Sad su sila koju ne možete pokoriti ni ako je nekoliko puta dovedete do ruba. Kansas City Chiefs postali su dinastija.

Sve što smo vidjeli u ovoj maratonskoj utakmici odigranoj u Las Vegasu već smo imali prilike iskusiti kad je riječ o Chiefsima. Ponovno su, kao i u svakom Super Bowlu u kojemu su se pojavili u Mahomesovoj eri, imali minus od 10 razlike koji su po treći put uspjeli nadoknaditi (jednom nisu, znamo i protiv koga). Ponovno su visjeli s litice i zatim se u posljednjem trenutku popeli na vrh planine. Opet je proradila čudesna, divlja magija iz Reidova playbooka, iako je u dobrom dijelu utakmice bila ugušena i skrivena. Ali u onoj ključnoj, prijelomnoj fazi, još se jednom rasplamsala i prevagnula.

Iz sekunde u sekundu sve je bilo jasnije da gledamo završni pobjednički marš novog carstva koje vlada NFL-om

Kyle Shanahan, baš kao i te 2020., na kraju protiv nje nije mogao, iako je ovaj put išao protiv vlastitih principa, uzimao rizike na koje se inače ne odlučuje i radio sve kako bi ispravio ono što u prethodnim susretima s Chiefsima nije funkcioniralo.

San Francisco zapravo je odigrao junačku utakmicu. Defenzivni koordinator Steve Wilks odlično je postavio svoju obranu, pogotovo u prvom poluvremenu u kojemu je Kansas bio gotovo potpuno nemoćan. Obrana Ninersa u većini je osnovnog tijeka utakmice uspješno neutralizirala glavne Mahomesove mete i vođa Chiefsa uopće nije imao rješenja; Travis Kelce je u prvih pola sata gađan jedan jedini put uz jedno hvatanje i jedan osvojeni jard. Isiah Pacheco, čovjek za kojeg su mnogi opravdano isticali da bi mogao biti ključan, nesnosno se mučio tijekom cijele utakmieu, forsirajući okomita probijanja uz jako malo uspjeha, izuzev posljednjeg drivea u četvrtoj četvrtini.

Triler na terenu

Sama činjenica da su Chiefsi prvo poluvrijeme završili sa samo tri poena pored svojeg imena te da je Mahomes jednom bio službeno srušen, de facto triput, dovoljno govori o tome koliko su Ninersi bili kvalitetno postavljeni u defenzivi, a Chiefsi napadački u grču.

S druge strane, Brock Purdy, Mr. Irrelevant, tip koji je bio posljednji pick drafta i u kojega neki čak ni nakon ove utakmice neće vjerovati, također je odigrao za svaku pohvalu. Na otvaranju je iskoristio početnu nervozu obrane Chiefsa i već nakon osam dodavanja skupio preko 100 jarda. U tim je trenucima imao dosta vremena za razmatranje opcija i poprilično je dobro koristio mašinu koju je imao u Christianu McCaffreyju. Čak i kasnije, kada je defenzivni koordinator Chiefsa Steve Spagnuolo doveo svoje igrače na potrebnu radnu temperaturu, podijelio je nekoliko lijepih lopti i konstantno vukao svoju ekipu barem do field goal rangea, čupajući se kako bi nekako slomio te proklete prvake. Ali nije uspio. I nije on kriv; samo je nadljudska volja i spremnost obrane Chiefsa držala Mahomesa i napad u igri kroz velik dio utakmice, održavajući zaostatak unutar jednog posjeda razlike.

Ovo su finale uistinu obilježile obrane. Da, Mahomes je proglašen MVP-jem finala, nosio je napad na svojim leđima, uzeo je svoj treći prsten i ima još sasvim dovoljno vremena da postane GOAT — iako ga je sadašnji GOAT u finalu pobijedio, ali to su neke druge teme — ali većinu je vremena bio u igri samo zato jer je obrana radila čudesan posao i zatvarala fenomenalne Purdyjeve opcije najbolje što je mogla. Mahomes je možda poster boy ovog finala i to opravdano, ali tko zna što bi se dogodilo da nije bilo Spagnuolove genijalnosti koju je suprotstavio danas gotovo jednako impresivnoj viziji kolege Wilksa na drugoj strani.

Zato nije ni čudno da je cjelokupna utakmica obilovala nervozom i sitnim pogreškama u napadu ili bravuroznim obrambenim intervencijama koje bi malo-malo preokrenule narativ. Bilo je tu svakakvih situacija koje su tome kumovale — od fumbleova McCaffreyja i Pacheca preko Mahomesova bačenog picka pa sve do upropaštenog punta Ninersa koji je rezultirao prvim polaganjem Chiefsa — ali ovogodišnji je Super Bowl gledatelju pružio konstantnu napetost.

Iako smo u prve tri četvrtine vidjeli malo poena, niti u jednom trenutku nismo mogli reći da svjedočimo davežu koji se, primjerice, dogodio 2019. u srazu New England Patriotsa i Los Angeles Ramsa i u kojemu je do posljednje dionice igre rezultat bio 3-3. Niti u jednom trenutku, pak, nismo mogli reći da gledamo ogled u kojemu je sve prštalo poput prošlogodišnjeg deathmatcha Mahomesa i Jalena Hurtsa. Upravo je, nekako, u tome i poanta; kad u footballu dominiraju napadi, gledate sjajan akcijski film s primjesama trilera. Kad dominiraju obrane, gledate upravo triler s određenim elementima, pa, egzistencijalne drame.

Oni odlaze do kraja

Baš je zato ovo bio Super Bowl u kojemu ste točno razumjeli i osjećali, živjeli svako frustrirano lice igrača pored terena, svako Mahomesovo hvatanje za glavu, svako Shanahanovo nervozno prešetavanje u trenerskom prostoru, svaku rubnu sudačku odluku (a, da se ne lažemo, bilo ih je, kao i uvijek) pa čak i Kelcejevo urlanje u facu vlastitom treneru Reidu u trenutku kada su Chiefsi bili u najgoroj poziciji. To je scenarij koji raspišu briljantni defenzivni koordinatori. To je scenarij u kojemu se fantastični napadački potezi ograniče na dvije ili tri situacije u cijeloj utakmici, poput one u kojoj Mahomes baca bombu od 50+ jarda ili ona u kojoj Ninersi odigravaju dva dodavanja u trik akciji i tako dolaze do prvog touchdowna. To je utakmica koja vas konstantno održava budnim. Jer ne možete dočekati da vidite što će se sljedeće dogoditi.

I to je, na kraju, utakmica koja je morala završiti onako kako je završila. Produžetkom u kojemu su se dva napada raširila na 15 minuta. U kojemu je Reid perfektnim zvanjem akcija još jednom pokazao koliko je lud, ali u isto vrijeme i genijalan. U kojem nam je, po tko zna koji put, football pružio vrhunac napetosti kakav se teško može mjeriti s bilo kojim drugim momčadskim sportom. Nekima koji možda krenu pročitati ovaj tekst, a ne prate američki nogomet, to možda bude zvučalo skandalozno. Ali to je zaista tako, bez ikakvog pretjerivanja ili euforičnog dizanja hypea. Ovaj Super Bowl, ma koliko god bio iscjepkan, može poslužiti kao ogledni primjer privlačnosti američkog nogometa. Samo mu dajte priliku i prije ili kasnije će vas izrešetati strojnicom napunjenom adrenalinom. A nakon tog rafala više nikad nećete biti isti.

Dok su Chiefsi gurali i pomicali lance u posljednjem napadu na utakmici koji je rezultirao touchdownom Mecolea Hardmana, a umorna obrana Ninersa svakim pretrčanim jardom sve više kopnjela, iz sekunde u sekundu sve je bilo jasnije da gledamo završni pobjednički marš novog carstva koje vlada NFL-om. Carstva koje svakim danom ima sve više pobunjenika među pučanstvom, jer takve moćnike nitko ne voli. Jer će opet morati gledati pobjedničku paradu u crvenom, nasmijano lice bombardera Patricka, njegovog paža Travisa i paževe (buduće?) vjerenice Taylor. Jer će opet biti na vrhu, ma koliko god se činilo da su lošiji nego što su bili sezonu ranije.

Zapravo, Chiefsi iz godine u godinu, iz doigravanja u doigravanje, iz Super Bowla u Super Bowl, ostavljaju dojam koji su mnogi prilikom posljednjeg Svjetskog prvenstva u šali koristili opisujući hrvatsku nogometnu reprezentaciju; kao da se radi o negativcu iz horor filma kojeg možete sasjeći, propucati mu koljena, odrezati mu ud ili dva, baciti ga s litice ili pregaziti ga kamionom, a on će i dalje ustajati, i dalje kretati prema vama dok vas na kraju, ma koliko god vi već bili sigurni da ste se spasili i da ćete preživjeti, ne uhvati i izbode.

Samo što ovi killeri doista odlaze do kraja, a čini nam se da će to još neko vrijeme raditi.