Na današnji dan prije 45 godina Lakersi su objavili senzacionalnu razmjenu. U Milwaukee su iz Los Angelesa krenuli 25-godišnji centar Elmore Smith i trojica rookieja, a u Lakerse su iz Bucksa došli Walt Wesley i on, glavni razlog cijelog posla – Kareem Abdul-Jabbar.
Bilo mu je 28 godina i bio je jedna od najvećih zvijezda lige, ali Bucksi nisu imali previše izbora. Već na početku sezone za koju će se kasnije ispostaviti da je bila njegova posljednja u Milwaukeeju, Jabbar je na diskretnoj večeri u listopadu 1974. glavešinama franšize saopćio da ne namjerava produljiti ugovor koji je ušao u posljednju godinu. Kod Kareema nije bilo previše prostora za nekakvo pregovaranje ili natezanje — bila je to promišljena i odvagana odluka, provedena uz obećanu diskreciju, a glavni razlog za odlazak iz Bucksa bio je zapravo sam grad Milwaukee. Ne navijači, niti stanovnici, suigrači ili ljudi iz franšize, što je Jabbar uvijek naglašavao, već sam grad u kojemu se Kareem nije pronašao, niti ga osjećao svojim.
Rođen u New Yorku 1947., Lew Alcindor je bio sin jedinac odrastao uz oba roditelja, što je u crnačkim obiteljima bila prava rijetkost; majka je radila u trgovini, otac je bio policajac i jazz muzičar. Rasto je okrenut obrazovanju i duhovnosti koju je upoznavao kroz knjige i glazbu, a košarka je u jednom trenutku postala logičan izbor kad je počeo rasti kao gljiva poslije kiše — s 14 godina je dosegnuo 203 cm. Uglavnom, na nekoj od međuškolskih utakmica zakucao je loptu u koš i uskoro postao najtraženiji klinac među srednjim školama u New Yorku. Odabrao je Power Memorial Academy i odveo je do trostrukog naslova u svojoj konkurenciji, postavši zvijezda u cijeloj Americi već tijekom srednje škole.Na koledžu je oborio razne rekorde igrajući za UCLA, s trenerom Johnom Woodenom osvojivši tri naslova i usput diplomiravši povijest.
Kad je stigao draft 1969., NBA nije bila jedina opcija za igrača poput njega — Harlem Globetrotters su ponudili milijun dolara da dođe kod njih, u ABA ligi su ga draftirali New York Nets, ponudivši mu dvostruko veći iznos od Bucksa, ali Alcindor se nije pokolebao.
Vozilu počeo približavati Kareem, kraj kojeg je hodao neki stariji čovjek. “Smije li moj otac s nama na utakmicu?”, ponizno je 38-godišnji Kareem upitao trenera
“Podizanje ponuda za nekog igrača i licitiranje kao na aukciji ponižava sve uključene u posao”, objasnio je svoju odluku.
U Milwaukeeju je vrlo brzo postao i NBA zvijezda. Kao Rookie godine je u prosjeku imao 28,8 poena (drugi strijelac lige) i 14,5 skokova (treći skakač lige), a Bucksi su se sa skora 27-55 u prethodnoj sezoni podigli na 56-26. Već sljedeće godine je s novopridošlim All-Star igračem Oscarom Robertsonom donio naslov u Milwaukee.
Košarka budućnosti
Dan nakon osvajanja titule obznanio je da će nadalje biti poznat kao Kareem Abdul-Jabbar, što je muslimansko ime koje je usvojio kad je tijekom studija na UCLA prešao na islam.
Takva odluka nije iznenadila ljude oko njega. Vremena su bila burna, a Kareem oduvijek zainteresiran za pitanje ljudskih prava, duboko svjestan rasnih podjela u društvu čije je posljedice onako visok i uočljiv itekako doživljavao na svojoj koži. Nema sumnje da je Kareem bio predani aktivist, odlučan u namjeri da iskoristi poziciju u društvu i pridonese borbi protiv rasizma. Također, ono što je doživljavao u mlađoj dobi kod njega je stvorilo distancu prema zvjezdanom blještavilu koje mu se nudilo.
Rezerviran i naizgled introvertiran, Jabbar u Milwaukeeju nije stvorio odnos s publikom, posvećujući se isključivo košarci i ni slučajno ne otkrivajući emocije i ranjivost. Prije svega je želio sačuvati svoj integritet, što za takvog igrača, i pojavom i učinkom, nije bio lagan zadatak. I zato je nakon šest godina i tri MVP naslova odlučio otići iz Milwaukeeja.
Od mogućih destinacija u obzir je dolazio rodni New York ili Los Angeles, gdje je doživio najljepše trenutke igrajući za UCLA. Ljudi iz Knicksa su prilično olako shvatili Kareemovu želju i bili uvjereni da će mjesto rođenja presuditi u njegovoj odluci. Ista greška se nije dogodila Lakersima. Oni su znali što je na stvari — nakon Georgea Mikana i Wilta Chamberlaina, Jabbar je bio taj idealni novi centar koji će Lakerse ponovno učiniti šampionima.
Iako je Kareem odmah po dolasku u LA pokazao koliko je sjajan, za iskorak u playoffu trebao je šampionsku momčad oko sebe. U idućih pet godina osvojit će razne individualne nagrade i biti najbolji igrač u ligi, ali Lakersi su uvijek ostajali kratki u doigravanju. Trebalo je čekati do 1979. i drafta na kojem su izabrali Earvina Magica Johnsona koji će uz Jabbara biti ključan u osvajanju naslova već u prvoj godini zajedničkog kraljevanja. Bio je to prvi korak u uspostavljanju Showtimea, košarke budućnosti, ali i kamen temeljac šampionske franšize u 1980-ima i najava rivalstva s Boston Celticsima. Kareemove naočale i njegov prekrasni sky hook bit će među najprepoznatljivijim simbolima NBA lige koja je tad krenula u svoj nezadrživi uspon.
Gotov i mrtav
Iste te 1980. snimljen je Airplane!, kod nas preveden kao Ima li pilota u avionu?. U filmskoj parodiji koja će steći kultni status među publikom glumio je, glavom i bradom, Jabbar. U LA-u se osjećao ugodno, prihvaćeno i socijalno ispunjeno, pa je njegovo ponašanje postalo spontanije, a osobnost vedrija. Publika i Jabbar su se uzajamno zavoljeli tek u njegovoj 33. godini, a svijetu se ukazao intelektualac neočekivanih kapaciteta među sportašima. Kareem nije bio samo nepristupačni čudak, shvatili su ljudi. Pa tako, recimo, njegovo četverogodišnje druženje i treniranje s Bruceom Leejem nije bilo dokono glupiranje pred filmskim kamerama već ozbiljan rad na sebi i razlog malog broja ozljeda u vrlo dugotrajnoj karijeri.
Vjerojatno najteži i najdojmljiviji trenutak za Kareema u Lakersima dogodio se 10 godina od dolaska u Los Angeles. Za mene taj događaj najbolje opisuje kakav je bio Kareem.
Nakon što su 1984. Lakersi poraženi od Celticsa u spektakularnoj finalnoj seriji od sedam utakmica, sljedeće sezone su u finale pristigli isti suparnici na radost svih ljubitelja basketa koji su očekivali revanš. Prva utakmica u finalnoj seriji igrala se 27. svibnja 1985. u Bostonu i, ukratko, momci u zelenom su prebili, ponizili i ismijali rivale mrske Jezerčane rezultatom 148:114. Kada neka utakmica ostane upamćena pod imenom Memorial Day Massacre, onda je jasno kakav je to užas bio za poražene. Još gore, i druga utakmica se igrala u Bostonu pa su tih par dana za trenera Pata Rileyja i igrače predstavljali pakao.
A u iživljavanju medija i javnosti sva se zluradost sručila na jednog igrača. Na Kareema. Bio je gotov i mrtav, vrištale su naslovnice novina. A tako je i izgledao dok je poslije susreta sjedio pognute glave i gledao u pod. Odjednom se na njemu vidjelo da je ostario, da mu kosa opada, brkovi i brada izgledali su tako jadno, a pogled toliko izgubljen da se suigračima i svima ostalima činilo kako je ta finalna serija odlučena, eto, već poslije prve utakmice.
Poslije te prve utakmice u svlačionici se nije razgovaralo, nije se imalo snage ni za suze, Riley je stajao oslonjen na zid i razmišljao što da slomi pa da oživi svoje mrtvace. Jer poraz je poraz, ali sramota je nešto drugo. Nije se tu radilo samo o identitetu franšize ili o ponašanju šampiona, već je ovo išlo puno dalje i dublje, do integriteta samih igrača. Odjednom Magic nije izgledao tako magičan, Showtime je bio više ironična primjedba nego stil igre, a Kareem je izgubljeno gledao u pod.
I zato je Riley sutradan izmaltretirao kompletnu momčad gledanjem četverosatne analize sramotne prve utakmice, a najviše se okomio na Kareema koji je odigrao ispod svakog nivoa, postigavši 12 poena i tri skoka. Riley je stvar doveo do točke pucanja, otjerao je cijelu situaciju u ekstrem iz prostog razloga jer se i druga utakmica igrala u Bostonu. Ako se ponovi nešto slično i u njoj, gotovo je.
20 godina na vrhu
Kada je došlo vrijeme za utakmicu i kada su trener i igrači krenuli na ukrcaj u autobus koji će ih odvesti do dvorane, scene su izgledale kao da se ide na sprovod, a ne utakmicu. Valja naglasiti da su Rileyjeva pravila bila čvrsta i nepromjenjiva, pa je tako bilo strogo zabranjeno da itko osim igrača i osoblja uopće uđe u autobus. Nikad nitko sa strane nije ušao u taj bus. A onda se vozilu počeo približavati Kareem, kraj kojeg je hodao neki stariji čovjek.
“Smije li moj otac s nama na utakmicu?”, ponizno je 38-godišnji Kareem upitao trenera.
Uslijedio je moment tišine, dugačak i značajan trenutak koji će sve promijeniti. Na čuđenje svih, Riley je dopustio gostu ulazak u bus. Pronicljiv i inteligentan kakav jest, shvatio je u čemu je stvar: na vrhuncu napetosti i nervoze, s upitnim samopouzdanjem pred susret u paklenoj gostujućoj atmosferi, Kareem je napravio ono što je svima trebalo. Sebi, ali i svima u busu je priuštio normalan i topao razgovor, normalan osmijeh i čistu, jednostavnu naklonost. Lakersi su iz busa izašli kao preporođeni čopor koji će Jabbar predvoditi fenomenalnom izvedbom. Čovjek kojeg su proglasili prestarim i gotovim gospodario je terenom poput mladića, uz 30 poena, 17 skokova, osam asistencija i tri blokade. Bila je to vjerojatno najbolja i najvažnija Kareemova utakmica u žutom dresu. Lakersi će drugu utakmicu dobiti s 109:102, a cijelu seriju skorom 4-2 i osvojiti prsten.
Igračku karijeru završio 1989., napustivši parket nakon 20 godina u ligi kao najbolji strijelac svih vremena, najbolji bloker, igrač s najviše osvojenih MVP nagrada (šest) i nastupa na All-Staru (19), kao i prvi koji je u NBA-u igrao puna dva desetljeća. Pritom je onom naslovu s Milwaukeejem dodao još pet u Los Angelesu. Lista rekorda, trofeja i priznanja je podugačka, a bilo kakav razgovor o najboljima svih vremena ne smije se voditi bez njega na popisu.
Kareem je bio elegantni gorostas koji je uzemljio svijet oko sebe, čineći ga humanijim i normalnijim — kako u košarci, tako i izvan nje. Veliki košarkaš i još veći čovjek koji je i košarku oblikovao prema sebi, učinivši je velikom.
https://www.youtube.com/watch?v=7sc5YqFNAjg
