Radi se zapravo o problemu koji tenis vuče već nekoliko godina, a njegov je korijen u tome što smjena generacija nije protekla na način na koji su to zamišljali u ATP-u. Mnogo talentiranih igrača iz mlađe generacije, sad već uglavnom nekadašnji NextGenovi, postali su zvijezde i prije nego što su to mogli postati, dok su u stvarnosti bili skloni oscilacijama koje zapravo i nisu toliko neuobičajene; mnogi od njih još i danas osciliraju — a što više osciliraš, to je teže postati prepoznatljivo i atraktivno ime, odnosno teže je izgraditi bazu fanova, pogotovo pored teniskih veličina koje su dominirale i još uvijek dominiraju ovim sportom već više od jednog desetljeća. Slika iz Roland Garrosa možda je pomalo ekstremna, ali je ipak samo ogledalo tog problema.

Upravo u tom svjetlu treba promatrati novi Netflixov dokumentarni serijal Break Point.

Break Point je odlična platforma za same tenisače i tenisačice i svakako ga se isplati pogledati, ali dojam je da je otišao u krivom smjeru

Njegovi su autori James Gay-Rees i Paul Martin, inače i autori serijala Formula 1: Drive to Survive, vrlo uspješnog projekta koji je tom sportu osigurao upravo novu bazu fanova. Prvih pet epizoda Break Pointa pratimo kroz prizmu glavnih likova i njihovih nastupa u prvom dijelu prošle sezone, i to na Australian Openu, Mastersu u Indian Wellsu, Mastersu u Madridu i na Roland Garrosu. Profesionalni tenis je u tranziciji, kaže se u najavi serijala, a “nova generacija teniskih zvijezda brzo se uspinje”, spremajući se valjda skinuti s trona legende ovog sporta.

Koliko se ta teza može odnositi na glavne protagoniste, odnosno na Nicka Kyrgiosa, Mattea Berrettinija, Taylora Fritza, pa čak i Félixa Auger-Aliassimea te Ruuda, vi koji pobliže pratite tenis sami procijenite. Kad znate da je serijal nastao u suradnji s ATP-om i WTA-om, onda stvari postaju malo jasnije; čini se da je ovo samo još jedan pokušaj da se tenis riješi sjene Velike Trojke, pa i Serene Williams.

Intimne drame

Osim toga, Break Point nije namijenjen već postojećim teniskim fanovima, već su ciljana publika ljudi koji o ovom sportu zapravo nemaju pojma — u tom smislu, poluprazne tribine u polufinalu Roland Garrosa sugeriraju koliko se tenis još može širiti. Da je tome tako, postaje jasno već nakon prvih nekoliko minuta prve epizode, kad narator kreće objašnjavati od kakve su važnosti za tenis Grand Slamovi te kako u konačnici funkcionira rezultat u tenisu. Ono što je pritom komično je da se ni u jednom trenutku ne objašnjava sustav bodovanja u gemovima — jer to je valjda prekompleksno ili što već — iako, eto, gledamo nešto što se zove Break Point.

Jedna je od posljedica toga ta da je dramaturgija mečeva jako loše i površno prikazana, iako su zapleti i raspleti mečeva jedan od najprivlačnijih aspekata ove igre. Razumije se da postoji još toga što bi prosječnom teniskom fanu moglo ostati u najmanju ruku nejasno, ali podrazumijeva se i da netko takav Break Point na neki način mora pogledati.

Možda i najugodnije iznenađenje serijala je Berrettini, kojeg kamere prate za vrijeme Australian Opena, a koji na vrlo zanimljiv način, pa i pomalo pjesnički priča o psihološkoj strani igre te načinu na koji se tijekom mečeva nosi sa svojim sumnjama. Slično vrijedi i za Fritza, protagonista jedne od najzanimljivijih scena u cijelom serijalu. Fritza pratimo za vrijeme nastupa na Indian Wellsu na kojem se na dan finala protiv Rafaela Nadala ozlijedio na jutarnjem treningu. Iako će ga liječnik upozoriti da bi bilo najbolje predati meč — jer se možda radi o napuknuću neke kosti u stopalu — a oštro mu se suprotstavlja i njegov trener Paul Annacone, on pošto-poto želi makar probati nastupiti u finalu te uzima blokadu. Na kraju je i pobijedio, jedino je šteta što ne uspijevamo saznati da i Rafa to finale igra ozlijeđen, samo bez blokade.

Tu mračnu stranu sporta zapravo najbolje opisuju djevojke; upečatljiva je scena u kojoj Ajla Tomljanović, sad već bivša Berretinijeva cura, nakon teškog poraza na Australian Openu od Paole Badose rastrojena sjedi na podu hodnika s trenerom te priča o manjku samopouzdanja, spominjući i mogućnost odlaska u mirovinu. Maria Sakkari, snimana u Indian Wellsu, otkriva da je nakon poraza u polufinalu Roland Garrosa 2021. zapravo otišla u mirovinu na četiri dana, a spomenuta Badosa za vrijeme Mastersa u svom Madridu — na kojem gubi u trećem kolu i plače još za vrijeme meča protiv Simone Halep — još jednom otvoreno priča o svojim problemima s depresijom. Ons Jabuer, također snimana u Madridu, počinje pričati o tome da bi jednog dana htjela postati majka, pa počinje plakati te sasvim otvoreno kaže da je tenisačima u tom pogledu puno lakše.

Break Point je u tom smislu postao odlična platforma za same tenisače i tenisačice i svakako ga se isplati pogledati, ali dojam je da je otišao u krivom smjeru.

Ono čega nema

Koliko je (muški) tenis pomalo očajan u nastojanju da se riješi te sjene Trojke sugerira upravo to što je prva epizoda posvećena Kyrgiosu; epizoda, pazite sad, The Maverick jedina je i u kojoj ne postoji dvoje glavnih likova, iako se kasnije pojavljuje još jedan nestašni dječak — Thanasi Kokkinakis, njegov najbolji prijatelj s kojim je lani osvojio Australian Open u parovima, a naravno i da saznajemo koliko su dečki u sad već mlađim danima voljeli partijati.

Bilo kako bilo, ako od apsolutno svih tenisača u fokus odlučite staviti čovjeka koji u globalu gledano nikad nije pripadao samom vrhu svjetskog tenisa — u tom je trenutku zapravo 114. na svijetu — onda i to sugerira koliko zapravo tapkate u mraku. Nije sporno to da je Kyrgios uistinu dobar za tenis; možda nije netko tko bi trebao biti uzor klincima, ali realnost je takva da su ljudi spremni kupiti kartu za njegov meč, bez obzira na to što u globalu gledano nije postizao vrhunske rezultate. Problem je u tome što to nije slučaj s drugim protagonistima ovog serijala — jer možete vi brendirati nekoga koliko god hoćete, ali ako taj netko ne postiže vrhunske rezultate u kontinuitetu, a nema tu karizmu kao Kyrgios, onda nisam siguran kako ćete privući novu publiku. Pogotovo onu koja o tenisu pojma nema.

Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da su tenisači generalno gledajući pomalo dosadni likovi, barem ako ih uspoređujete s adrenalinskim ovisnicima koji su suočeni s realnom mogućnošću od smrti na pisti. Uostalom, ta sjena jednog od članova Trojke cijelo vrijeme visi nad serijalom. Prvi dio prošle teniske sezone obilježio je upravo Nadal i teško je ne primijetiti da protagonisti o njemu pričaju kao o kakvom mitskom biću, ali on je samo pozadinska priča. Koju je, međutim, nemoguće izbjeći. I teško se onda oteti dojmu da su neke potencijalno puno bolje priče ostale neispričane. Za razumjeti je da autori nisu imali pristup nekim igračima, ali puno toga što se događalo u tom prvom dijelu sezone, a imalo je elemente prave drame ili dobre priče, zapravo uopće nije obuhvaćeno u serijalu.

Nije tu slučaj Novaka Đokovića u Australiji, Nadalov nemogući naslov na Australian Openu, pa onda i rasplet u vidu press konferencije slomljenog Daniila Medvjedeva, uspon Carlosa Alcaraza gotovo da se i ne spominje, kao ni odlazak u mirovinu Ash Barty, pa ni nevjerojatni niz Ige Świątek… Zadnja epizoda, u čijem su fokusu Auger-Aliassime i Ruud na Roland Garrosu, zove se Kralj Zemlje, ali još jedan Nadalov pomalo nestvarni naslov opet ostaje u sjeni. Navodno će neke od ovih ‘grijeha’ autori ispraviti u idućih pet epizoda koje izlaze u lipnju.

Dotad ostaje dojam da se tenis uporno pokušava riješiti sjene sad već dvojice najboljih tenisača svih vremena. Jedini je problem u tome što su njihovi planovi malo drugačiji.