Kako se digla Benfica

Poučna priča o najvećem portugalskom klubu

Zadnja izmjena: 18. svibnja 2017. Profimedia

Porto je u razdoblju od 2002. do 2013. nanizao čak 26 trofeja – što domaćih, što internacionalnih. Za to je vrijeme afirmirao nevjerojatni broj igrača i nekoliko top trenerskih potencijala koji su kasnije preuzimali atraktivne projekte. Ukratko, Porto je dominirao portugalskim nogometom, a Benfica se morala zadovoljavati mrvicama koje bi pale s Portova stola.

Međutim, nogomet je okruženje u kojem se stvari mijenjaju prilično brzo. Nakon što je pred gotovo 65.000 gledatelja koji su došli na Estádio da Luz već u prvom poluvremenu Benfica pomela jako dobru Vitóriju de Guimarães i poslala je doma s pet komada u mreži, počelo je slavlje jer je tom pobjedom i službeno osigurala naslov. I to četvrti u nizu, kao dokaz da se paradigma u Portugalu itekako promijenila.

Nogomet, doduše, jest okruženje u kojem se stvari mijenjaju prilično brzo, ali obično je potreban katalizator koji će pokrenuti proces promjena. Stečene se pozicije jako teško napuštaju, posebno kada imate potporu institucija koje vam drže leđa i koje podržavaju, kako to reče Damir Vrbanović, pomalo maglovito poslovanje.

U portugalskom nogometu stvari su bile posebno maglovite.

Što kroz etički upitne kredite s bankama, što kroz još upitniju sportsku suradnju s raznim mutnim likovima. Rezultati su to dobro prikrivali, jer sistem rada i kultura nogometa u Portugalu su na iznimnoj razini, ali ispod površine se nakupljala trulež koju su neki koristili bolje od drugih. Međutim, iako to nije bilo dugoročno održivo, nije postojala volja unutar samog sistema da se stvari dovedu u red, a lokalne institucije su okretale glavu braneći se da svi imaju priliku biti uspješni pod istim uvjetima. Nikoga nije zanimalo to što ti uvjeti nisu bili nimalo sportski.

Uostalom, bila je potrebna intervencija institucije izvan Portugala, i to one krovne. Na promjenu paradigme u portugalskom nogometu najviše je utjecala činjenica da je FIFA odlučila ukinuti third-party ownership, odnosno vlasništvo treće strane nad pravima na igrače. Ta izmjena pravila imala je posljedicu da su sve stečene pozicije odjednom izravnate, pokidani su dotad utabani putovi koji su povezivali klubove s agentima i promijenili su se uvjeti u kojima se portugalski nogomet vrtio oko agenata. Krenula je nova utrka, za koju je Benfica bila najspremnija.

Kako funkcionira TPO

Moderni će se nogomet uvijek vrtjeti oko agenata, jer oni se vrte oko love koja se okreće u vrhunskom sportu. Međutim, to što radi, primjerice, superagent Mino Raiola prilično je drugačije od prakse koja se događala u Portugalu. Naime, third-party ownership ili TPO je situacija u kojoj prava nad igračem drži neka treća strana, najčešće neki menadžer ili agencija. Raiola je pregovarač i posrednik, netko tko se trudi iskamčiti što bolje uvjete za sebe i svog klijenta kroz raznorazne klauzule, bonuse i anekse. Možda je postao personifikacija pohlepe u modernom nogometu, ali on nikad nije vlasnik igrača kojeg prodaje, samo je posrednik kojeg igrač zaposli.

TPO agenti razmišljaju drugačije, oni zaposle igrače.

U tipičnom slučaju, agent u Južnoj Americi naiđe na talentiranog tinejdžera i s njim potpiše ugovor. Daje mu plaću, ulaže u njega, ponekad plati neki sitniš matičnoj akademiji iz koje dijete dolazi i zauzvrat postane njegov ‘vlasnik’. Onda ga odvede u neki klub s kojim surađuje kako bi dijete potpisalo profesionalni ugovor. Međutim, tim ugovorom taj novi klub ne stječe prava na igrača, ostaje vlasnik možda 10-ak posto ugovora. TPO agent i dalje vodi glavnu riječ, a klub može biti zadovoljan jer je dobio igrača kojeg si inače ne bi mogao priuštiti, s obzirom na to da je većina južnoameričkih klubova potpuno financijski uništena i pristaju na ovakvo iznajmljivanje kako bi pokrpali kadar elitnim talentima. Kad se igrač dokaže i kad klubovi iz Europe pokažu interes onda dolazi vrijeme da investitor oplodi svoje ulaganje. Dogovori odštetu, tih 10-ak posto preusmjeri u klub u kojem je igrač stekao afirmaciju i ostatak zadrži za sebe.

Međutim, pravo vrijeme za isplatu tek dolazi. Kad TPO agent nudi igrača europskom klubu, to također radi „ispod cijene“, ali zauzvrat i dalje zadržava kontrolu nad njegovim ugovorom. Zapravo, događa se novo privremeno iznajmljivanje igrača u kojem europski klub dobije igrača kojeg si ne bi mogao priuštiti na tržištu. Novi klub plaćenom odštetom ima vlasništvo od 30 ili 40 posto ugovora, ali TPO agent je i dalje onaj koji određuje budućnost igrača, prihvaća ili odbija nove ponude, a klub se ne pita gotovo ništa. Ako dođe zadovoljavajuća ponuda od, recimo, 50 milijuna eura, 30 uzima sebi, a 20 ide klubu u kojem se igrač globalno proslavio.

Sličan smo film i mi gledali u domaćim kinima, samo kroz antidatirane ugovore, sinove agencije koje posluju s očevim klubom i torbe s novcem.

Nešto moraš dati da nešto dobiješ

Pošto je većina europskih liga odavno zabranila TPO i naložila da ugovori igrača moraju biti u vlasništvu klubova, tom trećom prodajom začarani krug TPO ugovora prestaje. Doduše, moguće je da Hulk ode u Rusiju i Kinu, pa se put novca još malo produži.

Međutim, FIFA je odlučila taj krug izbrisati u potpunosti. U potvrdi odluke Europski parlament napisao je kako TPO povećava rizik od kriminalnih aktivnosti u sportu, donosi opasnost institucionaliziranog iskorištavanja maloljetnika, daje mogućnost nelojalne konkurencije i podiže brigu nad integritetom natjecanja. Najzaslužniji za takvo jasno objašnjenje bio je Fernando Gomes, Portova legenda i član Uprave koji se žalio Europskom parlamentu na odluku FIFA-e i natjerao ih da donesu taj zaključak. „FIFA je bila pod pritiskom velikih klubova, koji su imali problema natjecati se s klubovima s mnogo manjim budžetima“ objasnio je Gomes svoje stajalište. „Ovo je mjera za eliminiranje klubova s manjom moći i manjim resursima.“

Kad su vidjeli da ne mogu parirati Portu u privlačenju TPO agenata, u Benfici su se odlučili na drugačiji pristup. Okrenuli su se proizvodnji vlastitih igrača

Jasno, Gomes se nije slagao s FIFA-om jer Porto je imao odličnu poziciju na tržištu. Osim Ángela di Maríje i Davida Luiza, gotovo svi Južnoamerikanci su došli preko Porta. U klubu su imali najbolju suradnju sa svim većim TPO agentima, a to im je davalo monopol na tržištu. Početna je pozicija bila toliko jaka da jednostavno nisu morali ulagati u druge segmente poslovanja. Doduše, za kolumbijski trio Falcao-James Rodríguez- Jackson Martínez nisu dobili ni blizu od onih 122 milijuna eura koliko su njihovi izlazni transferi bili teški, ali zato su imali debelo najveću šansu da dovedu nekog budućeg talenta koji se rodio na obroncima Anda. Nešto moraš dati da nešto dobiješ.

S druge strane, kad su vidjeli da ne mogu parirati Portu u privlačenju TPO agenata, u Benfici su se odlučili na drugačiji pristup. U početku su surađivali s balkanskim agentima i ‘investitorima’, a kad su shvatili da srpsko tržište ipak nije toliko moćno i da gomilaju gubitke, okrenuli su se proizvodnji vlastitih igrača.

Svijetla budućnost

Uostalom, zbog toga je otišao i trener Jorge Jesus. Kad je klub od njega tražio da se okrene omladinskim selekcijama i od njih napravi popunu kadra, Jesus je zahtijevao nastavak suradnje s menadžerima i neke nove Luize, Di Maríje i Ramirese. Čak je doveo i agente spremne surađivati. Uprava je zaključila da nema budućnosti u tom smjeru, posebno s novim propisima koje je točno u to vrijeme pripremala FIFA, tako da se karizmatičnom i zaista fantastičnom treneru zahvalilo na suradnji. Na njegovo mjesto došao je Rui Vitória, trener koji je počeo u Benficinu omladinskom pogonu, a zanat pekao na klupi Guimarãesa i nije imao nikakvih problema gurati igrače s kojima je bio dobro upoznat.

Promovirano je nekoliko sjajnih igrača, a samo je ove sezone na prodaji tinejdžera Renata Sanchesa Bayernu i Gonçala Guedesa PSG-u uprihođeno 65 milijuna eura, na koje će se još nakačiti bonusi. Međutim, usprkos svim prodajama, momčad još uvijek gazi.

Rui Vitória je ove sezone instalirao sistem 4-4-2, jako sličan onome koji koristi Leonardo Jardim u Monacu. Benfica igra brzo, napadački i seksi. Alejandro Grimaldo kao lijevi bek i Nélson Semedo desno djeluju fantastično radeći razliku u oba smjera. Talentirani Victor Lindelöf na poziciji stopera daje sigurnost napadačkoj igri, André Horta tu igru organizira, dok Ljubomir Fejsa, Konstantinos Mitroglou i Jonas daju veteransku sigurnost ekipi. U portugalskim okvirima nitko im nije niti blizu.

Dug koji su u Benfici stekli dok su pokušali loviti Porto je prelazio 300 milijuna eura, ali polako opada. Povećava se rast marketinških prihoda, ubrzo će potpisati novi ugovor o TV pravima, a novac od transfera ostaje samo njima. Zasad nemaju luksuz da zadržavaju najtalentiranije igrače u njihovim najplodnijim godinama, jer je dug iz bivših vremena još prevelik i mora se prodavati. Međutim, barem oni sami odlučuju kome i kada prodati igrača, umjesto da to umjesto njih čine kojekakvi mutni tipovi.

Jednostavno, kada su institucije reagirale i uvele malo reda, Benfica je bila najspremnija za utrku pod novim i poštenijim uvjetima. Ima četiri titule u nizu, cijeli ešalon mladih talenata u koje je ulagala i, čini se, jako svijetlu budućnost.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.