Kanté je naprosto takav.

Najbolje je to opisao Olivier Giroud prepričavajući kako su se cijela reprezentacija, stručni stožer, prateće osoblje i veći dio obitelji koji se spustio na teren izredali s trofejom koji je Francuska dobila nakon što je osvojila Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a Kanté je čekao svoj red daleko iza svih. Bio je previše stidljiv da pita i tek nakon što mu je Steven N’Zonzi predao pehar kako bi podigao dijete koje je palo na travu, Kanté je dotaknuo trofej koji je zaradio odigravši svaku minutu na prvenstvu. Uvijek tih i jednostavan, Kanté je nogometna verzija najstidljivijeg djeteta u razredu, a njegov tihi osmijeh je zaštitni znak po kojem ga ljudi prepoznaju.

Na novoj poziciji Kanté se snalazi dobro, ali u suštini je samo dobar, ništa više od toga. Na poziciji zadnjeg veznog je bio najbolji na svijetu

Međutim, takav način nošenja sa stresom Kantéov strah ne čini manje vrijednim. Dapače, samo par tjedana prije Svjetskog prvenstva u Rusiji Kanté je izgubio starijeg brata, koji je preminuo nakon srčanog udara. Kad mu je bilo 11, preminuo mu je otac koji je također imao srčanih problema, a i sam Kanté se u ožujku 2018. onesvijestio na Chelseajevu treningu, nakon čega je morao proći detaljne pretrage kako bi mogao nastaviti karijeru.

Strah je duboko individualni osjećaj koji je teško objasniti racionalno jer se sa svojim demonima svi borimo na različite načine. Uostalom, da je racionalan, onda ne bi bio strah nego zdravorazumska reakcija. Međutim, zbog povijesti kroničnih bolesti u užoj obitelji Kanté je zaista na rubu rizične grupe. Premda je Bundesliga postavila uspješan primjer da je profesionalni nogomet epidemiološki sigurna aktivnost i premda je samo šest od 748 inicijalnih testova za igrače i uže trenersko osoblje u Premier ligi bilo pozitivno na COVID-19, što upućuje na iznimno nizak rizik, Kanté, kao i svaki drugi čovjek, ima pravo na strah.

Promjena uloge

Uostalom, čovjek nikome ništa ne nameće. On je taj koji se ne osjeća sigurnim u ovoj situaciji i on je taj koji je spreman prihvatiti posljedice koje takva odluka nosi, počevši od toga da će biti suspendiran od kluba i da neće primati plaću, pa do toga da će možda trajno ugroziti karijeru. Slično kao što Dennis Bergkamp nije putovao avionom, ali nije donosio odluke u ime drugih i nije vodio ratove s aviokompanijama, tako je i Kanté donio osobnu odluku o tome što će biti s njegovim poslom i povukao se u svoju privatnost s osmijehom, kako on to obično radi.

Stvar je u tome što je iza tog osmijeha često skriveno breme problema. Osmijeh je ponekad samo obrambeni mehanizam, maska iza koje sakrivamo strahove, slabosti. nezadovoljstvo, nesigurnost i sve poteškoće koje imamo. Mi to ne želimo vidjeti na taj način jer želimo gledati Kantéa koji se smije, onog koji je jednostavan i toliko drugačiji od drugih nogometaša opterećenih egom, ali to Kantéa često zna i koštati.

Ne postoji bolji primjer toga od činjenice da se većina ljudi slaže kako je Kanté trenutno najbolji defenzivni vezni igrač na svijetu, i to debelo najbolji. Ipak, Kanté već dvije sezone uopće ne igra na poziciji zadnjeg veznog.

Maurizio Sarri je došao u Chelsea iz Napolija u paketu s Jorginhom koji je trebao biti garancija uspješne implementacije Sarriballa, specifičnog stila zbog kojeg je Sarri i doveden. Jorginho je bio logična kupovina kada se odlučio na taj razvoj momčadi; on je u Napulju bio organizator igre i centralna figura, metronom koji je udarao ritam cijeloj momčadi i s njim je Sarrijeva prilagodba trebala ići brže i efikasnije. Međutim, njegova pozicija na terenu se poklapa s Kantéovom, iako su im uloge sasvim različite i Kanté se morao prilagoditi.

Sarri je improvizirao i Kantéa je stavio na desnu stranu trojke u veznom redu u formaciji 4-3-3. To je bila donekle logična odluka, jer Sarriball se najčešće bazirao na tome da na lijevoj strani napada ima puno igrača koji odigravaju kratka dodavanja, a to je značilo da ih na malom prostoru ima dovoljno da uđu u presing nakon što naprave krivo dodavanje ili ne prođe dribling. Problem je nastajao kada bi suparnik okrenuo stranu i onda bi ondje, zbog velike koncentracije igrača na lijevoj strani, nastajala rupa. Sasvim logično je onda tu rupu bilo zatvarati postavljanjem Kantéa desno jer on ima nevjerojatnu sposobnost pokriti ogromnu površinu terena i spriječiti suparnika da stvori višak prije nego što se ostatak momčadi postavi jer je savršeno pokretan i odličan u oduzimanju lopte.

Međutim, i nakon što je Sarri otišao u Juventus, Kanté je nastavio igrati desnog veznog u 4-3-3. Lampard je promijenio neke stvari u igri, ali Kanté nije dobio svoju poziciju natrag. Dapače, sad mu se i uloga promijenila jer više nema ogromnog prostora desno kojeg mora pokrivati nakon što Chelsea izgubi loptu.

Žrtva loših strateških odluka

Ako usporedimo brojke, vidljivo je koliko je Kanté izgubio na važnosti u odnosu na sezonu u kojoj je s Antonijem Conteom osvojio naslov prvaka i kada je postao PFA Players’ Player of the Year po izboru drugih igrača. U sezoni 2016./17. Kanté je po utakmici imao 3,6 uspješnih startova na loptu i 2,4 presječene lopte, uz 1,2 otklonjene opasnosti. Sezonu kasnije imao je 3,3 starta, 2,5 presječenih lopti i 1,1 otklonjenu opasnost i ponovo je bio najbolji zadnji vezni Premier lige.

Ove sezone je daleko od toga.

Find someone who loves you like N'Golo Kante loves bike rides ❤️ pic.twitter.com/qZnv2WYBq7

— B/R Football (@brfootball) May 25, 2018

Kanté ima 2,2 uspješna starta, 1,7 presječenih lopti i 0,8 otklonjenih opasnosti, što su za otprilike trećinu slabije brojke. Da, istina je kako je zabio tri gola zbog Lampardovih uputa da ide visoko i da se pridružuje napadu, jednako kao što je prošle sezone pod Sarrijem iskoristio kontekst igre koji mu je otvarao prostor i utrpao je četiri gola i četiri asistencije. Međutim, isto tako je istina da mu se važnost za igru smanjila jer više nema priliku raditi razliku u obrani, a rola u napadu mu se nije povećala. Dapače, čak je manje na lopti nego što je bio prije kad je imao defenzivniju ulogu jer ove sezone ima 47,7 dodavanja po utakmici, dok je kod Sarrija imao 57,2, a kod Contea 63,3 i 61,6 dodavanja.

Ukratko, od defenzivnog veznog igrača — i to najboljeg defenzivnog veznog igrača na svijetu, koji je dobio nagradu za Igrača godine u Premier ligi po izboru samih nogometaša — Kanté je postao vezni igrač. Tu se snalazi dobro, možda čak i bolje nego je itko mislio da će se snaći, ali u suštini je samo dobar, ništa više od toga. Na poziciji zadnjeg veznog je bio najbolji na svijetu.

Međutim, Kanté je to prihvatio. Nabacio je tihi osmijeh koji je njegov zaštitni znak i igra ono što mu se kaže, iako na taj način njegov potencijal nije ni blizu dovoljno iskorišten. Nije ulazio ni u kakve sukobe, iako je on taj koji svojom ulogom plaća cijenu loših strateških odluka koje je Chelsea donio. I vjerojatno je razlog zašto je baš on žrtvovan upravo taj jer su svi znali da će to primiti tiho, mirno i s osmijehom na licu.

Druga je stvar to što mi ne želimo vidjeti stvari na taj način, jer svi mi nekako želimo gledati Kantéa koji se smije, onog koji je jednostavan i toliko drugačiji od drugih nogometaša opterećenih egom, bez da se moramo opterećivati time krije li se iza tog osmijeha breme strahova, nezadovoljstva i nesigurnosti.