Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako smo se igrali košarke, 2. dio

Od 1990-ih do danas: Jam vs Live vs 2K – tri desetljeća virtualnog basketa

Zadnja izmjena: 4. ožujka 2018. Ilustracija: Vladimir Šagadin

U košarci je sve moguće. Često sam to u životu pomislio, ali nikad tako jasno i nepokolebljivo kao kad sam u videorekorder ubacio VHS kazetu s natjecanjem u zakucavanju na All-Staru 1988. godine. Scena u kojoj cijela dvorana grada Chicaga urla od oduševljenja, a Michael Jordan, najveći sin boga košarke, kreće u trk sa suprotnog polja, odražava se s linije slobodnjaka i leti dok ga nevidljiva ruka drži u zraku uvjerila me da se u košarci može baš sve. Ne samo zbog tog zakucavanja (koje je već izveo dr. J, znao sam i tad), već zbog svega što su izveli Jordan i Dominique Wilkins te večeri, ostvarivši rekordnih šest maksimalnih ocjena žirija u finalu. Bilo je to vrijeme dok je All Star nešto značio; a nama onako malima, Jordan i ostali monstrumi učinili su se divovima koji preskaču zgrade i zubima kidaju obruč.

Taj osjećaj nikad nas nije napustio.

Početak 1990-ih donio je ekspanziju NBA lige u medijima. U prethodnom su desetljeću Magic Johnson i Larry Bird donijeli ligi rivalitet u kojem je uživao cijeli svijet, a Jordan postajao je sportaš kakav nikad prije njega i poslije neće postojati – sinonim za cijeli jedan sport. Imali smo i ‘svoje’ ljude tamo: Vlade Divac, Dražen Petrović i Šarunas Marčulionis otvarali su vrata drugim europskim igračima. Olimpijske ’84. kad je u ligu došao Jordan, na čelo NBA zasjeo je komesar David Stern koji će poslati Dream Team na Olimpijske igre i tako će početkom 1990-ih košarku učiniti najpopularnijim sportom na planetu, a NBA će krenuti u asimiliranje svega što valja i kasnije zagospodariti svjetskom košarkom.

U tom je desetljeću itekako bilo logično da NBA zavlada i virtualnom košarkom – cijela industrija je bila na licu mjesta, američka televizija najmoćnija na svijetu i sve je bilo spremno da se igramo ne samo košarke, već NBA košarke. Početak 1990-ih donio je novu eru u gamingu zbog afirmacije konzola i PC-ja kao dominantnih platformi za igranje, a iz tog vremena treba izdvojiti tri košarke i tri izdavača koji će obilježiti virtualno basketanje do današnjih dana.

Electronic Arts je 1989. započeo seriju igara NBA Playoffs igrom Lakers versus Celtics and the Playoffs koji se smatra začetkom serijala NBA Live. Sega je 1991. objavila igru David Robinson Supreme Court, čime je započela s proizvodnjom igara koja će izroditi najbolji serijal našeg vremena – NBA 2K. Upravo će ta dva serijala obilježiti posljednjih 20 i nešto godina našeg igranja.

Ta tri čarobna slova: JAM

Ali u to vrijeme mi smo bili ludi za nečim trećim. To treće zvalo se NBA Jam, a za igru je zaslužan izdavač Midway koji je dobro razumio naše tinejdžerske, podivljale hormone.

Sve je počelo igrom Arch Rivals, koja se 1989. pojavila na arkadnim automatima, kasnije konzolama i PC-ju. Igralo se dva-na-dva, igra je bila za to vrijeme uobičajene grafike, ali je imala nešto što druge nisu. Naime, tijekom igre moglo se mirne duše mlatnuti suparnika i oduzeti mu loptu. Sudac se oglašavao samo kad bi isteklo vrijeme, a u igri ste mogli birati između osam likova jedinstvenih karakteristika. Suparnika ste mogli udariti, kao i on vas, i kad ima loptu i kad je bez nje. Bilo je jako zgodno, recimo, zviznuti suparnika s leđa direktom u glavu netom prije skoka za loptom i zatim je mirno uzeti dok ovaj leži ispružen na parketu. Tu se otvorio put nekoj vrsti arkadne košarke; brze, adrenalinske i nerealne igre, najčešće u formi dva-na-dva igrača kako bi se akcija skoncentrirala na ograničenom ekranu. Zato je Midway 1993. na tržište izbacio NBA Jam – ili samo ‘Jam’, kako smo mi to zvali, igru koja je momentalno postala ultramegahit.

NBA Jam imao je sjajnu grafiku, najbolju prezentaciju dotad, igrače smo mogli prepoznati i sve je bilo kao u NBA ligi, jedino ste igrali dva-na-dva umjesto pet-na-pet, ali ste mlatili suparnika, skakali preko igrača i monstruozno zakucavali! Igra je bila neopisivo zarazna, nabijena akcijom strahovitog tempa i sve što ste htjeli bilo je odigrati još jednu partiju, a zna se što je to značilo na automatima za igru. Procjenjuje se da je u automate NBA Jam ubačena oko milijarda dolara u quarterima (kovanicama od 25 centi), a igra je u vrhu zarade svih vremena s klasicima poput Space Invadersa, Pac-Mana i ostalih. Uzvici komentatora “He’s heating up!“, “He’s on fire!”, a posebno “Bumšakalaka!” (iz principa ne želim to napisati na engleskom) bili su trejdmark igre i ušli su u rječnik opće pop-kulture, a NBA Jam je stekao kultni status i zbog gomile Easter eggova i skrivenih karaktera u igri, pa ste mogli otključati ostale NBA zvijezde ili igrati s legendama poput Roberta Parisha ili s programerima igre, maskotom Hornetsa ili, zašto ne, Billom Clintonom.

NBA Jam je bio sjajan i iz još jednog razloga: ispod nabrijane zabave i pretjerivanja krila se vrrrrlo igriva i solidna košarka. Zbog toga je Jam tih godina vladao svijetom virtualnog basketa.

Midway je objavio i nastavak pod imenom NBA Jam Tournament Edition, a onda je izdavač Acclaim dobio ekskluzivna prava na korištenje imena. Midway je nastavio stalno objavljivati igre, tko zna zašto, mijenjajući im onaj sufiks u imenu, pa smo tako dobili NBA Hangtime iz 1996., NBA Showtime: NBA on NBC iz 1999.  i NBA Hoopz iz 2001., koji su koristili više-manje sličan engine kao i prvi, originalni NBA Jam. Uvođeni su dodaci uobičajeni za košarkaške igre tog vremena, a cijela stvar se sve manje igrala i sve više razvodnjavala – što nedostatkom većih pomaka u kvaliteti igre, što zbog paralelnog Acclaimovog serijala između ’99. i ‘2003. koji su Jam pokušali približiti simulaciji stvarne košarke, iako je to bilo potpuno besmisleno i uzaludno pored tada neprikosnovenog serijala NBA Live i nadolazeće franšize NBA 2K.

Priča o NBA Jamu završava 2010., kad je EA Sports franšizu uzeo pod svoje, te iste godine objavio verziju NBA Jam na svim platformama očekujući ju spojiti s nikad realiziranom u serijalu Live, NBA Elite 11, i tu je priči kraj. Barem za izdavače. Za nas, igrače, ostat će u srcu uvijek mjesta za onaj prvi luđački NBA Jam, igru o kojoj pričate s osmjehom na licu.

Kad smo kod osmjeha, video igre su početkom 1990-ih nudile mnogo razloga za smijuljenje. Mogli ste igrati, recimo, Bill Lambier Combat Basketball u kojem ste, pogađate, mogli udarati protivnike u stilu žestokog Billa, a sve je skupa ličilo na košarkaški Rollerball (onaj pravi Jonathanov iz 1975.). Gameplay je bio jadan (kritika je igru pokopala), igralo se iz ptičje perspektive što je odmoglo osjećaju basketa, a jedina prednost ove igre je upravo karizma najlošijeg dečka šampionskih Pistonsa. Dobro, i bombi koje ste mogli usput postavljati po terenu.

Kad smo kod bizarnih igara, treba spomenuti Barkley Shut Up and Jam! iz 1993., koji je pratio našeg najdražeg bezobraznika kroz niz haklova dva-na-dva i jako sličio neprikosnovenom NBA Jamu. Zatim, tu je Slam City with Scottie Pippen, koji je ugledao svjetlo dana 1994. i sadržavao video isječke unutar igre što je za to vrijeme bilo napredno – ali, ispostavit će se, nefunkcionalno. Zaplet je bio, hm, neočekivan – trebalo je pobjeđivati basket štemere u igri jedan-na-jedan i tako napredovati kroz igru.

Jedna od luđih igara koje smo vidjeli, a koje imaju veze s košarkom je Michael Jordan: Chaos in the Windy City iz 1994.,  u kojoj je Jordan vodeći loptu i zakucavajući napredovao kroz platformsku igricu suočavajući se s bossovima. Nešto slično će ponoviti i Shaquille O’Neal u igri Shaq Fu, u kojoj doživljava avanture u dalekom Japanu u kojem baš i ne igra košarku, već se bori za nekakvo dobro u svijetu, kako god. Za svaku legendu u popularnoj kulturi potrebno je malo trasha. Iz današnje perspektive stvari zvuče presmiješno, ali tada je to bilo regularno iskorištavanje marketinškog potencijala igrača od njih samih.

NBA Live – živa košarka

Najčešći problem popularne kulture je ograničenost njenih proizvoda na liniji vremena. Nerijetko se događa da publika preraste proizvod, tako da neke kultne stvari naprosto ostanu iza leđa konzumenata koji su zaželjeli zrelije sadržaje.

Electronic Arts, koji je sudbinski vezan za košarku već preko legendarnog Dr. J vs Bird One on One krajem 1980-ih je shvatio važnost NBA brenda. Zato smo od 1989. dobili iskustvo virtualnog igranja u NBA okvirima. Lakers versus Celtics and the Playoffs nudio je mogućnost igranja pet-na-pet košarke u NBA televizijskoj prezentaciji. Nakon genijalnog TV Sports Basketballa iz 1990. o kojem smo pisali u prvom nastavku ovog pregleda, upliv televizije u prezentaciju košarke postat će standard od 1990-ih naovamo.

Tom igrom EA započeo je NBA Playoffs, serijal koji će u 1992. i 1993. objaviti igre bazirane na NBA finalima protekle sezone (Bulls vs Lakers i Bulls vs Blazers), a koji će u konačnici izroditi najvažniji serijal 1990-ih i 2000-ih – NBA Live. Treba primijetiti da je EA u slavu Olimpijskih igara u Barceloni 1992. objavio igru Team USA Basketball, kojom će ispratiti pohod na zlato Dream Teama i u kojoj, spomenimo kurioziteta radi, možete igrati s reprezentacijama Hrvatske i Jugoslavije. U serijal NBA Playoffs ugurala se i igra NBA Showdown, koja će ugledati svjetlo dana 1993. i biti peta i posljednja igra serijala, prije nego što na scenu zakorači igra koja je promijenila sve – NBA Live 95.

Kad smo je prvi put zaigrali, osjetili smo neodoljivi zov simulacije košarke. Je li to imalo veze s odrastanjem, ne znam, ali stoji činjenica da smo objeručke prihvatili poziv realne košarke u kojoj ljudi rade ono što inače u košarci rade i gdje nema luđačkih skokova niti čudovišnih zakucavanja. Hormoni su se smirili, a mi smo bili opčinjeni realnošću koja se na konzolama pojavila godinu prije, a na PC-ju u godini iz naslova.

Od te je godine serijal NBA Live postao obavezna literatura svakog ljubitelja košarke. Bio je to NBA u svom blještavom izdanju u kojem smo uživali u tečnim i atraktivnim potezima, ali nevjerojatno (tako smo mislili tad) blizu realnoj košarci, koju smo pomnije počeli pratiti jer su i utakmice NBA lige postale pristupačnije i lakše smo ih mogli gledati.

Iz godine u godinu je NBA Live nudio isti, ali poboljšani okus. Svaka je verzija imala neki plus, pa je tako već iduća igra NBA Live 96 imala dodatke poput Create-a-player moda u kojem ste mogli stvoriti vlastitog igrača i baciti ga u ralje prave košarke. Godinu poslije, u igru je inkorporiran ‘motion capture’, koji je otišao korak dalje u realnosti igre. Zatim je u inačici ’98 uslijedio Total Control System u kojem ste pomoću ‘gljiva’ na kontroleru na dotad neviđen način upravljali igračem i potezima koje izvodi. Skriptirani potezi postali su sve kraći, a igrač je sve aktivnije sudjelovao u izboru poteza u napadu i obrani. Također, u verziji ’98. predstavljen je i General Manager mod u kojem ste mogli izabrati ekipu, draftirati igrače i igrati sezonu.

U NBA Live 2000 mogli ste zaigrati sa Jordanom – doduše, samo u jedan-na-jedan modu. Igrači su postajali sve sličniji originalima, a poteza unutar napada i obrane bilo je sve više i postajali su sve precizniji, što nas je približavalo ‘pravoj” košarci. Ocjene kritike i publike su za svaku verziju bile visoke (u prosjeku 7 ili 8 od 10) s izraženom dozom oduševljenja.

Ulazak u novo desetljeće je za EA Sports donio novog konkurenta – 2 K, ali tih godina EA se osjećao moćno. NBA Live je bio nedodirljiv pogotovo nakon kvalitativnog skoka sa verzije 99. na verziju 2000., pa je 2001. lansirao NBA Street, koji će doživjeti još dva nastavka, a bit će to svojevrsni spoj NBA Jama sa streetball košarkom. Igralo se tri-na-tri, a dizajn, sjajna muzika, modovi za igranje i luđačka igrivost učinili su NBA Street kultnom igrom. Potrošili smo sate i sate boreći se s najjačim NBA trojkama na putu do najbolje ekipe. NBA Street je imao jednu genijalnu promjenu u odnosu na NBA Jam i ostale igre – goaltending je bio dopušten na čemu smo, logično, gradili obranu. Ako bi suparnik pokušao ubaciti tricu, zatrčali bismo se, odrazili ispod koša i uhvatili loptu u letu u najvišoj točki putanje. Prekrasno! Onaj vječiti prostor rezerviran u srcu za NBA Jam? U njega stane i NBA Street.

Tko zna je li mu se vožnja na više kolosijeka osvetila ili je EA postao prevelik i previše opušten. NBA Live je tih početnih godina stagnirao (za što nas, pored NBA Streeta, nije bilo briga), tako da je EA Sports izbacio NBA Live 2003 s Jasonom Kiddom na naslovnici, sjajnim soundtrackom i sa obnovljenom kontrolama driblinga i vođenja lopte, koja je meni osobno posljednja odlična NBA Live igra. Nemojte me krivo shvatiti, još uvijek smo itekako igrali Live košarku, čak su se na verzijama za PC pojavljivali patchevi koji su nas znali jako razveseliti: pogledajte susret Draženove Cibone iz ’86. i Kukočeve Jugoplastike iz ’90. gdje si je netko dao truda pa ubacio plave i žute u NBA Live 07 među legendarne europske timove.

Zanimljiva je činjenica da će se stvar na vrhu košarkaških simulacija mijenjati oko Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Ima to veze i s Hrvatskom – u verziji NBA Live 09 pojavit će se čak 24 reprezentacije (u prethodnom NBA Live 08 bilo ih je osam) među kojima i Hrvatska u sastavu s olimpijskog turnira. Razveselilo nas je konačno zaigrati s našom repkom u oficijelnom okružju, ali činjenica je da je upravo ta verzija s Tonyjem Parkerom na naslovnici vjerojatno posljednja s kojom je serijal NBA Live inercijom imao neriješeno sa serijalom 2K.

Glavni suparnik će upravo potkraj prvog desetljeća novog milenija preuzeti primat. Bila je dovoljna rečenica prijatelja sa zavidnim iskustvom u igranju: “Čuj, u 2K se igraju obrane!”, pa da NBA Live počne pucati kao napukla šajba automobila na sličan način kako nam je naočigled izblijedjela FIFA kad smo prvi put zaigrali Winning Eleven, tj. Pro Evolution Soccer. Nakon otkazane Elite 11 iz 2010. EA Sports je počeo sa reizdavanjem serijala Live (14 do 18), ali samo je potvrđivao koliko je 2K bolji.

NBA 2K – čudo na rijeci Jordan

Serijal koji nosi naziv po godini kad je krenuo 2K, 2000., izvor ima u košarkaškim igrama koje je priređivala kompanija SEGA, prvenstveno proizvođač konzola. Godine 1991. izbacila je na tržište spomenuti David Robinson Supreme Court, sjela u vlak najbolje lige na svijetu, zatim 1994. pokrenula prosječnu seriju NBA Action, da bi konačno 1999. objavila igru NBA 2K, koja će prerasti u serijal i fenomen našeg vremena.

SEGA je u početku serijala lutala i hvatala konce, što bi se reklo. Zaštitno lice igre prvih je godina bio Allen Iverson, u cijelu stvar uključio se i ESPN, koji se priključio nazivu igre u izdanjima do ESPN NBA 2K5, nakon čega igru u svoju manufakturu preuzima kompanija 2K Sport, koja je kroz godine polako brusila sve detalje, a najviše pažnje pridajući onome što je serijal NBA Live zaboravio – igrivosti na obje strane terena. Nije da nisu griješili – primjerice, NBA 2K8 bila je puna rupa i rupica, ali će zato dvije iduće verzije NBA 2K9 i NBA 2K10 pokopati suparnika – konačno je igra zaokružena i svaka sitnica kroz godine ulaštena. Naspram 2K, suparnički NBA Live izgledao je kao automatizirana igrica za klince.

Prava košarka se nalazila iza sinonima 2K. Krajem 2009. kad je NBA 2K10 objavljena, nije više bilo sumnje – na coveru igre bio je goropadni Kobe, predstavljen je mod MyCareer, a igrala se totalna košarka kao nikad dotad. I sve to je poslužilo za najveći spektakl kojeg je priredio serijal – igru NBA 2K11 kad je na parket zakoračio – on. Gospodin Zrak, Michael Jordan. Konačno. Pitate se kako konačno, pa već je 2010. godina!?

Nije sve po pitanju Najvećeg išlo po planu kad su u pitanju video igre. Nakon što se pojavljivao u igrama do 1992., poput serijala NBA Playoffs i Team USA Basketball uslijedio je blackout – Jordan je napustio skupnu licencu NBA igrača i o korištenju vlastitog imena i izgleda odlučio pregovarati sam – naravno, za specijalnu cijenu. Rezultat je bio taj da smo po raznoraznim NBA igrama hopsali bez njega ili sa ‘zamjenskim’ igračem tipa ‘Player 99‘, ali smo zato mogli uživati u eksperimentu kao što je bio Michael Jordan In Flight iz 1994., u spomenutom blesavom Michael Jordan Chaos in the Windy City i neizbježnom Space Jamu. Doduše, Jordan se pojavio u serijalu NBA Live, ali prilično limitirano, kao igrač u street modu i kao igrač Wizardsa. Stoga je san o virtualnom igranju sa Jordanom ostao poprilično nekompletan.

Sve do igre NBA 2K11. Već prvi trailer nas je izbezumio.

Uvod u igru legendaran je kao i sama igra. Sjećam se kako je nakon uvodnog dizajniranog ekrana uslijedilo nekoliko Jordanovih karakterističnih poza sa završnim apelom “He changed the game and became a legend.” Prvi put sam se naježio.

Potom je uslijedilo pitanje “What will you achieve?”; slegnuo sam ramenima i na ekranu se pojavilo klasično “Press START” i ja sam ga sav ushićen pritisnuo na kontroleru očekujući, kao i obično, uvodni izbornik. Ekran se zacrnio, i uz bljeskove pet silueta koje su nestajale jedna po jedna, na ekranu je ostala samo ona prepoznatljiva. Svjetlo se upalilo, u hodniku dvorane stajao je Jordan okrenut leđima u bijelom dresu Bullsa. Glazba je bivala sve jača, a kamera se približila lijevom ramenu, preko kojeg se Michael okrenuo iz profila i upitao “Are you ready?”. Naježio sam se drugi put.

Nakon toga je lagano potrčao u dvoranu koja je proključala, spiker je najavio “from North Carolina, six six, Michael Jordaaaan”, a ćelavac je utrčao pozdravljajući suigrače i startnu petorku. Kamera je počela kružiti po dvorani uz zaglušujuću buku, najavljena je petorka Paxson–Pippen–Grant–Cartwright–Jordan i nisam se ni stigao naježiti, a već se pojavila klasična NBA uvodna grafika koja je najavila prvu utakmicu finala NBA 1991. između Bullsa i Lakersa s Magicom, Worthyjem, Divcem, Scottom i Perkinsom. Svi nabrojani su izlazili na teren, a ja sam se topio pokušavajući shvatiti što se događa i tad je uslijedo totalni šok – počela je utakmica.

Shvatio sam to tek kad je sudac podbacio loptu, Divac skočio i dohvatio loptu, a ja sa Cartwrightom ostao stajati na terenu. Kad bih vam rekao da sam brže-bolje uhvatio kontroler – lagao bih. Ja sam, tad 35-godišnjak, još uvijek sjedio i zapanjeno zurio u televizor. Nisam siguran, možda je i koja suza kliznula niz obraz. Kontroler je dohvatio netko drugi, neki 16-godišnjak koji je izletio iz mene; zbunjen, prestrašen i nevažan momak koji ni ne sluti kako će mu se život promijeniti naglavce. Taj tinejdžer je konačno dobio zadovoljštinu za vjeru u boga košarke kojem se u ovoj državi nitko ne moli već 20 godina. Konačno, konačno, konačno. Michael Jordan bio je tu i mogli smo zaigrati košarku s Najvećim.

I danas se svaki put naježim kad pogledam taj uvod u utakmicu, a grlo se stegne.

Nikad nije postojala tako moćna i glomazna igra koja je bila izgrađena oko jednog igrača kao 2K11. U igri ste imali mod Jordan Challenge, u kojem ste morali ponoviti 10 nevjerojatnih izvedbi poput utakmice ‘The Arrival‘ iz 1986.  u kojoj morate strašnim Celticsima zabiti 63 i više koša uz najmanje 50 posto ubačaja ili ‘The Shrug‘ iz 1992. kad Blazersima morate zabiti 35 u prvom poluvremenu, od toga šest trica, zatim morate čuvati Cyldea Drexlera ispod 20 poena u utakmici te još na kraju utakmicu dobiti. Zvuči teško i, vjerujte, još je teže nego što izgleda.

Uz sve modove koji su se dotad pojavljivali po košarkaškim igrama (Season, MyPlayer, Association…) igra je ponudila i 18 klasičnih timova pa smo mogli guštati s Kukočevim Bullsima iz ’98. protiv Birdovih Celticsa iz ’86., recimo. NBA 2K11 je bila igra koja se igrala dugo i nakon koje je pozicija serijala 2K kao kralja košarke neupitna čemu je pridonijelo i otkazivanje NBA Elite 11, kojim je EA sve do danas ostao – ona druga igra košarke.

Serijal 2K je svake godine donosio novine u igri i gameplayu, nove legendarne timove, širio mogućnosti, a posebnu pažnju pridavao online igranju.

2K12 darovao nam je, primjerice, Draženove Blazerse u modu NBA Greatest, ali i razne Dream Teamove; 2K14 je ponudio Lebron: Path to Greatness nalik Jordanovu izazovu; 2K16 je iskoračila u smjeru MyCareer moda koji je režirao Spike Lee i bila je fokusirana na RPG priču. NBA2K17 je uključila i europske timove, njih 21.

Aktualna verzija NBA 2K18 najbolja je i najkompletnija košarkaška i sportska igra današnjice. MyCareer, MyGM, MyLeague su toliko prostrani za igranje da osobno i nakon četiri mjeseca igranja osjećam da sam tek zagrebao po površini. Osjećaj igranja je, kao i uvijek, najbolji dosad, ali takav doživljaj i isprepletenost igre i NBA lige koju pratim putem nba.tv nikad nisam doživio. Usput, igra pruža onoliko koliko želite od nje – želite uroniti u nju 24/7 non-stop igranja? Nema problema. Želite odigrati sezonu, pokoju utakmicu tu i tamo? Dapače. U svakom slučaju, nećete vam biti žao novca koji ste dali.

Serijal 2K trenutno je na vrhuncu i teško je zamisliti kako će se odvijati daljnja priča o košarkaškim simulacijama. Možda počne padati kao Live serijal, možda se EA vrati u igru s nečim novim, možda netko treći dođe i opet iz nas izmami uzdah…

U svakom slučaju, s džojstikom, s kontrolerom, s VR kacigom, s čim god – igrat ćemo se košarke, kako god.

Dok ne umremo.

Ne propusti top članke