Svaki rezultat naših skijaša i skijašica uspoređuje se sa skijaškim bogovima i mjeri se na skali od “koga briga?” do “obitelj Kostelić”. U širem kontekstu, rekao bih da postoji vrlo jednostavan razlog zašto je tome tako — osim za vrijeme velikih natjecanja ili kakvog iznenadnog ‘velikog’ rezultata, Hrvate zapravo sport i ne zanima previše, niti ga toliko vole, pa nisu ni u stanju drukčije i racionalnije valorizirati nečije rezultate.

Takvo što možda se i može razumjeti jer je naš klupski sport, tj. onaj u kojemu se može stvarati ili njegovati zainteresirana masa, specijalizirana i odana publika, odavno mrtav ili makar na aparatima, i to dobrim dijelom jer su ga uništile upravljačke strukture, bilo u savezima ili klubovima. Stoga nije čudno da takve profinjene publike nema ili je ima u oskudici, a nije čudno niti da je interes javnosti za skijanje sasvim splasnuo kako su se Kostelići povlačili — neka vas ne zavaraju oni koji dva dana godišnje pohode Snježnu kraljicu, uglavnom kako bi se naslikavali, mahali zastavicama, mastili brk kobajama te gostili kuhanim vinom.

Ako je i postajala ikakva iluzija da bi se mogao pojaviti netko tko bi mogao nastaviti tradiciju Kostelića, Zubčić je nakon prošle sezone bio praktički otpisan

U redu, skijanje je sport koji i inače ima problema s popularnošću, a problem nastaje kad oni koje u suštini sport i ne zanima previše počnu oblikovati javno mnijenje, pa i trovati javni prostor — bilo pretjeranom pozitivom ili krajnjom negativom — što je nešto s čime se i sami sportaši moraju nositi. Dodajte tome i činjenicu da se u nas svaki skijaš ili skijašica mora nositi s nasljeđem Kostelića i dobijete dojam da se njihovi rezultati naprosto moraju valorizirati s posebnom pažnjom.

“Kostelići su za mene bili vlak koji me vukao, ali mi je isto tako bilo teško izaći iz njihove sjene”, na telefonu je Natko Zrnčić-Dim, sad već u mirovini. “Ali ja sam puno više dobio od njih nego što mi je to bila otežavajuća okolnost.” On priča o tome kako je zapravo bilo na licu mjesta, pa i o vlaku u koji su se ukrcale i Ana Jelušić i Nika Fleiss. Bilo bi puno teže bez sponzora koje su Kostelići privukli, kaže, zbog čega je postojao isfinancirani program za juniore, ali i kasnije.

Pet godina stagnacije

“Gledaj, uvijek sam ispred sebe imao Ivicu kojeg sam želio pobjeđivati i nekad mi je to znalo uspjeti. S time si se morao nositi i to me zapravo psihički jačalo, a osim toga, uvijek sam učio od njega i to mi je jako koristilo”, priča Zrnčić-Dim. Dakle, činjenica da odrasta u Ivičinoj sjeni, pa i da ga ima uz sebe, Natku je zapravo pomogla, skidajući dio pritiska s njegovih leđa. Ipak, ta se sjena u konačnici nadvila nad činjenicom da je u globalu imao dobre rezultate, pogotovo u prvom dijelu karijere, kad je sakupio četiri od ukupno pet postolja u Svjetskom kupu, te broncu na Svjetskom prvenstvu.

Filip Zubčić i Zrnčić-Dim poznaju se otkad se Zubo kao klinac priključio drugima na Sljemenu. Filip je mlađi šest godina i skijaški je odrastao u uvjetima kad je bilo nešto manje sponzora. Nerijetko mu je njegov dugogodišnji i današnji trener Marko Šuman bio serviser i nerijetko je bio jedini s njim na stazi.

Temelje današnjeg uspjeha je, međutim, Zubčić postavio još davno u vlastitoj glavi, kad si je zacrtao da se nikakva sjena nad njime neće nadviti. Realno, ako u zemlji Kostelića netko kaže da nema skijaškog uzora, to bi se moglo smatrati svetogrđem ili svojevrsnom nacionalnom uvredom. Upravo je Zubčić ispalio tako nešto, a k tome i ono da želi osvojiti Veliki kristalni globus, što je valjda izazvalo podsmijeh i skijaške struke.

Ako je i postajala ikakva iluzija da bi se mogao pojaviti netko tko bi mogao nastaviti tradiciju Kostelića, Zubčić je nakon prošle sezone bio praktički otpisan.

U pet sezona prije ove nije pokazivao napredak, moglo bi se reći da je stagnirao, te u kontinuitetu samo oscilirao; maštu javnosti zagolicao je u prosincu 2014. kad je u Alta Badiji, na prilično teškoj, strmoj i grbavoj stazi, baš onakvoj kakve voli, došao do sedmog mjesta u veleslalomu. Samo tjedan prije skupio je prve bodove u Svjetskom kupu. Sve u svemu, u toj i kroz sljedeće četiri sezone u ukupnom poretku veleslaloma nije uspio biti bolje plasiran od 21. mjesta i ona mantra koju su ponavljali u skijaškoj repki, da nije pitanje hoće li se netko uspeti na postolje nego kad će se to dogoditi, sigurno se više nije odnosila na njega. Što god danas tvrdili.

Naravno, pritom smo propustili vidjeti i onu malo širu sliku, onu da je Zubo pet sezona bio među 30 najboljih veleslalomaša svijeta, što možda baš i nije tako loše.

Ispeglao stil

Koliko god u ovim svečanim trenucima to ružno zvučalo, prilično bitan preduvjet uspjeha bilo koje veleslalomaša, pa tako i Zubčića, činjenica je da je Marcel Hirscher prošle godine otišao u mirovinu. Vjerojatno najbolji skijaš svih vremena zasitio se nedostatka konkurencije. U redu, Zubčić bi se i bez toga možda probio u prvih 10 ili pet, ali teško da bi za prvim Žanom Kranjecom danas zaostajao 56 bodova, to jest, bio u igri za Mali kristalni globus. Hirscher je u posljednjih pet sezona uglavnom prilično lako uzimao veleslalomski globus te ‘privatizirao’ disciplinu. Usto je, taman kad se Zubo 2012. počeo iskušavati u Svjetskom kupu, na vrhuncu bio jedan od najboljih veleslalomaša svih vremena, Ted Ligety, što je također otežavalo probitak.

Ok, osim toga, što se još promijenilo?

“Prije je znao biti preagresivan i čini mi se da je izgarao u želji da napravi rezultat”, kaže Zrnčić-Dim. “Skija nije išla tečno i znao bi siliti i gušiti se. Ove godine je skužio kako povući svaki zavoj i vozi smirenije. Sazrio je, ali je još uvijek dovoljno agresivan”, pokušava pojasniti i dodaje: “To mu je donijelo upravo to iskustvo iz tih pet sezona”.

Baš kako je davno najavljivao, Zubo je ‘ispeglao’ svoj veleslalomski stil, što je očito, barem zasad, dovoljno za vrh. Također, Zubčić je kondicijski jedan od najspremnijih skijaša i dobrim dijelom zato u zadnjem dijelu staze zna praviti veliku razliku, a nije nevažno istaknuti da je odabrao pravi materijal, odnosno model skija, koji tvornice svako malo izbacuju i s kojim, kako kaže Natko, nije uvijek lako pogoditi.

Malo se spominje činjenica da se i u slalomu znatno popravio; trenutno je 32. te čak bolji od svih naših slalomaša, a osvajao je bodove u svakoj slalomskoj utrci iz one paklene turneje u siječnju — u Wengenu, Adelbodenu, Kitzbühelu i Schladmingu.

Vjerojatno i zbog toga, Zubčić bi u nedjelju u austrijskom Hinterstoderu trebao voziti kombinaciju, ali prava stvar na rasporedu je u ponedjeljak ujutro, kad bi trebao startati u sedmom od devet ovosezonskih veleslaloma. I, eto, u tako kratkom roku postalo je gotovo samorazumljivo da se od njega u ovom trenutku očekuje postolje. Nemojmo se lagati, u zemlji u kojoj ljude sport i ne zanima previše, a onda i u zemlji Kostelića, sve ostalo smatralo bi se tek prosječnim ili nedovoljno dobrim rezultatom.