Bilo je to sedam kola prije kraja prvenstva. Everton je na Anfieldu gubio 2:0 od gradskog rivala Liverpoola i činilo se da struje koje vuku plave ka Championshipu postaju neukrotive. U lokalnom pubu u sjevernom Londonu tek je jedan ‘rođeni’ Evertonac uvredama na račun suca unosio nemir u lagano nedjeljno poslijepodne. Reći će Jim poslije utakmice da je Everton pokraden kad Stuart Attwell nije svirao penal na brzonogom Anthonyju Gordonu i da cijela jebena zemlja gura Liverpool prema tituli prvaka, ali po interesu u londonskom pubu činilo se da je sasvim svejedno hoće li naslov uzeti Liverpool ili Manchester City. Ako nije Arsenal, samo neka nije Tottenham.
Jim je bio očajan. U 40 godina, koliko navija za Everton, nikad njegov klub nije ispao iz najjače engleske lige. Imao je Everton loših sezona u svojoj povijesti; Jim će podsjetiti na onu iz 2004. kad je klub završio jedno mjesto iznad zone ispadanja, ali i pojasniti kako je to bilo nešto sasvim drugačije od sadašnje situacije jer ovaj put ih je nepovratno zajebao Rafa Benítez, čovjek iz neprijateljskih redova. Iz tog razloga Jim prvi put u životu strepi od ispadanja u drugu ligu.
Everton je tek jedan od šest klubova koji nisu ispali iz najvišeg ranga otkako je 1992. reformiran u Premier ligu, a u njemu je neprekidno još od davne 1950. Smisao je Jim nalazio u davnim Liverpolovim porazima. Pričao je o tome kako je Liverpool “klub bez muda” i kako se Steven Gerrard poskliznuo u ključnoj utakmici kad je 2014. trebao osvojiti titulu. A samo dva tjedna ranije kamere su snimile Gerrarda kako se nakon pobjede nad Cityjem suigračima dere na uši: “This does not fucking slip”.
“Mogao bih to gledati svaki dan, cijeli dan”, rekao je Jim i prvi puta te nedjelje navukao osmijeh na lice. Bio je to kiseli osmijeh.
“This does not fucking slip”, vikao je u deliriju prijatelj na mobitel. “This does not fucking sliiiiiip”, vratio mu je Jim jednako delirično
Nevjerojatna je povezanost engleskih navijača i klubova. Identifikacija s klupskim bojama i grbom toliko je snažna da vam engleski navijač nikada neće reći da navija za Everton, Liverpool ili Arsenal. Na pitanje za koga navija odgovor će biti: “I’m Everton” ili “I’m Liverpool”.
Jim je Everton. On je plava boja. I mrzi Liverpool. Mrzi crvenu boju. Ne vidi svijet realno, već kroz limitiranu percepciju koja je neizostavni element potpune identifikacije s grbom. Neka se nogometni bogovi ne naljute, ali takva iskrivljena percepcija korijen je svih ratova. Pa tako i onih nogometnih. Na primjer, onog između Liverpoola i Evertona. Kako bilo, identifikacija s grbom u Engleskoj seže mnogo dublje od pobjeda i poraza na terenu te zalazi u razne društvene sfere. Klupske zaklade nerijetko provode programe u područjima zdravstva, edukacije, umjetnosti i sporta s ciljem unaprjeđenja kvartova u kojima se nalaze. “I’m Everton” sada dobiva jači smisao, zar ne?
Kings of Goodison
“This does not fucking slip”, Jim je još jednom ponovio i u očaju odšetao kući tog nedjeljnog poslijepodneva. Bilo je to krajem travnja i činilo se da se će se Everton teško izvući iz situacije u kojoj se našao i da će menadžer Frank Lampard ubrzo postati najveći luzer u klupskoj povijesti.
Međutim, onda je došao Prvi maj i sve se promijenilo. Autobus s Evertonovim igračima, pun oronulih lica, uzmučenih od silnih poraza i crnih misli kako će upravo oni biti ti koji će ovaj preslavni liverpulski klub nakon 70 godina dovesti do ispadanja u drugu ligu, vozio je prema stadionu. A kad su stigli ispred Goodison Parka, dogodilo se nešto nevjerojatno.
Nešto što se, kažu oni koji prate Premier ligu duže i oni koji su ga igrali, još nije dogodilo, a osobito ne klubu koji je na pragu ispadanja iz lige. Tisuće navijača u plavom dočekalo je igrače i podsjetilo ih što je Everton. Ili bolje rečeno: tko je Everton.
We’re the kings of Goodison, we play in Royal Blue / On the ball the Toffeemen will play it sweet for you. We play it on the carpet, we play it in the air, whichever way we play it, we play it fair and square. We’re Forever Everton…
Pjevali su tako navijači šokiranim Richarlisonu, Jordanu Pickfordu, Séamusu Colemanu i ostalima, dok je Lampard sa suvozačkog mjesta autobusa davao šakicu navijačima kroz spušteni prozor: “Super Frankie Lampard”, pjevali su u plavom dimu bakljade. Da, baklje su se vratile u engleski nogomet… Bio je to tretman kakav priliči timovima koji se nalaze na suprotnom kraju ljestvice, na vrhu. Igrači su zagazili na travnjak, na terenu ih je čekao moćni Chelsea, a na tribinama 40.000 navijača koji su odlučili da njihov klub ne ide u drugu ligu.
Bila je to najbolja Evertonova utakmica ove sezone. Pao je Chelsea s 1-0. Išao je Everton na svaku loptu, pritiskali su igrači snažno na Chelseajevu zadnju liniju, a onda je početkom drugog poluvremena Richarlison ukrao loptu Césaru Azpilicueti i zabio. Goodsion Park je eksplodira. Na golu je Pickford utjelovio navijački duh i obranama sezone zadržao Chelsea na nuli. Zamislite da engleska reprezentativna ‘jedinica’ ispadne iz lige. Neće ići! Pickford je odigrao utakmicu života.
Nakon Chelseaja, uslijedilo je putovanje u Leicester, a tema dana ponovno su bili Evertonovi navijači koji su nosili igrače do prve gostujuće pobjede nakon osam mjeseci. Satima su, kažu svjedoci, poslije utakmice ostali na stadionu King Power pjevati Evertonove pjesme. Lampard i igrači kunu se da nikad nisu doživjeli ništa slično. U idućem kolu Everton je putovao u Watford gdje je odigrao 0-0, ali to je bio samo još jedan dodatni motiv da se protiv Brentforda na Goodisonu navijači pojave u najjačoj formi te isporuče još jednom onakvu atmosferu kakvu su stvorili protiv Chelseaja. Međutim, atmosfera je valjda bila toliko uzavrela da su se i igrači malo previše uživjeli te utakmicu završili s devetoricom na terenu. Trebala im je pobjeda za osigurati ostanak u ligi, ali s dva igrača manje nije išlo.
Na sve ili ništa
Međutim, taj poraz kao da nije previše zabrinuo Evertonove navijače. Kao da su vjerovali da je angažman koji su pokazali u zadnjih nekoliko tjedana garancija da će i igrači potegnuti onda kad je najbitnije. Nova prilika za osiguranje opstanka ukazala se protiv Crystal Palacea.
Sreo sam Jima u pubu. Djelovao je puno smirenije nego onog nedjeljnog poslijepodneva. Pričao je da je bio na utakmici protiv Leicestera i da je atmosfera bila onakva kakvu samo Evertonci mogu napraviti. Navodno se tako nije orilo ni 1985. kada je momčad sa svojim Škotima Graemeom Sharpom i Andyjem Grayem osvojio naslov prvaka ispred Liverpoola te Kup pobjednika kupova u Rotterdamu protiv bečkog Rapida. Rekao je da se Lampard nakon utakmice u nekoliko rundi vraćao ispred navijača po još malo pjesme.
Jim kao da je znao da Crystal Palace nema šanse. Zvao ga je prijatelj od ispred Goodison Parka i preko videa mu pokazivao scene ispred stadiona. Jim je rekao da je ovo čak i jače nego što je bilo protiv Chelseja. Jim je pjevao preko mobitela. Ljudi u pubu nisu se previše osvrtali. Vidjeli su već svašta od njega. Poziv je završio, a Jim je na trenutak ostao sam. Trebalo mu je nekoliko sekundi da dođe k sebi i vrati se u realnost.
Palace je zabio za 1:0 pod pritiskom gostujućih navijača kakav vjerojatno nitko od tih igrača nije doživio. Jim je govorio dostojanstveno i samopouzdano kako jedan gol u nogometu ništa ne znači. U 34. minuti utakmice Jordan Ayew uletio je u koljeno Gordonu. Jim je opsovao suca Anthonyja Taylora zato što Palaceova napadača nije isključio za taj užasan prekršaj. Dvije minute kasnije Palace je zabio za 2:0. Strijelac — Jordan Ayew. Jim kao da je umirao. Pokušavao je nešto reći, ali nije mogao. Je li moguće da Everton ide u drugu ligu? Bilo mu je slabo, pa je otišao na šank po još jedno piće.
Poluvrijeme je proveo na zraku. Popušio je nekoliko cigareta. Vratio se u pub s onim izrazom lica kakav je imao onog nedjeljnog poslijepodneva. Pitao se zašto cijela jebena zemlja želi da Everton ispadne u drugu ligu.
U drugom poluvremenu Everton je krenuo na sve ili ništa. Lampard je uveo Delea Allija koji je promijenio tempo utakmice, a ubrzo je Michael Keane zabio za 1-2. Jim nije htio ništa reći. Suzdržavao se je. Htio je nestati. Nije znao što da radi. Tribine su tražile drugi gol, a Richarlison im ga je dao 15 minuta prije kraja utakmice. Goodison se tresao. Evertonu je trebao još jedan gol za ostanak u ligi. Jima je zvao prijatelj sa stadiona.
“This does not fucking slip”, vikao je u deliriju prijatelj na mobitel. “This does not fucking sliiiiiip”, vratio mu je Jim jednako delirično.
Odšetao je van iz puba.
Kraj u 85. minuti
Andy Gray imao je slobodni udarac. Bila je 85. minuta. Lampard je već razmišljao kako će pritisnuti suca da nadoknadi utakmicu što je duže moguće. Gray je centrirao, a lopta je letjela prema Dominicu Calvert-Lewinu. On je Evertonov najveći talent Evertona, ali iza njega je grozna sezona i valjda nitko od tih 40.000 navijača na stadionu nije htio da on bude taj koji će hvatati taj presudni centaršut. Međutim, uhvatio ga je. I to ga je zahvatio točno onako kako centarfor mašta da će glavom zahvatiti ubačaj za pobjedu, u letu između dvojice stopera, i pogoditi ga u kontrastranu gola.
Lewin je otrčao prema tribini, suigrači prema njemu, a onda su se priključili i navijači koji su sa svih strana utrčali na teren. Nisu pričekali kraj utakmice da ulete na teren, već su uletjeli u 85. minuti i bezglavo jurili po travnjaku. Ni igračima ni bilo kome drugome nije bilo jasno što se događa.
I da cijela jebena zemlja ne gura Everton u drugu ligu, sudac bi u toj 85. minuti svirao kraj. Jer to i je bio kraj. Za Jima je to svakako bio kraj. Rekao je da je sudac očigledno idiot kada je nastavio utakmicu nakon što su navijači potjerani natrag na tribine. Na neki čudan način meni je to imalo smisla pa ću iz poštovanja prema Jimu završiti ovaj tekst s tom 85. minutom i tim upadom navijača na teren. Jer sve nakon toga je riječima teško opisivo.
