč sam sa 7-4 izgubio u tie-breaku. Međutim, nisam bio rastrojen. Ni slučajno. Nisam si imao što predbaciti i ljudi nerijetko ne mogu dobro procijeniti što je choke, a što poraz nakon kojeg ne osjećate gorčinu. Uostalom, slon ipak nije tako loš. Ni slučajno. Poštuj protivnika, uvijek poštuj protivnika.

Sjeo sam na klupu i počeo gledati u prazninu. I sam sam bio prazan. Katarza. Čišćenje. Sve emocije koje ste držali zaključanima, koje ste blokirali, ili bolje rečeno, tijekom meča pravodobno ih ispuštali i dozirali se, sad su isparile u tu prazninu. Pa, opet, osjećao sam se nekako blaženim, ispunjenim.

Tri sata u samici

“Što je ovo bilo?”, provlačilo mi se kroz glavu. Seks. Čisti seks. Ne onaj životinjski, bez osjećaja, već onaj strastveni, onaj u kojem postajete jedno. Svojevrsno izvantjelesno, čisto psihološko iskustvo. Htio sam svome slonu nešto reći, ali nismo trebali progovoriti ni riječi. Znao sam da isto osjeća. Mogli smo se eventualno zagrliti i zahvaliti jedan drugome. Tu, u tom kavezu ili samici, kako ju je zvao Agassi, proveli smo tri sata i imali nešto što rijetko tko razumije. Nešto što je na koncu stalo u svega jedan, dva poena…

I uz jedan poen i meč koji fino sažima ono što smo nas dva ‘invalida’ osjećali, pa i svu okrutnost tenisa — meč od pet sati i dvije minute nakon kojeg je Stan Wawrinka raskrstio sa svojim demonima, postao veliki igrač te začeo kratko, ali možda i nabrutalnije Grand Slam rivalstvo — mogu vam samo poželjeti: pronađite svog partnera i vodite ljubav s njim.

A nek’ vam je sretan i Australian Open.

Ne propusti top članke