Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kapetan Papu

Kako je Atalantin vođa stekao kultni status

Zadnja izmjena: 4. prosinca 2018. Profimedia

Prvo je bila slika panorame Bergama. Pa onda posveta nesretno stradalim igračima Chapecoensea. Zatim je došla poznata Master League jedanaestorka s popularnog Pro Evolution Soccera, slika kćeri uz likove iz animiranog filma Frozen, poruka podrške ženama… Alejandro Darío Gómez, 29-godišnji Atalantin kapetan poznatiji pod nadimkom Papu, pozornost redovito privlači svojim šegama s kapetanskom vrpcom, ali i prisutnošću na društvenim mrežama. Jednom je prigodom na svoj Instagram profil postavio snimku na kojoj tijekom igre na plaži svog sinčića presječe profesionalnim uklizavanjem kakvog se ne bi posramile ni najveće ‘sjekire’ Serie A.

Također, ima i pjesmu o sebi, Pleši kao Papu, a popularnost koju je dobila donijela mu je zlatnu ploču na zidu povodom prodanih 10.000 primjeraka.

“Možda neću nikada osvojiti Ballon d’Or“, izjavio je tada Gómez, “ali barem imam zlatnu ploču”. Mnogi će u eri društvenih mreža pomisliti kako je to samo nemušta nadoknada manjka nogometnog talenta, ali Papu jednako dobro pleše i na terenu.

‘Rođen u krivo vrijeme’ mantra je za mnoge koji su stasali u argentinskoj nogometnoj kulturi omeđenoj dvojicom genijalaca nogometne igre; s jedne strane tu su desetljeća sjene Diega Maradone, a onda je svjetlo došlo u obliku Lionela Messija. Između njih prodefiliralo je puno sjajnih i talentiranih igrača koji bi sigurno dobili veći prostor svojim nogometnim umijećem, ali je jednostavno fokus uvijek bio više na tome tko će zamijeniti Malog zelenog — a onda i tko je najbliže Messiju. Teško je biti svoj kada vas uvijek gledaju kroz nekog drugog.

Gómez je odrastao u Avellanedi, predgrađu Buenos Airesa, u ulici koja dijeli stadione dvaju velikih rivala: Independientea i Racinga. Upravo će za Maradonu kazati kako cijeni njegovo umijeće i činjenicu da je bio bandiera na terenu, ali da njegov život izvan terena nije ništa čime bi se igrač mogao i trebao hvaliti.  Njegovi pravi idoli su Pablo Aimar, Juan Riquelme i “iznad svih” Juan Sebastián Verón. “To je pravi igrač, čovjek, vođa”, opisao ga je Papu.

Umjesto treći put kod Chola, put Ukrajine

Poveznice između Papuova stila i trojice uzora očite su. S jedne strane on je tipični argentinski mađioničar, niskog težišta i brzog trzaja na lopti, ali umjesto da odabere borbu s tim životom u sjeni — s kojim su se hrvala sva trojica njegovih idola, pogotovo Aimar i Riquelme — Gómez je učio od onog koji je stilom sasvim drugačiji. Papu je ključni iskorak napravio u San Lorenzu pod Diegom Simeoneom, kojeg je dočekao i u Cataniji, čiju klupu je Cholo preuzeo samo par mjeseci nakon što je Gómez stigao onamo.

Ono što je kod Papua činilo razliku i stavljalo ga na cijenu upravo je ta kombinacija dvaju svjetova argentinskog nogometa. Na jednoj strani zaigranost i nesputana kreacija, na drugoj disciplina i svijest o svojoj ulozi na terenu; o tome da na njemu nije jedini i da njegova igra ne smije biti pretpostavljena momčadskoj.

Simeone je razmjerno brzo otišao iz Italije, ali upravo u Gómezovoj karakternoj kombinaciji leži i razlog zbog kojeg ga je trener želio povući za sobom u Atlético Madrid. U njemu je vidio idealnu varijantu za kreativni impuls pri brzoj tranziciji po svom nahođenju, ali sve je stalo na previsokoj cifri koju je Catania potraživala za Papua: Atlético je tada još uvijek sanirao svoju financijsku sliku, pa je sedam milijuna eura za igrača iz Catanije ipak predstavljalo prevelik rizik. U priču se uključio i milanski Inter, ali ni ondje nisu baš bili toliko sigurni u isplativost transfera, pa je i to propalo.

“Umjesto razmišljanja o potpisu za neku veliku momčad, možda je jednostavno bolje učiniti Atalantu velikom, zar ne?”

Atlético i Inter su se nećkali, ali Metalist iz Harkiva nije; s ambicijama koje su uključivale etabliranje u grupnim fazama Lige prvaka, klub s istoka Ukrajine upumpavao je ozbiljni novac u igrački kadar. Gómez je tako postao drugi najveći transfer u klupskoj povijesti, iza sunarodnjaka Sebastiána Blanca koji je plaćen nešto manje od devet milijuna. Papu je bio zadovoljan planom koji su pred njega stavili Metalistovi vlasnici, a na odluci da ode u Ukrajinu se vidjelo i to da nema problema s titulom prvog u selu, ako to znači da može imponirati svojom disciplinom.

No, dok je on svoju viziju postpuno ostvarivao, klub je, pokazalo se, bio preambiciozan. Metalist je izbačen iz europskih natjecanja zbog namještanja utakmica, a to je značilo i manjak povrata ogromnih sredstava uloženih u momčad. Ulagači su, kako to ide u takvim situacijama, netragom nestali, a paralelno je započeo i vojni sukob koji je direktno pogodio i Harkiv. Papu je zaključio kako se u to okruženje — klupsko, ali i društveno — nema nikakvog smisla vraćati, pa je odlučio potražiti novi klub s naglaskom na Italiju.

Lažni povučeni napadač

“Umjesto razmišljanja o potpisu za neku veliku momčad”, objasnio je Papu onima koji su se čudili kako je igrač njegovih kvaliteta završio u Atalanti, klubu koji se tada grčevito borio za opstanak u Serie A, “možda je jednostavno bolje učiniti Atalantu velikom, zar ne?”.

I postala je, barem za svoje standarde, baš kao što je on s njom rastao u ono što je oduvijek želio biti: vođa koji će imponirati karakterom, ali i nogometnim znanjem. Gian Piero Gasperini je preuzeo klupu s jasnom idejom što želi od igrača, a u toj distribuciji uloga momčad je odlučio velikim dijelom graditi oko njena dobrog duha, Gómeza. Ne zato što je ovaj vrckavi tehničar koji je jednako sposoban asistirati i zabiti gol, nego zato jer iza te neozbiljne vanjštine leži i ozbiljan igrački um.

Sebe tako primjerice voli nazivati “lažnim povučenim napadačem” — što je zapravo ekskluzivno njegov konstrukt pri opisu uloge razigravača iza najisturenijeg čovjeka, Duvána Zapate. U Bergamu je otvorio i centar za sportsku dijagnostiku, a nerijetko citira velike umove igre, poput sunarodnjaka Marcela Bielse. Kada je Aleksandar Kolarov jednom prigodom onako elitistički ustvrdio da se navijači “ne razumiju previše u nogomet”, Papu je bio prvi koji ga je demantirao.

“Ne mogu se s tim složiti”, replicirao je Kolarovu smireno. “Mnogi su od njih igrali nogomet, čitaju o nogometu, uče o nogometu. I kritiziraju upravo na osnovu toga.”

Papu Gómez koristi detalje poput igrarija s kapetanskim vrpcama ili zezancije po društvenim mrežama kako bi se profilirao i pokazao da je svoj, ali isto tako zna da je ta vrpca odgovornost koju mora prikazati svojom igrom — kako mladim igračima koje odgaja i ispraća iz Atalante, tako i prema samome sebi.

Ne propusti top članke