Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kapetan Bonucci

Donedavna Juveova stijena večeras igra finale kupa protiv svog bivšeg kluba

Zadnja izmjena: 10. svibnja 2018. Spada/LaPresse LaPresse/Spada

“Mislio sam da je to šala”, pričao je Alessandro Del Piero ljetos za talijanski Sky. “Nikada ne bih rekao da je takvo što moguće”.

Ovoljetni transfer Leonarda Bonuccija, jednog od ponajboljih središnjih braniča u Europi, zasjenio je ionako suludu situaciju na transfer tržištu. O prelasku stupa obrane talijanske reprezentacije iz Juventusa u Milan pričalo se gotovo koliko i o onom rekordnom Neymarovom, a u Italiji još i više.

Bilo je, doduše, i ranije kontroverznih transfera među tamošnjim klubovima. Primjerice, kada je Lazijevo dijete Lionello Manfredonia preko Juventusa 1987. stigao u Romu, navijači ‘Vučice’ toliko su bili podijeljeni oko njega da je u jednom trenutku nastala Gruppo anti-Manfredonia, a međusobni sukob zaraćenih frakcija rezultirao je masovnom tučnjavom na tribini i konačnim raspadom jedne od najvećih navijačkih grupa tada ocvale navijačke scene, Romine Commando Ultra Curva Sud. Torinovi navijači svojedobno su prosvjednim povorkama spriječili klupsku akviziciju Enza Maresce, bivšeg Juventusova igrača koji ih je svojedobno vrijeđao proslavama gola, dok su Interovi ultrasi prije četiri godine blokirali transfer Fredyja Guarina u Juventus.

Rivalstvo između Juventusa i Milana značajno je, ali daleko od toga da se po pitanju emotivnog zaloga može mjeriti s nekim drugim suparništvima u talijanskom nogometu. Ono je više bazirano na klasičnom sportskom rivalstvu dvaju povijesno najuspješnijih klubova nego što posjeduje neku istančanu društvenu pozadinu. I premda nije bio u tom smislu kontroverzan, Bonuccijev prelazak na San Siro doimao se kao neshvatljivo čudan potez, takav koji je više iznenadio nego revoltirao Juventusove navijače, ali i neutralce.

Zašto bi jedan od ključnih igrača momčadi koja je u tom trenutku bila šesterostruki uzastopni prvak i redovito pretendent na samu završnicu Lige prvaka prešao u nestabilno gradilište od kluba kakav je Milan, i to u najboljim igračkim godinama?

Rezolutan i nepokolebljiv

Bonucci je svakako jak karakter. Na stranu ona priča o tome kako je u jednoj prilici ne samo odbio predati svoj vrijedni sat razbojniku koji mu je uperio pištolj u lice, već ga je usput i našaketao i natjerao u bijeg, takav je Leo i ondje gdje je i nama najveće polje zanimanja — na terenu. Sjajan u skoku, no-nonsense oslonac obrane na tlu, a k tome i vođa i sjajan čitač igre, zbog čega nije ni čudo da su ga u recentnoj povijesti tražili i klubovi iz Premier lige. Na vrhunskoj je razini jako malo takvih kompletnih stopera koji usput mogu preuzeti na sebe građenje igre.

Nakon što se 2005. pridružio Interovoj Primaveri, Bonucci je niz godina proveo u tradicionalnom limbu kroz koji prođu mnogi mladi igrači u Italiji, onom iz kojeg se mnogi nikada ni ne izvuku. Srećom, njega je jedna dobra sezona u Bariju, gdje je 2009. pod Gianom Pierom Venturom i u partnerstvu sa Andreom Ranocchijom postao dio najčvršće obrane Serie A, dovela na Juventusov radar. Tu je u potpunosti formirao svoj stil, ponajprije kada je sezonu kasnije kao trener stigao i Antonio Conte, koji ga je upario u svoj eksperiment s trojicom iza, što je označilo i začetak čuvene ‘BBC‘ obrane: Barzagli-Bonucci-Chiellini.

“Nakon mog prvog Svjetskog prvenstva (2010., op.a.) tek sam navršio 23 godine” prisjećao se kasnije Bonucci. “Bilo mi je teško te prve sezone u Juventusu zbog pritiska koji igranje u tom dresu nosi, pogotovo za mladića poput mene. Srećom, tada je stigao Conte, koji nam je dao pravi mentalitet; u tih sedam godina sam pobjeđivao i sazrijevao na ljudskoj razini, mjereći svoj napredak u ekipi prvaka.”

Bonucci je zbog obitelji želio ostati u Italiji, a u Juventusu je očito prešao neku točku nakon koje nije bilo povratka

Ipak, taj rezolutni i nepokolebljivi stav koji je razvio dok je formirao svoju igračku, ali i karakternu osobnost, uvelike se prenio i na njegov odnos sa suigračima. Prvo je prošle zime ušao u otvoreni sukob s trenerom Massimilianom Allegrijem, koji ga je nakon povišenih tonova izostavio s utakmice Lige prvaka protiv Porta, a sam je Bonucci kasnije kazao da je tu njihov odnos zapravo otišao u zonu bez povratka. Na to je na stigao i navodni žestoki sukob u svlačionici na poluvremenu finala Lige prvaka, u kojem se prema višestrukim izvorima ozbiljno zakrvio sa suigračima.

Nekada je jednostavno stvar takva. Imati snažne ličnosti u svlačionici veliki je luksuz, ali on se može okrenuti i protiv vas. Odlazak je odjednom postao realna opcija, ali mogućnosti ograničene. Ne zato što za Bonuccija nije više postojao interes, dapače; Conte je u više navrata pokušavao iskamčiti dozvolu i sredstva Romanu Abramoviču za dovođenje svog miljenika, a među interesantima je navodno bio i Pep Guardiola.

Međutim, Bonucci je insistirao na tome da njegova sljedeća destinacija ne bude izvan Italije.

Sve oči na njemu

Bonucci je jedan od rijetkih koji su u karijeri nosio dresove čak triju talijanskih velikana: Intera, Juventusa i sada Milana. Tek su jedanaestorica igrača u povijesti imala tu čast koja je započeta transferom Luigija Ceveninija 1927., a u ovom mileniju su nju ušli i Zlatan Ibrahimović, Patrick Vieira, Christian Vieri i Edgar Davids. Ipak, za njih je sve — uključujući i Roberta Baggija nešto ranije — stvar je bila u prestižu, kalkuliranju s trofejima i na kraju krajeva novcu. Za Bonuccija, strogog profesionalca koji je tu da poštuje svaki dres koji nosi, okolnost koja ga je nagnala da odabere Milan kao jedinu opciju bila je ona koja njemu predstavlja jedini pravi emotivni zalog: obitelj.

Njegov se svijet okrenuo naglavačke kad je 2016. po povratku s Eura u Francuskoj saznao da je njegov sin Matteo ozbiljno bolestan. Obilazio je bolnice s njim i situacija ga je, po njegovu vlastitom priznanju, dovela do ruba umirovljenja iz nogometa, kojemu se nije mogao do kraja posvetiti. Srećom, Matteovo se zdravlje popravilo tijekom sezone u kojoj je njegov svojim naglim postupcima zaratio sa suigračima. Sigurno da je u takvom raspletu bilo i ponešto nagomilane frustracije zbog teških trenutaka koje je prolazio.

Bonucci je zbog obitelji želio ostati u Italiji, a u Juventusu je očito prešao neku točku nakon koje nije bilo povratka. Javio se Milan i ponudio mu mogućnost da predvodi momčad u rekonstrukciji. Danas je kapetan i stijena obrane Rossonera.

Nakon očekivano teškog i zamršenog prvog dijela sezone kluba koji je promijenio gotovo čitav roster, Milan večeras u finalu Coppe Italije protiv Juventusa traži put do svog prvog ‘pravog’ trofeja još od 2011. Mnoge oči će biti uprte upravo u Bonuccija.

Bez obzira na ishod te utakmice, tijek njegove karijere trebao bi nas podsjetiti da i nogometni profesionalci imaju privatne želje, strasti i probleme koji se ne razlikuju puno od naših vlastitih. Naravno, kad na svojim leđima nose emocije navijačkog mnoštva, a na bankovnim računima puste milijune, lako nam je kritizirati njihove odluke i izbore i zaboraviti da su na kraju krajeva samo ljudi poput nas.

Ne propusti top članke