Kapetan bez vrpce

Što je zapravo Dejan Lovren u ovoj reprezentaciji?

Zadnja izmjena: 5. rujna 2021.

Na poluvremenu utakmice između Rusije i Hrvatske kamera je u tunelu snimila Vatrene uoči izlaska na teren. Kadrom je, kao i dosta puta ranije, dominirao Dejan Lovren; proturio se na čelo kolone, pljeskom pozivajući suigrače od kojih se s podosta opčinjenim pogledom iza njega nazirao Josip Juranović.

“Pričamo prije utakmice o kretnjama, upozorava me kad da izađem”, govorio je Juranović o Lovrenu nakon utakmice. “On je jedan od lidera u momčadi i moramo ga slušati što god kaže”.

Jedan od lidera. Lovren je definicija ‘rođenog’ lidera kao klišeja koji se previše vrti u ovom konkretnom medijskom polju, ali koji se za određene ličnosti sasvim prirodno veže. Utakmica s Rusima bila mu je 67. u reprezentativnom dresu; s 32 godine, koliko je navršio u srpnju, čovjek bi napamet rekao da je Lovren nakrcao i kudikamo više, ali činjenice govore drugačije. I sad, u ovom hektičnom i nabijenom ritmu reprezentativnih okupljanja nekako cijela ta njegova priča dolazi u prvi plan, onaj u kojem on vječno želi biti — bilo to u Liverpoolu,Zenitu, ili, pak, u reprezentaciji pod vodstvom Zlatka Dalića.

Lovren sanja krupni kadar, za njega je pozicija na čelu kolone ona u koju je po inerciji spreman stati. Misao o rođenom lideru, uostalom, nije plasirana ni preko neinventivnih medija, jer ju je za njega odavno plasirao, recimo, i Brendan Rodgers, koji ga je nazvao “odličnim igračem s fantastičnim karakterom”.

Osim njega u reprezentaciji ne postoji ni približno tako vokalna persona. Tu je onda i potreban netko poput Lovrena

Međutim, Lovren na toj utakmici s Rusima nije bio kapetan. Čak i u izostanku Luke Modrića kapetansku je vrpcu oko ruke stavio Ivan Perišić, Dalićev čovjek za velike prigode ali i potpuni Lovrenov karakterni antipod. Ako je jedan čovjek koji o svemu ima stav i apsolutnu potrebu izraziti ga, onda je drugi onaj koji, i kada se od njega realno očekuje neki javni stav, obično pregrize jezik i održi svoj zavjet šutnje. Možda baš zato mnogi i dalje imaju poteškoća s vrednovanjem njegove ostavštine u reprezentativnom dresu, iako se radi o čovjeku koji nakon Modrića ima najviše nastupa za Hrvatsku.

S Lovrenovim imidžom, pak, nema greške. Neka vrsta opterećenja time što je “kapetan bez vrpce” prožima Lovrena praktički kroz čitavu njegovu karijeru. Posljednji je put elemente takvog karaktera demonstrirao tijekom Eura, kada je uoči utakmice s Češkom iz reprezentativnog kampa u Rovinju prenesena jedna situacija s otvorenog treninga u kojoj je bio poprilično ljut na suigrače zbog navodnog “manjka intenziteta”: “Ako nećemo biti 100 posto na treningu, onda nećemo biti ni na utakmici”, poručio je tada Lovren suigračima. “Onda nemamo što raditi u petak protiv Češke”.

Jezik brži od pameti

Nije samo njegova ozljeda koljena uoči početka Eura bila dovoljni pokazatelj kako Dalić bez njega ipak puno teže sastavlja i igru i momčad. Lovren je, svojim ‘mušicama’ unatoč, i brojkama igrač koji radi osjetnu razliku na terenu i koji nije slučajno i dalje jedan od najboljih igrača ruske lige u Zenitovu dresu. S druge strane, ovaj je Euro pokazao koliko je kompleksno pitanje generacijske smjene, osobito nakon što su zli duhovi izašli iz te svlačionice. Potez koji je Dalić povukao uoči ove reprezentativne pauze najbolje ukazuje na to. Još je u ožujku Lovren samoinicijativno pričao o toj istoj problematici.

“Kad smo mi kao mlađi dolazili u reprezentaciju, ginuli smo na svakom treningu samo da uđemo u postavu. Danas novi klinci sve olako shvaćaju i svoj stav prema reprezentaciji i nama starijima moraju promijeniti”, govorio je. “Ja ću uvijek svakome reći što mislim i toga se ne sramim. Kad je reprezentacija u pitanju, pravila se moraju poštovati”.

S jedne strane, Lovrena je ta direktnost zasigurno koštala. Čak je u mnogočemu djelovalo kao da se ne može miriti s činjenicom da je dio jedne takve specifične generacije unutar reprezentacije, one u kojoj niz specifičnih individua same po sebi ‘gravitira’ prema kapetanskoj ulozi. Lovren je uvijek bio u međuprostoru između svog nepremostivog ega i nogometnih vještina. On je dobar nogometaš, zreo za najviše domete barem u kolektivnom smislu, ali njegove liderske sposobnosti su u najmanju ruku podložne podrobnijoj analizi.

Izreka da je nekome “jezik brži od pameti” primjenjiva je na njega. U trenucima kad njegov autoritet ne nailazi na odgovarajući feedback, on se trudi silom to nadomjestiti na terenu, što mu prečesto nosi više štete nego koristi u eri kada se kiks obradi i ureže u pamćenje u kudikamo većoj i intenzivnijoj frekvenciji od dobro odigrane utakmice. To onda rezultira svakakvim bizarnim ispadima; od lica antivakserskog pokreta, iako se od toga dijelom ogradio te, po svemu sudeći, i cijepio, pa do samopripisane uloge mučenika u nedostatku bolje argumentacije, odnosno, manje frustracije.

U svakom slučaju lider

No, Lovren je i dalje nasušno potreban hrvatskoj reprezentaciji, i to ne samo zbog svojih održavane igračke razine, već i zbog onog ‘izvannastavnog’ faktora koji želi prigrliti. Osim njega u reprezentaciji ne postoji ni približno tako vokalna persona. Svi ostali autoriteti su ogromnom većinom takvi iz jednostavnog razloga jer su izvanserijski nogometaši s izvanserijskim uspjesima, ali takvi koji se ne trude istovremeno na to nadograditi i nekakav karizmatski autoritet. Tu je onda i potreban netko poput Lovrena da, recimo, ukaže mlađima na potrebu poštivanja hijerarhije. Iako je njegov vlastiti odnos prema istoj problematici već stvar za raspravu.

Samim tim je bilo iluzorno govoriti kako je Lovren zreo za reprezentativnu mirovinu nakon Eura. Da, godine mu nisu naklonjene, ali u ovom slučaju nekakav kanalizirani oblik ‘mudrosti’, ili barem autoriteta, iz njih izvire. Nije to samo problem stasavanja ovih mladih i talentiranih nadolazećih stopera i njihove aklimatizacije u reprezentativnom okruženju, već i pitanje prenošenja tereta odgovornosti na njihova pleća. Lovrenu je karakter ‘lajavca’ u karijeri priskrbio poštenu količinu problema, ali mu je istovremeno davao i određeni karakterni kredit u očima trenera s kojima je radio. Neku vrstu kredita zaslužio je i u reprezentaciji, pogotovo dok mu je učinak na terenu i dalje na razini.

Uostalom, povremeno je nosio tu vrpcu u Liverpoolu, jednom od najvećih klubova na svijetu. Nosi je i u Zenitu, u kojem ju je i formalno prigrlio nakon samo četiri mjeseca u klubu — makar, jako znakovito, tek nakon što je Artjom Dzjuba dekretom izgubio tu ulogu. Istovremeno je Lovren izjavio kako “nema veze” ima li kapetansku vrpcu oko ruke ili ne, jer on sebe u svakom slučaju smatra liderom.

Možda to i djeluje kao nekakav čudni autosugestivni trenutak, ali u trenutku kada se njegova karijera približava svom prirodnom kraju, vidimo da u tome i ima istine. Rođenjem se malo toga stječe, ali životnim iskustvom itekako puno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s