Previše je varijanti iste priče ispričano o ratničkom duhu Atléticovih igrača unazad ovih osam godina otkako je Diego Simeone krenuo skupljati svoju vojsku. No, jedna od njih odskače, naprosto zato jer je od početka do kraja jasna te nije podložna fabriciranju i nanošenju dodatnih slojeva boje kako bi dobila vjerodostojniji ton, što se nerijetko u želji za dodatnim mitologiziranjem te momčadi radi.
Bila je to tek četvrta utakmica koju je Saúl Ñíguez igrao za Los Colchoneros u Ligi prvaka; tek druga koju je započeo u tom natjecanju. Karijera je za tada 20-godišnjeg veznjaka na visokoj razini tek počinjala, ali je vrlo je lako prohladne večeri u Leverkusenu mogla i završiti. Jedan Saúlov čvršći duel s Grkom Kyriakosom Papadopoulosom završio je izvlačenjem debljeg kraja za Atléticova talenta koji je ostao bez zraka i ležao na tlu. Već tada to nije djelovalo baš najbolje, ali se pridigao i nastavio, izdržavši uz grč sve do poluvremena, da bi onda samo kolabirao. S terena su ga do svlačionice odvukli Atléticovi fizioterapeuti, a u tih 50-ak metara morali su stati čak sedam puta jer je ovaj povraćao od bolova. Osmi put su pozvali hitnu pomoć, a on je strpan na nosila i odvezen u bolnicu.
“Najteže mi je bilo ležati na tim nosilima i gledati oca kako plače” prisjetio se te večeri Saúl. “Rekao sam mu tada samo da sam toro, bik, i da ću preživjeti.”
Karakteristika koju Španjolci nazivaju llegada — sposobnost ulaska iz sjene, drugog plana — poslužila mu je puno puta i postala njegov trademark
Preživio je to, iako je, prema riječima Atléticovog predsjednika Enriquea Cereza, njegov bubreg u tom duelu “eksplodirao”. Ali preživljavanje je došlo s cijenom: njegova je bila ta da je dvije godine igrao i trenirao s kateterom koji su mu postavili unutar tijela. Dvije godine je trpio strašne bolove i doslovno pišao krv za Atlético, ali čak i bik nekada mora pokleknuti dok ga bol od udaraca dostigne. Želio je prekinuti agoniju, tjerajući doktore da mu izvade taj bubreg iako bi time doveo u pitanje karijeru na elitnoj razini.
Srećom, za savjet se obratio Germánu Burgosu, Simeoneovom pomoćniku i dobroćudnoj gromadi koji je i sam pišao krv za Atlético kada mu je 2003. dijagnosticiran karcinom bubrega. I on je, baš kao i Saúl, tada trpio bol ali je i naredio doktorima da operaciju o kojoj mu ovisi život pomaknu na ponedjeljak, jer je te nedjelje morao stati na gol za Atlético. Burgos mu je dao ključni savjet da ne srlja s odlukama, on ga je poslušao i ta je epizoda dobila sretni kraj.
Kaljenje u Vallecasu
Odricanje i žrtva su nešto što Ñígueza prati od najranijih dana, još otkako se kao 11-godišnjak iz rodnog Elchea zaputio u Madrid, ali ne u Atléticove redove nego kod ljutog rivala Real Madrida. Ondje se, međutim, nije dugo zadržao, navodno ponajviše zato jer se našao na meti vršnjaka koji su ga optuživali da je ‘druker’ trenerima, makar nije imao pojma zbog čega. Sve je to postalo previše i obitelj ga je odlučila vrlo brzo premjestiti u Atlético. Primijetili su ga već skauti nekoliko europskih velikana, ali njega je zanimao jedino razvoj na Calderónu.
Nešto dalje od tog mitskog zdanja, preko Avenide de la Paz stoji radnički predio Vallecas, poznat po ustaničkoj prošlosti svojih žitelja, ali i svom nogometnom klubu, Rayu Vallecanu. Identitet momčadi ondje odgovara onom zajednice iz koje dolazi: čvrst, borben, spreman na preživljavanje i odricanje. Kad je na Rayovu klupu 2012. zasjeo Paco Jémez, taj je identitet isprepleten s njegovom vizijom na najbolji i najluđi način.
Godinu kasnije klubu se na posudbi pridružio 18-godišnji Saúl, unatoč protivljenju njegova oca koji je i sam bio nogometaš; José Antonio Ñíguez igrao je napadača u Elcheu, a i dvojica starije braće, Jonathan i Aarón, profesionalni su nogometaši. Tata se bojao da ga Atlético onamo šalje samo kako bi ga se riješio, ali avantura koju je njegov sin imao pod luđakom Jémezom u tom tvrdom madridskom kvartu vjerojatno mu je definirala karijeru koliko i kasnija agonija s bubregom.
Estetika Jémezove igre je lišena ograničenja koje sa sobom nosi status vječito davljeničke momčadi. Njegove izjave, poput one da je za njega pobjeda “ako ljudi odu sa stadiona s užitkom” oslikavaju suicidalni i hektični, ali zabavani nogomet kakav je instalirao u Vallecasu. On se nije libio podići zadnju liniju gotovo do centra čak i u susretima s Real Madridom ili Barcelonom; posljedice su često bile brutalne u vidu gadnih porcija, ali Jémezov je pristup bio jasan: momčad neće poginuti kukavički.
Saúla, tinejdžera koji je dotad igrao isključivo u veznom redu, Jémez je bacio na stopersku poziciju, omogućivši mu da se kali u duelima i nauči nositi s pritiskom. Tako očeličen i proširenih igračkih vidika vratio se u Atlético, gdje će postati jedan od udarnih Cholovih komandosa.
Esencija Atléticova mentaliteta
“Nemoj dirati, samo uđi”, instrukcija je koju je Ñíguezu uporno davao Simeone, želeći da se ne brine toliko oko diktiranja tempa u posjedu, makar i to radi vrhunski, već da se fokusira na specifične zadatke. Simeoneu je važnije da s njim dobije dozu nepredvidljivosti kada suparnik zakoči tranziciju, a s njim ima nepredidljivu opciju iz pozadine. Njegovi prodori iz drugog plana nerijetko znače ‘pola gola’; jedan takav dogodio se i prošlog rujna, kad se za reprezentaciju protiv Hrvatske uvalio iz pozadine i nemilosrdno zakucao loptu glavom.
Ta karakteristika koju Španjolci nazivaju llegada — sposobnost ulaska iz sjene, drugog plana — poslužila mu je puno puta i postala njegov trademark.
Saúlov pozicijski nesputan igrački profil, koji je evoluirao do te mjere da je ove sezone nekoliko puta odigrao i na poziciji lijevog beka, mogao bi biti jedan od temelja tranzicije koja se odvija u Atléticu tijekom ove faze koju su nazvali “kasnim cholismom”. Gabi je još početkom ove sezone zapalio pod sunce u Katar, Tiago je postao trener, dok s krajem sezone iz kluba odlaze i Juanfran, Filipe Luís te Diego Godín. Godine love i Diega Costu, ali njegov kraj s 30 na leđima još nije toliko blizu. Jedna era definitivno završava, a na Simeoneu je — ako ipak ne odluči i sam dignuti sidro — da Atléticov identitet i dalje održava bez obzira na osipanje njegovih najprominentnijih protagonista.
Uz Kokea, upravo se Saúl sada profilira kao budući vođa. Njegova polivalentnost znači da trener u njemu po potrebi može imati igrača koji staje na loptu i diktira tempo, ali i dati dozu nesputane energije i egzekucije u posljednjoj trećini. U Saúlu ima kompletnog veznjaka na elitnoj razini koji pritom u sebi nosi esenciju Atléticova ratničkog mentaliteta, izgrađenog preko maltretiranja u Real Madridu, Jémezove eksplozije u Vallecasu i pišanja krvi za momčad koju sada nosi. Oporavljen od ozljede, nosit će je i sutra kad je na rasporedu El Derbi Madrileño.
“Klub još uvijek raste i još ima vremena za napredak”, izjavio je Ñíguez nakon što je produžio vjernost klubu sve do daleke 2026., s napomenom da ne bi imao ništa protiv i da se umirovi u Atléticu. I premda je i ove zime imao puno udvarača, prodaja nije dolazila u obzir jer on je trenutno Simeoneova stijena koja ostaje na mjestu dok se sve oko nje mijenja. Bez obzira na to koje to mjesto na terenu bilo.
