Počelo je zapravo sasvim nenadano. Mogu čak reći poput onog mrskog nam potresa, koji je u nama ‘slabićima’ ostavio traumatski okus. Sjedio sam sit na trosjedu, kako to i biva nakon obiteljskog ručka, te onako i pomalo kurtoazno razgovarao s jednim inače jako mi dragim članom obitelji. U jednom trenu, dok smo razgovarali, iz dubine podsvijesti javio mi se glas; glas iz kojega je, tako sasvim odjednom, počela curiti mržnja, iz kojega je takoreći krvarila zloba.
U sebi, jasno, jer da sam takvo što izgovorio na glas vjerojatno bi moji bližnji pomislili da sam otišao na kvasinu, dotičnog sam člana opsovao — malo je reći ružno, a onda mu poželio i da umre. Da, uistinu nepoćudno, da ne kažem odvratno, baš onako kako sam se i osjećao. Bio je to ničim izazvan i potpuno nekontrolirani refleks, čisti izljev mržnje, zbog čega ostatak dana nisam mogao doći k sebi; zapravo, bio sam opsjednut tim svojevrsnim misaonim deliktom ili zločinom, ne mogavši shvatiti što se uopće dogodilo.
Drugi dan glas se pojavio opet.
Uskoro je taj glas, a u trenucima najveće psihoze uzimao sam gotovim da sam opsjednut — što god to značilo — počeo upravljati mojom svakodnevicom i, zaključili ste već, narušavati moje psihičko zdravlje. Jednostavno, on nije birao ni mjesto, ni vrijeme, ni osobu na koju bi se obrušio; pojavio bi se iz čista mira i iz njega bi naprosto curili psovke i mržnja. Oni koji su već imali svojevrsnih psihičkih problema, shvatit će što uistinu znači kad želite iskočiti iz vlastite kože i kad naprosto ne vidite izlaz, kad se koprcate u paklenom osjećaju bespomoćnosti.
Možda je upravo ova kriza idealno vrijeme za osvijestiti kako su sport, a posebno tjelesna aktivnost, prirodni antidepresivi
Kad gledam iz današnje perspektive, ‘počelo’ je i koji mjesec prije tog obiteljskog ručka. Ovdje ću probati skratiti priču jer možete pretpostaviti da mi je već dovoljno neugodno, ali eto, u ova teška vremena, i morat ću se poslužiti onim klišejom – ako će makar jednoj jedinoj osobi ovaj tekst pomoći…
Bilo mi je tada 18 i bio sam u vezi s jako dragom i kvalitetnom osobom, djevojkom iz srednje škole, za koju se nadam da se neće nekako dohvatiti ovog štiva. Bilo kako bilo, kad sam se počeo odljubljivati i izlaziti iz te svojevrsne hipnoze, nisam znao kako izaći iz veze. Nisam htio povrijediti djevojku, shvaćajući da ona mene uistinu voli, da zapravo zna voljeti. Trpio sam, gutao i glumio sad već nekoliko mjeseci, a svo to silno nezadovoljstvo i frustraciju počeo sam liječiti alkoholom; nisam se propio i postao disfunkcionalan, ni slučajno, ali jedva sam čekao priliku da popijem i da takoreći umrtvim ‘simptome’.
Hrvati ne vole sport
Naravno, nakon nekog sam vremena pukao; potpuno rastrojen, s dušom potrganom na komadiće, ležao sam nekoliko dana u krevetu i bespomoćno plakao, a rame za plakanje bila je, naravno, majka. Ona mi je i preporučila jednog psihijatra. Treba reći da nisam jedna od onih osoba koja prema njima ima snažnu predrasudu, a nisam ni jedna od onih osoba koje se teško otvaraju. Dolazio sam neko vrijeme, ugodno smo pričali i ubrzo sam shvatio da ne patim od manične depresije — kako sam to sam bio zaključio — već od anksioznog poremećaja, koji je prema svemu sudeći eskalirao uslijed te gomile frustracija. Dobio sam i dvije tabletice koje sam trebao piti tri tjedna i već nakon nekoliko dana terapije osjećao sam se bolje. Naravno, izbacio sam alkohol na neko vrijeme, uzeo pauzu s djevojkom, a kasnije ćemo i, na njenu sreću, prekinuti.
No, više od svega, i to u apsolutnim terminima, pomogla mi je sportska aktivnost.
Sportom se bavim od svoje sedme godine, različitom lepezom sportova, ali u tom sam ga razdoblju baš prvi put bio sasvim zanemario. Uglavnom, ostavio sam sve moguće izgovore po strani te počeo trčati gotovo svaki dan, a u konačnici sam se vratio i treniranju velikog nogometa. I dan-danas kad, ajmo reći, zagusti, kad se počnu javljati sitni anksiozni simptomi, vrlo lako i učinkovito rješavam taj problem — jednostavno pojačam sportsku aktivnost i time umirim i razbistrim vlastite misli i osjećaje.
Obično se nekako uzima da je Hrvatska sportska nacija i da Hrvati vole sport i slično. Ne znam, međutim, što je uopće mjerilo toga? Jesu li mjerilo medalje i uspjesi ili nešto drugo?
Ako me se pita, Hrvatska nije sportska nacija, a Hrvati zapravo baš i ne vole sport. Hrvati vole evente i naslikavanja, vole euforiju velikih natjecanja i zlatne medalje, bogami vole i kafiće, pivu i kladaru, ali sport u globalu baš i ne. U skladu s tim, ne vole se njime ni baviti, a da je tome tako sugeriraju i neka relevantna istraživanja koja kazuju da smo u Europskoj Uniji u vrhu onih koji se uopće ne bave sportskom aktivnošću. Da, postoje, primjerice, infrastrukturni problemi, ali ovaj tekst nije o tome što sustav može učiniti za vas, već ono što vi sami možete učiniti za sebe.
Što se tiče mentalnog zdravlja nacije, i tu postoje neke vrlo zabrinjavajuće brojke (iz 2016.). Nismo zapravo uopće toliko depresivni — što pritom ne znači da smo sretni — ali u Hrvatskoj postoji problem što se naglasak ne stavlja na prevenciju psihičkih problema, već na samo liječenje. Vjerujem da velik broj ljudi ima problem s anksioznošću, ali samo zato što nisu sasvim disfunkcionalni takvo što drže za sebe i najčešće se kljukaju Normabelima i slično.
Izokrenuti životi
Dobrim dijelom zbog toga jer ne stavljamo naglasak na prevenciju, imamo činjenicu da smo u europskom vrhu po stopi smrtnosti od duševnih bolesti (i onih uzrokovanih upotrebom alkohola i ostalih), a po stopi samoubojstava šesti. Pritom je zanimljivo primijetiti da je potonja stopa među starijima od 65 godina veća samo u Mađarskoj i Sloveniji. U kontekstu sadašnje krize, teško je ne zamijetiti koliko smo trenutačno zabrinuti za naše starije, dok u ‘stvarnom’ životu puno njih živi od crkavice te se vjerojatno osjeća odbačenima i napuštenima od društva.
Pomalo je i fascinantan podatak onaj da smo 2014. imali najviše muškaraca s prekomjernom tjelesnom težinom (67,5 posto, starijih od 18), a zlobnici bi rekli da je tome tako jer smo morali nadoknaditi činjenicu da ipak ne pijemo tako puno, što bi neke možda moglo i uvrijediti. Naime, u čak 17 zemalja popije se više litara čistog alkohola po osobi…
Naravno, sve bi se ove brojke mogle uvećati u sadašnjem kontekstu te s vremenom postati i ozbiljni društveni problem. Nisam katastrofičar, pa ni pesimističan, ali čini mi se da dobar dio ljudi još uvijek ne shvaća da bi kriza mogla potrajati; doduše, svakog sata i dana saznajemo nove pojedinosti u borbi s virusom i doslovno se takoreći sutra može dogoditi nešto što donosi bitan preokret u suzbijanju virusa — poput lijeka ili saznanja hoće li se virus ponašati sezonski itd. — ali nije nemoguće da će nam se u sljedećih godinu, možda i dvije, životi sasvim izokrenuti, kad bi se po onim najoptimističnijim prognozama moglo pojaviti cjepivo.
Već se i jesu izokrenuli, jasno. De facto karantene ovog tipa, a onda i nešto kraći periodi s blažim mjerama, kad bismo trebali koliko-toliko normalno živjeti – a tek ćemo vidjeti što to znači – mogli bi postati stvarnost. Da nas pritom čeka recesija teža i od one iz 2008., već neko vrijeme mnogi predviđaju. Naravno, to kako ćemo se nositi s tom recesijom nažalost znatno ovisi i o tome kako će joj pristupiti naši vrli vladari.
U takvom kontekstu, gubitak poslova i socijalne sigurnosti vjerojatno će pojačati društvenu patologiju; zanimljivo, kad je počela ova histerična i sebična kupovina svega i svačega, znatno je porasla potražnja za vinima i žestokim pićima. Ok, ljudi su se počeli buksati doma pa je i to odigralo svoju ulogu, i uostalom, jedan dio ljudi sigurno će rezati troškove upravo kroz rezanje konzumacije alkohola, ali drugi dio, koji ionako pije na granici ekscesa, vjerojatno će ogresti u alkoholizam. Bilo kako bilo, jasno je već sada da će naše mentalno zdravlje biti narušeno. Vjerujem da već i jest; ljudi su tjeskobni, anksiozni, pod stresom, i to zasad vjerojatno liječe alkoholom kako bi što manje razmišljali o onome što dolazi sutra.
Uzeti stvar u svoje ruke
Ovakve kakvi smo sad, zatvorene i izolirane, neizmjerno bi razveselio već i povratak sporta na televiziju. To bi nam vratilo kakav-takav osjećaj ‘normalnosti’ koji trenutno izostaje, pružilo neku iskru ili barem zaokupilo misli nečim drugim osim svakodnevnim bombardiranjem crnim vijestima. Uvjeren sam da bi u ovoj krizi sport mogao odigrati društveno korisnu ulogu.
Ali možda su upravo ova vremena, kad tjeskoba, anksioznost, stres i razne fobije već polako ulaze u našu svijest i podsvijest, kad se polako stvara podloga za nastanak depresije, alkoholizma i pretilosti, idealna za osvijestiti kako su sport, a posebno tjelesna aktivnost, prirodni antidepresivi. Bavljenje sportom je lekcija o upornosti, strpljivosti i odgovornosti — svemu onome što sad sa svih strana od nas traže. Jednostavno, na taj način uzimate stvar u svoje ruke te stječete ili pokušavate stjecati kontrolu nad svojim mislima, duhom i nad svojim životom, što je u kontekstu države u kojoj će vam sustav malo toga omogućiti ili olakšati još i bitnije.
I tko zna, u ova izazovna vremena ili barem kad se konačno suzbije virus te stekne dojam o posljedicama, možda ovaj tekst i pouka iz njega stvarno nekome pomognu. Bila bi dovoljna i jedna jedina osoba.
