Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako pohlepa i pretrpani kalendar uzrokuju sve više ozljeda tenisača na Touru

Nešto se mora mijenjati, i to uskoro

Neke se stvari se zaista mogu prozvati slučajnošću, ali kad se opetovano ponavljaju na većem broju ljudi vrlo vjerojatno postoji zajednički nazivnik koji je uzrok situacije. Naime, u zadnjih godinu dana u vrhu muškog profesionalnog tenisa ozljede su nikad učestalije. Nikad prije toliko velikih imena nije bilo istovremeno ozlijeđeno.

Novak Đoković, Andy Murray, Rafael Nadal, a donedavno i Stanislas Wawrinka, Milos Raonic i Kei Nishikori.

Također valja napomenuti da su gotovo svi imali vrlo ozbiljne ozljede, išli pod nož, a točan povratak (u pravom smislu te riječi) za neke od njih je još uvijek nepoznat. Kako to objasniti u ova vremena kad sportske karijere traju duže nego ikada, kad je prosjek godina u top 100 i u top 10 veći nego ikada, kad najbolji igrači na raspolaganju imaju po pet-šest ljudi u svom timu koje mogu masno platiti i kad je poznavanje kondicijske pripreme, fizioterapije, nutricionizma i psihologije veće i opširnije nego ikada?

Uzrok gore navedenih problema leži u profitabilnosti i marketabilnosti tenisa koja je na rekordnim razinama, što odnosi svoje žrtve.

ATP turniri konstantno dižu svoje nagradne fondove. Nekad je najmanje plaćeni ATP turnir imao nagradni fond od oko 250.000 dolara, a danas je to gotovo pola milijuna. Grand Slamovi iz godine u godinu povećavaju nagradni fond (iako je to i dalje tek sedam posto od ukupnog prihoda Grand Slamova), pa je tako trenutno US Open na 50 milijuna dolara. S obzirom da su tenisači i dalje među rijetkim profesionalnim sportašima koji zarađuju isključivo kad igraju, primorani su hvatati te velike brojke na koje nitko nije imun, pa makar i po cijenu zdravlja.

Kad kažem da tenisači zarađuju samo kad igraju, jasno da igrači u vrhu imaju sponzorske ugovore koji uvijek donose velike cifre, ali i tu postoje velike redukcije ako je igrač ozlijeđen, čime se kompanije štite. Dakle računica je vrlo jednostavna – ako nećeš ti doći i pokupiti lovu, ima tko hoće.

Želje koje nadilaze realnost

Uzmimo za primjer Đokovića ili Murraya.

Za prvi turnir sezone (Doha, Pune ili Brisbane) dobivaju veliku garanciju samo za pojaviti se na turniru (nekad i do milijun dolara s bonusima). Igrač je lagano načet ozljedom, ali ne želi propustiti taj veliki novac te ne zaliječi ozljedu do kraja nego ide na put i igra turnir kroz bol. Slijedi Australian Open, koji nitko ne želi propustiti osima ako baš nije u stanju niti ušetati u teren. Pogotovo igrači kalibra Đokovića i Murraya, koji imaju velike bonuse sa svojim sponzorima proizvođača reketa i robe. Već ubrzo nakon Australije ide južnoamerička turneja, na kojooj svake godine turniri s basnoslovnim garancijama privuku nekog iz ‘velike četvorke’. Zatim idu Indian Wells i Miami, koji su tzv. mandatory eventi – bodovi s tih turnira su nužnost i za dobar plasman jer svakom igraču obvezno ulaze među 18 najboljih rezultata u sezoni.

Da ne idemo tako kroz cijelu sezonu, mislim da je vrlo jasno kako većina igrača u vrhu funkcionira. Sezona je krcata turnirima, novac i prilike su ogromni, a želje igrača nerijetko nadilaze objektivno sagledavanje situacije, što se kasnije pretvara u ozbiljnu ozljedu zbog koje jako dugo izbivaju s Toura, a ponekad čak i dovode u pitanju cijelu svoju karijeru i svoju budućnost.

ATP posljednjih godina zaista odlično posluje i ima toliko zainteresiranih strana za organiziranje turnira da mora odbijati ljude željne investiranja u teniske turnire i stavljati ih na liste čekanja. No, čak i u tom sustavu kalendar je poprilično natrpan i igračima je vrlo teško gurati kroz sezonu. Najbolji završavaju sezonu u Londonu 18. studenog, neki od njih zatim imaju i finale Davis Cupa zbog kojeg završavaju tjedan dana kasnije. Putovanje za prvi turnir sljedeće sezone jest već oko 29. prosinca, što je samo četiri tjedna razlike između kraja jedne i početka sljedeće sezone.

U idealnom scenariju, tenisač bi nakon duge i naporne sezone s puno putovanja i stresa trebao imati dva do tri tjedna godišnjeg odmora, a zatim šest do osam tjedana predsezone. Dakle za nešto što bi u idealnim uvjetima bilo osam do 11 tjedana razlike između dviju sezona, neki od igrača imaju na raspolaganju samo četiri tjedna.

Pohlepa izjeda sport

Najbolji primjer za to je bio Marin Čilić.

On je 2016. imao odličnu sezonu, često ostajao dugo u turnirima, igrao velik broj mečeva i redovito igrao Davis Cup susrete. Nakon iscrpne i stresne sezone, dočekalo ga je nevjerojatno emocionalno pražnjenje u finalu Davis Cupa u Zagrebu i već za četiri tjedna je nastupao u Chennaiu. Niti se stigao adekvatno odmoriti i zaželjeti tenisa, a bespredmetno je govoriti o tome  je li imao priliku za pravi rad u predsezoni. Došao je sebi tek u travnju 2017. kad je krenula zemljana sezona.

Neminovno je da ATP nešto mora poduzeti po pitanju kalendara natjecanja, ali je isto tako teško konstantno odbijati velikodušne ponude za organizacije turnira, a kamoli pomisliti na oduzimanje licenci nekim od postojećih. Igrači zadnjih mjeseci sve glasnije zagovaraju osnivanje sindikata igrača koji bi se dodatno borio za prava tenisača na Touru, uz već postojeće Vijeće igrača, za koje tenisači sami biraju svoje predstavnike pri ATP-u.

U kojem god smjeru ATP odluči krenuti, nepobitna je činjenica da biznis i pohlepa izjedaju profesionalni sport i treba početi donositi racionalne odluke koje neće uvijek imati financijski predznak. Jer tenis nije izolirani slučaj.

Nogometaši u Engleskoj nemaju zimsku stanku, a reprezentativci svih zemalja odmah po završetku sezone imaju obaveze prema svojim nacionalnim selekcijama te ubrzo nakon toga već počinju s pripremama za sljedeću sezonu u svojim klubovima. NBA sustav već godinama nabija nevjerojatan tempo košarkašima koji iz večeri u večer igraju na različitim dijelovima Sjeverne Amerike kako bi zadovoljili apetite TV kuća koje otkupljuju prava. Profesionalni sport je industrija koja hrani ogromni broj ljudi, ali izvorne odlike sporta ne smiju biti zapostavljene – jer sport je prije svega alat za poboljšanje zdravstvenog stanja ljudi.

Koliko god to zvučalo nakon ovakvog teksta zvučalo kao oksimoron.

Ne propusti top članke