Postoje te neke pričice, anegdote gdje čovjek više nije siguran jesu li se stvarno dogodile ili je riječ o onoj najboljoj sorti vječnih viceva; uglavnom, 1980-ih su se pojavile one male (pri)ručne igrice u kojima smo s nečime nešto izbjegavali lijevo-desno. Te male spravice su pijukale dok smo igrali, pa se, tako anegdota kaže, u gradskom autobusu dogodilo da se šofer nakon nekoliko stanica iznervirano okrenuo prema dečku koji ih je igrao na sjedalu iza i viknuo: “Alo, momak, jesi ti to izračun’o više, matere ti!?”
Igranje video igara na kompjuterima i konzolama jedna je od rijetkih originalnih aktivnosti moje generacije. Vjerujte, danas nema ništa smješnije od toga da mi, roditelji u svojim 30-ima i 40-ima, pokušavamo djeci zabraniti i smanjiti igranje video igara. Uzaludna je to rabota. Osobno, oči sam ostavio pred raznim ekranima na kojima sam igrao, nekad u danonoćnom ritmu. Čak su se i roditelji priključivali. Dovoljno je bilo zaigrati Tetris na TV-u pred rodbinom da se nakon par minuta cijela familija uključi u igru vičući “Lijevo!”, “Desno!”, “E, sad ga zasra!” dok netko od odraslih ne bi viknuo “Daj to ovamo!” misleći na džojstik. A onda je tek kretao smijeh…
Odrastajući u 1980-ima bili smo generacija koja je bila izložena popularnoj, masovnoj kulturi više nego bilo koja. Zbog toga su među nama najbolji sportaši uživali status rock’n’roll zvijezda. Obzirom da je košarka u tom desetljeću postizala svoje najveće uspjehe, basket je bio uvučen u naše tinejdžersko življenje više od ostalih sportova. Dražen je bio veći od života, Cibonina ekipa vjerojatno posljednji sportski role-model za odlikaše, pojava Tonija Kukoča i Jugoplastike vrhunac timske košarke i potpuni spektakl u žutom; cure su se zaljubljivale u Aleksandra Đorđevića i Predraga Danilovića, a reprezentacija je postala svjetski moćna, najmoćnija.
Stoga je logično da su nas, pored ostalih, osobito zanimale košarkaške video igre.
Nestvarna simulacija
Kad smo se dočepali kompjutera, u prvom redu Spectruma i Commodorea, tamo nas je dočekao – Basketball, odnosno, International Basketball programera Andrewa Spencera. Spencer je samozatajni, legendarni programer zaslužan za International Soccer – megahit zbog koje je mnogi roditelj kupio djeci Commodore 64.
International Basketball, kadar iz igre koju možete vidjeti ovdje
Koristeći isti engine stvorena je 1985. i inačica košarke koja je funkcionirala, zapravo, odlično. Grafika je bila oskudna, ali funkcionalna, a igrivost odlična. Ekipe su imale trojicu igrača koji su se kretali bez zastoja po ‘lažnom’ 3D terenu, a moglo se igrati po NBA, NCAA ili Olympic pravilima. International Basketball doista je pružio osjećaj ‘igranja’ košarke, a već u ona vremena je s pravom nazivan klasikom. Kritičari su pisali o “impresivnoj vizualnoj prezentaciji”, “gameplayu koji izaziva ovisnost” i “briljantnoj, nestvarnoj simulaciji”. Igra je imala publiku, reklame, čak i dodjelu pehara na kraju utakmice. Pojavilo se nekoliko verzija, poslije je u igru dodana i trica. Naspram dotadašnjih ‘pong’ igrica košarke koje su vrlo nategnuto virtualno imitirale basket, te 1985. IB se činio kao prava stvar.
Eh, ali prave stvari su tek dolazile.
Radio 101 je u programu puštao zvučni zapis igre koju je trebalo snimiti na kazetu
Kako rekosmo, bilo je to vrijeme novouspostavljenog ‘terora’ popularne kulture, pa nam je kao klincima dojam International Basketballa izblijedio pred pojavom showa, američkog showa koji je dolazio s dalekog NBA planeta o kojem smo slušali bajke. Dr. J and Larry Bird Go One on One, koju smo skraćeno zvali One on One, bila je prava mala revolucija i za mnoge od nas bila prvi kontakt s NBA ligom i nezamislivo dobrim košarkašima, superzvijezdama.
Ta igra objavljena 1983. do nas je došla godinu-dvije kasnije u pravo vrijeme – kad je zasjao Dražen. Momentalno smo se navukli na nju, jer je to za nas bila dotad neviđena, prava košarka. Bila je to jedna od onih igara zbog koje ste prečesto dolazili doma prijatelju iz razreda koji ju je imao. Iako se igralo, dakle, ‘jedan-na-jedan’, bila je dotad najuvjerljivija košarka koju smo probali. Mogao si igrati kao Julius Erving ili kao Larry Bird, protiv kompjutera ili prijatelja. U igri se mogao igrati dobar napad, ali i obrana, a nakon jačih zakucavanja moglo se dogoditi da tabla – pukne! Većinu klinaca oko mene upravo je to uzbuđivalo u igri koja je osim poznatih zvijezda kao dio showa ugradila i show u samu košarku. Trebalo je samo slomiti tu prokletu tablu!
https://www.youtube.com/watch?v=_o9l9a0XWiY&feature=youtu.be&t=3m1s
One on One postao je svjetski hit i jedna je od sportskih igara koje ulaze na sve vječne liste sportskih gaming lista. Igra je 1988. dobila i nastavak, Jordan vs Bird ponudila je i natjecanje u zakucavanju i tricama, ali nikad nije bila niti blizu popularna, niti dobra, kao prva igra. Igru je dizajnirao Eric Hammond, a objavio netom osnovani Electronic Arts. Upravo će ona biti prvi, veliki hit EA mlade kompanije i s njom je počela razvoj u svjetskog gaming giganta.
Slammersi protiv Jammersa
Tadašnje tržište igara imalo je neviđenu kompetitivnost, tako da je Activision već 1986. objavio GBA Championship Basketball: Two-on-Two koji su iskusniji igrači jako cijenili – za razliku od One on One imali smo suigrača, cijeli teren i vrlo važno – ligu za natjecanje za koju smo mogli napraviti svoj tim, skautirati i izabrati igrače i igrati cijelu sezonu protiv ostalih timova! Spektakl! No, za većinu je ta igra stigla kasnijih godina, pa nikad nisu zaigrali ovaj pravi biser na koji se navučeš za tili čas.
Ploča za skautiranje igrača u igri neke je od nas nepovratno zarazila analizom i statistikom. Ovdje možete pogledati igru
Treba imati na umu da je u bivšoj državi najezda videoigranja krenula u drugoj polovici 1980-ih, kad su klinci kupili dovoljno spektruma i komodoraca i kad su se stekli uvjeti za tržište video-igara, divljije nego možete zamisliti. Trebalo je samo iz nekog oglasnika naručiti kazetu s hrpom igara koje su stizale poštom, postojale su liste u časopisima o pouzdanosti ‘pirata’, a za ilustraciju – na Radiju 101 su u programu puštali zvučni zapis igre koju je trebalo snimiti na kazetu i – igrati.
Tako je uspjeh International Basketa i One on Onea prouzročio izlazak mnogih košarkaških igara za platforme koje smo imali. Treba tome pridodati i svijet arkadnih igara na automatima kojega kod nas nije bilo u značajnijoj mjeri, tako da su neke igre svijetu poznate prije nego nama, s razmakom od nekoliko godina. Što se košarke tiče, na produkciju video-igara s loptanjem među obručima utjecalo je i marketinško jačanje NBA lige kroz zvijezde Magica Johnsona, Birda, Dr J-a, Kareema Abdul-Jabbara, kasnije kralja Michaela Jordana. Sve popularniji Magic je 1989. imao čak dvije igre: Magic Johnson’s MVP Basketball (neki je znaju i kao Omni-Play Basketball) u kojem smo mogli birati među NBA timovima i igrati pet-na-pet, te NES-ov original Magic Johnson Fast Break, u kojem se moglo igrati sam ili u paru protiv kompjutera ili prijatelja. Magica je igri bilo samo u tragovima, ali je Pepsijev logo stalno bio tu.
Često se događalo da igre imaju različita imena i izdavače, ali je u osnovi riječ o istoj igri – onaj tko je igrao Intellivisionov Slam Dunk, igrao je i Advanced Basketball Simulator. Osim što smo se htjeli igrati košarke, htjeli smo se i igrati ne insistirajući na realnosti ili simulaciji, komponenti koja će smetati mnogim kasnijim igrama. Posebno su na cijeni bile igre u kojima bismo uočili posebno ‘mjesto’ – točnije, programersku pogrešku koja nam je omogućavala da lakše pobjeđujemo, što smo onda nemilo iskorištavali za potpuno nadrealne situacije – poput OVE u igri Double Dribble (spomenuti glitch na moje oduševljenje završio je u epizodi Family Guya).
Meni posebno draga igra bila je Fast Break iz 1988., na koju sam potrošio previše vremena. Igralo se tri-na-tri, na raspolaganju su bila šestorica igrača čije su se sposobnosti doista ocrtavale na terenu. Igrivost je bila odlična, te sam uz par glitcheva – točnije, otimanja lopte prilikom izvođenja – postizao rezultate od 50-60 razlike. Natjecao sam se sam sa sobom u razlici kojom bi razvaljivao suparnike, a za sve skupa vodio sam minucioznu statistiku proučavajući koje igrače koristiti kako bih povećao razliku. Igrao sam isključivo sa ekipom Slammersa – Jammersi su bili zeleni kao Žalgiris, tako da nisu dolazili u obzir.
Svemirska Amigina grafika
Sjećate li se International Basketballa s početka?
Spencerov engine, koji se pokazao izvrsnim u ‘international’ seriji sportskih igara, doživio je verziju ulične košarke koja je za mene ostala neponovljivi i šarmantni original svih virtualnih street basketa koje sam poslije vidio i igrao. Street Sports Basketball iz 1988. bila je igra čiji smo princip igre znali pa smo je zbog toga odmah prihvatili, ali ne i brzo izgustirali. Pojavilo se nešto neviđeno dotad: igrač je na cesti birao suigrače za tim, teren na kojem će se igrati, a neki likovi bili su ženski, što je igri davalo dodatnu draž u kompeticiji. Odmaknutost od parketa dvorane, igralištima smještena na ulicu i koševi pričvršćeni za garažu bili su scenografija koja nam je bila poznata. Mogućnost izbora među različitim igračima i samim time promjena načina igre nešto je što je oduševilo ljude, a programeri igara takve stvari ne zaboravljaju i uče na njima – iako je grafika neusporedivo bolja i igre šire, princip je ostao isti u igrama tog tipa i u ovom desetljeću.
Igre koje smo igrali nisu stizale samo iz Amerike, a posebno mjesto među mojom ekipom zauzimala je Basket Master. Punim imenom Fernando Martin Basket Master španjolskog izdavača Dinamica, imala je ljupku grafiku (pogledajte – sjajno, zar ne!?), sjajne kontrole i nenormalno teškog kompjuterskog suparnika kojeg je bilo nemoguće pobijediti. Povremeno su stizale priče da je netko uspio u tom naumu, ali nismo u to vjerovali.
Kad smo kod španjolskih izdavača video igara, valja napomenuti podatak da je izdavač Topo Soft 1989. objavio zasad jedinu video igru koja nosi ime po nekom našem sportašu. Naravno, riječ je o Draženovim danima u Madridu (ako može Fernando, može i Dražen) koji na tržištu željnom virtualne košarke nisu mogli proći nezamijećeno. Nažalost, igra nema neki zanimljiv gameplay, igra se iz ptičje perspektive, ali barem je onaj uvodni screen bio odličan.
A onda je došla Amiga, kompjuter dotad nadmoćne grafike i zvuka koji je u sezoni 1990./91. donio TV Sports Basketball (izdavač Cinemaware), jednu od onih igara za koju se točno sjećam kako sam je i gdje prvi put vidio. I danas pamtim cijelu dnevnu sobu prijatelja Igora iz razreda i svoje oduševljenje kad se pojavila ta prekrasna grafika, a meni su potekle sline i momentalno su sve igre prije nje izgledale jadno i bezvezno.
Bila je to prava košarka, sa svemirskom grafikom, s igračima na kojima su se vidjeli mišići i koji su leteći zabijali koševe; igrači koje smo povremeno i sve češće viđali na videokazetama s utakmicama iz NBA lige. Iako se u igri pojavljuju konferencije i timovi iz NBA lige, igra nije imala službenu licencu, a sučelje i prezentacija i dan-danas dobro izgledaju i funkcioniraju. Ako ne vjerujete, pogledajte.
Ova je igra imala snažni utjecaj na sve dotadašnje igrače u svijetu i postala standard onoga što su ljudi željeli od košarke, one virtualne. Jednostavno, da bude kao televizijski prijenos. Ta igra je sudbinska i mojoj generaciji video-igrača, jer nas je zatekla u trenutku kad je naša košarka doživljavala klupske i reprezentativne vrhunce, ali je cijela država nepovratno srljala u rat i sve oko nas se raspadalo. Realno svijet postao je preozbiljno mjesto za življenje. Smrtno ozbiljno.
Zato smo pobjegli smo u virtualni svijet igrati košarku kakvu smo mislili da zaslužujemo.
* napomena – povijest igranja je uvijek osobne prirode i neutvrdive kronologije – lako je moguće da će se mnogi čitatelj sjetiti sebi drage igre koje možda u tekstu nema. To sjećanje je i cilj ovog teksta.
U drugom nastavku ovog teksta za nekoliko dana: NBA Live i 2kNBA na konzolama – kako su gigantski serijali zavladali svijetom virtualne košarke, ostavljajući nas bez daha…
