Na nedavno završenom US Openu bivši američki tenisač Andy Roddick je po završetku jednog meča Novaka Đokovića ustanovio kako će vam dotični prvo uzeti noge, a onda i dušu. Takva pomalo i pjesnička intepretacija Đokovićeve dominacije još bolje pristaje Pogačaru, pogotovo jer pričamo o sportu koji iziskuje katkad i teško shvatljivu spremnost na patnju. Pristaje mu onda i nadimak Kanibal, što je aluzija na najboljeg biciklista svih vremena Eddyja Merckxa; dovoljno je bilo vidjeti kako se Roglič pati na posljednjem usponu na La Planches des Belles Filles, dok mu sekunde nestaju kao da pedalira u prazno.

Nažalost, mnogi su empatiju prema slomljenom Rogliču pretpostavili svojevrsnoj rezignaciji i ljutnji, pogotovo u Sloveniji, pa je Pogačar preko noći, barem nakratko, postao zlikovac. Čovjek koji je svom drugu bez imalo milosti prvo uzeo noge, a onda i dušu.

“Ja samo volim voziti svoj bicikl, ići na utrke i davati sve od sebe. Ne razmišljam o onome što će biti. Samo uživam u trenutku”

“Navijao sam za Rogliča otkako se prvi put pojavio na sceni”, gotovo se pravdao Pogačar jednom prilikom. “Između svoje 15. i 20. godine bio sam stalno pred televizorom i navijao za njega, a sada sam postao taj koji ga je pobijedio, koji ga je spriječio da postigne ono o čemu je godinama sanjao… Bilo je stvarno čudno. Govorio sam si stalno: ‘To je natjecanje, to je sport, normalno je da želiš pobijediti.’”

Lanjskom pobjedom na Tour de Franceu Pogačar je uveo biciklizam u novu eru; doduše, još je osvajanjem TdF-a prije dvije godine Egan Bernal srušio dogmu o mladim vozačima kao uglavnom sekundantima, ali Pogačar je kao krpom izbrisao stari poredak. Koliko je već rekorda porušio kao iznimno mlad, a uspješan vozač sada uistinu nema smisla pobrojavati; valja tek reći da je ovu rasporedom zgusnutu sezonu odradio fenomenalno. Ponovno je osvojio TdF, konačno se etablirao i na jednodnevnim klasicima, a prije koji dan osigurao je prvi puta i broj 1 na kraju sezone. I dojam je da je tek u prvom tjednu jednog Grand Toura…

Klaun u polju krumpira

“Praktički ne znaš da je s tobom u sobi”, priča mi Kristijan Đurasek, naš prekaljeni i umirovljeni biciklist koji je bio cimer s Pogačarom, dok je potonji krajem 2018. tek došao u UAE Team Emirates, dijelom aludirajući i na to koliko je zapravo staložen, ali i jednostavan te skroman lik. “On se čini kao da ima 10 godina profesionalizma u nogama”, priča on, pa ipak ističe ono što ga najviše fascinira: “Nikad nisam vidio nekoga da tako lagano podnosi pritisak. On kao da je na godišnjem odmoru dok je na utrci. Ne potroši nijedan atom snage na razmišljanje o tome kako će obraniti majicu, kako će odvoziti utrku… Totalno je ležeran. Kao da ide na vožnju bicikom s prijateljima.”

Ta ležernost i staloženost proizlaze i iz toga što je Pogačar seosko dijete; rođen je u rujnu 1998. u Komendi, mjestu od 896 stanovnika prema popisu iz 2012., udaljenom 20-ak kilometara od Ljubljane, gdje je imao mirno i sretno djetinjstvo. Kad bi se i susreo s nekim stresnim trenucima, reagirao bi prilično neobično za jedno dijete.

“Kad bi osjetio da nešto nije u redu u obitelji, pokušao bi nas razveseliti”, prepričala je jednom njegova majka Marjeta, inače profesorica francuskog jezika. “Pravio bi se da je klaun i nasmijavao nas.” Marjeta i njezin muž Mirko, bivši direktor u tvornici stolica, a danas menadžer u ekipi Ljubljana Gusto Santic u kojoj je Tadej ponikao, nikad nisu puno polagali na biciklizam. Dapače, nije im bilo ni na kraj pameti da bi njihovo dijete moglo postati profesionalac, a kamoli da su bili među onim roditeljima koji su zbog toga spremni uložiti gotovo sve što imaju. Prioriteti su zato bili puno zdravije prirode, a ticali su se socijalizacije i radne etike.

“Kad bi htjeli odustati od nečega, ne bismo im to dopustili”, rekla je Marjeta, misleći na svojih četvero djece. “Htjeli smo da završe posao koji su započeli i da vide plodove tog rada.” Potonje je podrazumijevalo i rad u polju krumpira, i to bez strojeva, sve na ruke; to omalenom, ali žilavom Tadeju nikad nije predstavljalo problem.

Pogačar je inače prvo igrao nogomet, a biciklizam je počeo trenirati s devet godina, kad se njegov stariji brat Tilen upisao u Rog Ljubljanu, kako se prethodno zvao Gusto Santic. Na radar čelnih ljudi slovenskog biciklizma, ponajprije Andreja Hauptmana, došao je na jednoj utrci kad mu je bilo 11. Poznata je to, pa i pomalo komična priča: naime, Hauptman je upitao organizatore zašto tom dječaku Pogačaru, tri godine mlađem od konkurencije koji zaostaje pola kruga za pelotonom, ne olakšaju muke i naprosto ga ne povuku iz natjecanja. No, malac je zapravo imao pola kruga prednosti pred drugima.

“On vidi kad su svi gotovi”

Iñigo San Millán, njegov trener u ekipi UAE Team Emirates, inače profesor na medicini na Sveučilištu u Coloradu, istaknut će da je u fiziološkom smislu Pogačar bio ‘nebrušeni dijamant’, ponajprije misleći na nevjerojatnu sposobnost oporavka koja mu je urođena. Pritom nije loše istaknuti da biciklisti tijekom jednog Grand Toura dnevno troše između 5.000 i 9.000 kalorija — što je ekvivalent potrošnji u tri nogometne utakmice (da, u jednom danu) — pa je ta važnost brzog oporavka sama po sebi razumljiva.

Kad je Pogačar te fiziološke predispozicije izbrusio, dobili ste čovjeka koji se ‘ne umara’, često na etapnoj utrci nema nijedan loš dan, pa će nakon već propedaliranih 3.000 kilometara odvoziti povijesno dobar kronometar — zato je na posljednjih devet etapnih utrka šest puta bio pobjednik, s time da mu je četvrto mjesto bio najlošiji plasman. To je, doduše, samo dio slagalice jer Pogačar ima i neuobičajeno visoki laktatni prag.

“To je neki osobni limit, maksimalna vrijednost na kojoj možeš izdržati sat vremena”, kaže Đurasek. “Možeš ići preko toga neko kratko vrijeme, ali ako pretjeraš, krivulja naglo pada, mliječna kiselina se skuplja i mišići ti doslovno otkažu. On čak može ići i preko tih svojih mogućnosti i vratiti se na vrijednosti koje su fascinantne”, kaže i dodaje da znaš u kojoj si zoni zahvaljujući powermeteru koji kazuje koliko vata proizvodiš.

Kao još jedna od specijalnosti spominje se i njegovo instinktivno razumijevanje utrke, ponajprije osjećaj kada treba krenuti u napad.

“Ima odličan instinkt. Ali s njegovom snagom, možeš reći da je to lako imati”, veli Đurasek. “On uvijek dobro razmišlja baš zato jer nikad nije na limitu. On vidi kad su svi gotovi i kad je taj ključni trenutak.” Naravno, ovo ne treba shvatiti previše doslovno jer, kao što i Đurasek kaže, bilo je tu suludih napada koje mu ne bi sugerirali ni najambiciozniji sportski direktori, a takvih, hvala bogu, ima. Treba reći i da Pogačar ima idealnu kilažu (66 kg), odnosno nije pretežak za brdo, ali ni prelagan za ravnicu: “Recimo, ja sam imao problem da sam imao 56 kila u top formi”, kaže Đurasek. “Na uzbrdici sam imao i dalje veliki vat na kilu, ali imaš problema s apsolutnim vatima na ravnicama, pogotovo kroz tri tjedna na Grand Touru. Moraš se dati više nego netko s većom kilažom. I to se na kraju nakupi… Zato GT nikad nema pobjednika koji ima jaku malu kilažu.”

Biciklizam je danas čišći

Nažalost, ponajprije zbog stigme koja obilježava biciklizam, ima onih koji će Pogačara odmah povezati s dopingom; tu, ponovno nažalost, treba reći da je Đurasek de facto prisilno umirovljen jer je 2019. zbog dopinga dobio suspenziju od četiri godine. Kad ga na kraju razgovora pitam bi li nekom drugom prilikom bio voljan malo detaljnije progovoriti o svom slučaju, dati kakav intervju, odmah se pali obrambeni mehanizam spram jednog novinara; kaže da su mu toliko puta izvrtali riječi da ni ne pomišlja na to. Pritom, teško je ne primijetiti, ne zvuči kao osoba koja ima puno toga na duši.

Bez obzira na to, biciklizam je danas čišći sport nego što je bio prije 10 ili 15 godina, a Đurasek kaže i da je Pogačar 100 posto čist; naravno, osim ako u obzir ne uzimate taj prirodni doping. Radi se i o tome što danas svaka budala ima pristup internetu i društvenim mrežama, jer svatko tko iole ozbiljnije promatra ovaj sport shvaća da je Pogačar, iako smo ga već prozvali čovjekom koji uzima noge i dušu, a onda i Kanibalom, još uvijek onaj mirni i skromni dječak sa sela. Dječak koji će se ovim surovim sportom baviti dok god u njemu bude uživao.

Ili, njegovim riječima: “Ja samo volim voziti svoj bicikl, ići na utrke i davati sve od sebe. Bilo da prekrajam povijest ili ne, jednostavno uživam u tome. Ne razmišljam o onome što će biti. Samo uživam u trenutku”.

I to je ono što ga čini brutalno dobrim. On kao da ide na vožnju biciklom s prijateljima.