Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kapetani

Rozić u Ciboni i Lazić u Zvezdi — živciraju nas, ali su bitni

Zadnja izmjena: 11. siječnja 2020. Vizual Vladimir Šagadin/Pixsell

Danas je doista teško vezati pojam vjernosti s bilo kim u kontekstu profesionalne košarke, pogotovo u našoj regiji. ABA liga je prije svega međufaza u košarkaškoj karijeri — ako netko nakon potpisa ugovora za, primjerice, Zadar ili Partizan čak i baci onu izlizanu floskulu da je “ostvario dječački san”, vrlo brzo će se tog sna zasititi, pogotovo ako dođe neka unosnija ponuda iz inozemstva. Što se, pak, tiče onih igrača kojima je ABA liga plafon za njihove mogućnosti, i oni će se teško negdje skrasiti zato što će im se struka nakon nekog vremena zahvaliti, budući da ne pokazuju znakove napretka. Zato danas igrači na svlačionice više gledaju kao na privremeno unajmljene pansione, nego kao na svoj drugi dom.

Usprkos ovim nezahvalnim okolnostima, ipak se mogu pronaći dva primjera one prave, obostrane, 10-ljetne vjernosti koja se izrodila između kluba i igrača. Postoje samo dvije svlačionice u regiji u kojima je neki pojedinac praktički postao dio interijera.

Riječ je, naravno, o dva kapetana: Marinu Roziću u Ciboni i Branku Laziću u Zvezdi.

Kod Ciboninih i Zvezdinih simpatizera nerijetko zna izbiti rasprava trebaju li klubu tako ograničeni igrači. O, da — trebaju. Itekako trebaju

Danas 36-godišnji Rozić je profesionalno nastupao u svega tri kluba u karijeri. Prvi je zagrebački Zrinjevac, u kojem je bio od 2000. do 2003., a potom je prešao u talijanski Livorno, gdje je odradio jednu sezonu. Sljedećeg ljeta je s vršnjakom Vedranom Morovićem došao na probu pod Toranj. Nakon dva tjedna dokazivanja na pripremama, trener Dražen Anzulović konačno je odobrio ugovore za dva mladića, od kojih će se jedan jako dugo zadržati.

Tada nitko nije ni slutio da je Cibona osigurala poziciju krila za idućih 16 godina. Roza se u tom razdoblju prometnuo u legendarnu ličnost Vukova. Rođen je u Mostaru, gdje je na nimalo nježnim basketima naučio svoje prve trikove. Među njima nije bio samo klasični asortiman prosječnog košarkaša, poput finte šuta i driblinga iza leđa, već je uključivao i neke nekonvencionalne tehnike, primjerice — kako na suptilan način protivniku uvaliti lakat. Toni Brnas, Lovre Bašić, Tomislav Zubčić i Henrik Širko samo su neki od nesretnika koji su se sudarili s Rozinim laktom, zbog kojeg je Mostarac došao na zao glas.

“Dogodi se u žaru borbe. Nije mi prvi put, ali nikada nemam namjeru ozlijediti protivnika”, reći će u svoju obranu, ali će mu malo tko povjerovati.

Na sve načine

Slična je priča i s Brankom Lazićem. Kapetan Crvene zvezde je pet godina mlađi od Rozića, i iako je niži, pokriva istu poziciju te među crveno-bijelima ima praktički identičnu ulogu kao Roza pod Tornjem. Rođen je i stasao u Loznici, a kao profesionalac je promijenio još manje klubova od Cibonina kapetana; zapravo, diskutabilna je tvrdnja da ih je uopće mijenjao.

Naime, Lazić je profesionalnu karijeru kao 18-godišnjak započeo potpisom za FMP, a četiri godine kasnije dogovorena je čuvena fuzija popularnih Pantera s Crvenom zvezdom, tako da Branko tehnički nikada nije mijenjao klub. No, i bez te četiri uvodne godine u karijeri, svejedno se već stigao upisati u Zvezdinu povijest odigravši preko 500 utakmica, što ga čini klupskim rekorderom po broju nastupa. A taj će rekord još podebljati, budući da je ljetos potpisao novi trogodišnji ugovor.

Ni Lazić nije netko koga želite vidjeti kao svog čuvara. Odokativno bih rekao da je sudjelovao u manje incidentnih situacija nego Rozić, ali bilo ih je dovoljno da ga suparnički navijači također uzmu na zub. Međutim, događalo im se i da naživciraju dio vlastitih navijača. Riječ je o talentom vrlo skromnim igračima čiji prosjek poena čitavu karijeru varira između pet i 10 po utakmici, nekad čak i ispod donje granice.

Zbog toga kod Ciboninih i Zvezdinih simpatizera nerijetko zna izbiti rasprava trebaju li klubu tako ograničeni igrači. O, da — trebaju. Itekako trebaju.

“Imao sam želju da se okušam kao profesionalni vojnik, ali me je košarka odvukla na svoju stranu”, Lazićeva je izjava koja slikovito objašnjava sukus stvari. On i Rozić su vojnici svojih klubova, ljudi za najprljavije zadatke — gdje nitko ne bi postavio prst, oni će gurnuti glavu. Ili lakat, ovisno o situaciji.

To su tipovi koji će uzeti pod svoje najopasnijeg suparničkog igrača i naganjati ga poput roja obada svih 40 minuta ako treba, pokušati ga izbaciti iz ritma na sve dopuštene i nedopuštene načine, i to bez ijedne primisli da se na drugoj strani terena nagrade za trud nekim nerezonskim šutom. Ono što ih izdvaja od ostatka nije samo borbenost. Svatko može biti borben kada poželi, no motiviranost većine igrača ovisi o više čimbenika, poput važnosti susreta, kvalitete suparnika, broja gledatelja… Pustite priče da je svaka utakmica jednako važna i da se nikoga ne smije podcijeniti, po govoru tijela jasno se vidi kada igrači doista grizu, a kada samo odrađuju posao. Kod dvojca iz ove priče takvo što ne postoji.

Idealni model kapetana

Rozić i Lazić nikoga ne diskriminiraju — ako ih trener pošalje na Nanda de Cola ili na nekog lokalnog haklera iz Dubrave ili Kolubare, oni će svima njima kao suvenir s utakmice ostaviti jednaku porciju modrica. Oni su produžena ruka na terenu svakog trenera, jamstvo da će pristup biti pravi i kada stvari idu odviše glatko ili kad posve krenu po zlu.

Rozić je desetljeće i pol bio kamen temeljac za gradnju svakog Ciboninog sastava, ali sljedećeg ljeta to neće biti slučaj. Stari vuk odlučio je na kraju sezone konačno napustiti parket i odjahati u suton, odnosno u ured sportskog direktora, kako se čini. Tako će Lazić ostati jedini vjerni ratnik svog kluba na ovim prostorima, a bilo bi golemo iznenađenje da i on karijeru ne završi u istom dresu — svaki ostali rasplet činio bi se posve neprirodnim.

Rozić i Lazić definitivno nisu igrači zbog kojih ćete se zaljubiti u košarku, prije je riječ o tipovima zbog kojih će vam se košarka smučiti, posebice ako navijate za rivale njihovih klubova. Međutim, ako tražite pouzdanog čovjeka koji će povesti momke u bespoštedne bitke i duge ratove, onda ova dvojica predstavljaju idealni model kapetana.

Ne propusti top članke