Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kasai, leteća Legenda

45 mu je godina i spreman je za novu sezonu. Neće još tako skoro u penziju

Zadnja izmjena: 16. studenoga 2017. Profimedia

Godine 1972. su u Sapporu, najvećem gradu na japanskom otoku Hokkaido te njegovu administrativnom središtu, održane 11. po redu Zimske olimpijske igre. Jedan od natjecatelja koji je obilježio Igre bio je Japanac Yukio Kasaya, osvojivši prvo mjesto u skijaškim skokovima, disciplini prisutnoj na Igrama još od prvog izdanja u francuskom Chamonixu 1924. Bilo je to prvo zlato za Japance na nekim Zimskim igrama, a srebro i broncu također su osvojili domaći, teško izgovorljivi skijaši-skakači, Akitsugu Konno te Seiji Aochi.

U lipnju iste godine, nekoliko desetaka kilometara od Sappora, u malom gradiću Shimokawi rodio se Noriaki Kasai. On i njegovi vršnjaci, okruženi planinskim masivima često su uslijed dugih i upornih zima visjeli po skijalištima i okolnim brdima. Mali Noriaki s devet će godina početi vježbati skijaške skokove, a već sa 16 debitirati u Svjetskom kupu. I to upravo u Sapporu – mjestu gdje u Japanu učite, trenirate, jedete i spavate skijaške skokove.

Danas 45-godišnjak, gospodin Kasai će u subotu, 18. studenog, ući u svoju 29. sezonu u Svjetskom kupu. Uzletjet će na brdu Adama Malysza, u poljskoj Wisli, te ponovno oboriti neke od ionako vlastitih rekorda.

Dvadesetak godina nakon početnog i za njih tada epskog uspjeha na ZOI-u u Sapporu, Japanci će početi ubirati plodove tog pothvata. Glavni nosilac nove generacije iz 1990-ih bio je Kazuyoshi Funaki, rodom iz istog gradića kao i zlatni Kasaya.

Funaki, dvostruki olimpijski pobjednik iz Nagana 1998., bio je i za mene broj 1. Mogao bih sada muljati i reći da je to bilo zbog njegovog savršenog stila skakanja. Japanac je, naime, jedini skakač u povijesti ovog sporta čija su četiri skoka od svih sudaca ocijenjena maksimalnom dvadesetkom. Uspjelo je to još njima šestorici, ali svakome samo po jedan jedini put. Vjerojatnije se radilo o tome što je Funaki naprosto bio pobjednik, skakač koji je osvojio sve što se osvojiti moglo, izuzev Svjetskog kupa, u kojem je 1998. završio drugi. Usto su Japanci oduvijek bili jači i bolji na većim skakaonicama i tzv. letaonicama – poput one na Planici gdje možete doskočiti do nevjerojatnih 250 metara. Kao djetetu, a danas kao laiku, takvi su vam monstruozni skokovi puno atraktivniji nego, primjerice, savršeni ‘V’ stil letenja ili besprijekoran telemark, odnosno doskok.

Happy Harada i ekipa

S druge strane imali ste Noriakija Kasaija, skakača kojeg sam oduvijek smatrao tek prosječnim ili drugorazrednim. Oduvijek je bio u onoj, ajmo reći, drugoj jakosnoj skupini. Nije mi bilo toliko bitno što je 1992. osvojio Svjetsko prvenstvo u letovima, postavši time prvi neeuropljanin koji je uopće osvojio medalju u ovoj kategoriji. Uostalom, u skijaškim skokovima postoji toliko različitih i renomiranih natjecanja da kad-tad morate bar nešto osvojiti. Do danas, to je njegovo jedino zlato. Godinu dana nakon ovog trijumfa, Kasai je na Novogodišnjoj turneji završio drugi, a u ukupnom poretku Svjetskog kupa treći. Na ZOI-u u Lillehameru 1994. u individualnoj je konkurenciji završio peti. U momčadskoj ga je, pak, dobro zajebao njegov kolega Masahiko Harada, u mojoj memoriji Japanac broj 2.

Nema nikakve tajne. Možda ćete je otkriti kad napravite obdukciju nad mojim tijelom

Harada, tadašnji kapetan ekipe, posljednji se popeo na uzletište. Trebao je doskočiti pišljivih 105 metara i time Japanu osigurati zlato, a poznat je bio upravo po dalekosežnim skokovima kakve sam obožavao. No, Haradin veliki problem bila je sklonost oscilacijama – skočio je mizernih 97,5 metara, a zlato je odlepršalo u Njemačku.

Harada je već bio dvostruki svjetski prvak kada je četiri godine kasnije u Naganu, u prvoj seriji momčadskog natjecanja ‘dopuzao’ do nevjerojatno kratkih 79,5 metara. Sve je mirisalo na još jednu momčadsku, ali i osobnu tragediju. U svome drugom skoku, onom od 137 metara, ‘Happy Harada’, kako su ga potom prozvali mediji, izjednačit će olimpijski rekord te uz pomoć Funakija osigurati momčadsko zlato. U ekipi je bio i izvjesni Takanobu Okabe, još jedan skakač rodom iz Shimokawe, a nesretni Kasai slavlje će zbog ozljede promatrati s tribina.

„Oduvijek je mrzio gubiti, a posebice je mrzio prisjećati se tih Igara“, izjavila je jednom prilikom Kasaijeva sestra. Svoju gubitničku seriju Nori će nastaviti godinu kasnije, kada je sakupio čak šest pobjeda te još osam postolja – dovoljno da ponovi rezultat iz 1993. – drugi na Novogodišnjoj turneji te treći u Svjetskom kupu.

Veliki povratak

Nakon Igara u Naganu svjetska skijaška vrhuška pristupila je brojnim promjenama pravila u skijaškim skokovima. Jedan od većih problema postalo je naglo i nezdravo mršavljenje skakača, čime se htjelo postizati veće udaljenosti. Japanci sa svojom tjelesnom konstitucijom, općenito niski te kilažom lagani, s time uglavnom nisu imali problema. Ipak, spomenute konstantne promjene pravila nisu mogli pratiti pa ni producirati nove olimpijske i ine pobjednike. Sa scene su ubrzo nestali demotivirani Harada i Funaki, a Kasai se čak odselio u Finsku, gdje je jedno vrijeme ‘peglao’ svoju tehniku. Ponovno bi osvajao neka tamo srebra ili bronce na svjetskim prvenstvima (npr. 2003. dvije individualne bronce te jedno momčadsko srebro), ali za mene je bio i ostao poprilično nebitan.

Godine 2012. je u ukupnom poretku Svjetskog kupa završio 51., a nekoliko mjeseci kasnije navršit će 40 godina. Bilo bi možda logično u tom trenutku da Japanac zauvijek sleti, no iz vedra neba najavio je kako će skakati do svoje 50 godine. Tada mi je već postao simpatičan. Mogao bih čak reći da sam ga počeo cijeniti, prije svega jer je bio ‘starček’, koji se još uvijek usudi bacati niz brdo. Sve do jednog trenutka.

„U takvoj sam formi i bez obzira na godine u Sočiju idem po medalju“, izjavio je Kasai u siječnju 2014. uoči Olimpijskih igara, kada je nakon 10 godina suše upisao jednu pobjedu u Svjetskom kupu. Pokorivši konkurenciju na austrijskom brdu Kulmu, Kasai je skinuo s trona svojeg starog prijatelja Okabea, koji je do tada bio najstariji pobjednik sa ‘samo’ 38 godina (2009. osvojio finski Kuuopio).

Bila je to samo kratka predigra u suludo obaranje brojnih rekorda. Kako je i bio zaprijetio, krenulo je čim je stigao u Soči. Za 1,3 boda – drugim riječima, nekih 75 centimetara – Kasai je ostao bez samog zlata, koje je pripalo Poljaku Kamilu Stochu. Niste znali biste li se smijali od sreće ili plakali od tuge. Nekoliko dana kasnije povući će poprilično prosječnu ekipu do bronce u momčadskoj konkurenciji. Nadimak koji će dobiti nakon Igara možda nije osobito maštovit, ali nije da vremešnom Japancu takvo što smeta – postao je ‘Legenda’.

Želi na Igre 2026.

„Dok sam bio mlađi, razmišljao sam o previše nepotrebnih stvari. Primjerice, kako ću izvesti svoj sljedeći skok. S vremenom su sve kretnje postale automatizirane, a o takvim stvarima stvarno nema smisla razmišljati“, rekao je prošle godine u jednom intervjuu. „Nakon Sočija shvatio sam koliko može biti lagano.“

I postalo je nevjerojatno lagano. U posljednje četiri godine Japanac se u Svjetskom kupu 23 puta popeo na postolje, upisavši dvije pobjede. U prethodne 24 sezone to mu je za rukom pošlo samo 44 puta. Godine 2014. završio je peti u ukupnom poretku Svjetskog kupa, 2015. šesti, a godinu kasnije osmi. Ušavši u Guinessovu knjigu rekorda po broju individualnih nastupa u Svjetskom kupu – njih 528 – Japanac je postao nedostižan za ikoga ikada. Još jedan kultni skakač, umirovljeni Janne Ahonen, diše mu za vratom s 407 nastupa.

„Nema nikakve tajne. Možda ćete je otkriti nakon što napravite obdukciju nad mojim tijelom. Ja jednostavno volim skakati – svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec, svaku godinu“, reći će Kasai – vječiti drugi, treći ili koji već. Svjestan upravo te bolne sportske spoznaje njegov je sveti cilj osvajanje olimpijskog zlata.

Novu će priliku imati već sljedeće godine u južnokorejskom Pyeongchangu, na svojim 8. Igrama. Iako je imao nešto slabiju prošlu sezonu (15. u Svjetskom kupu), dobru formu potvrdio je prije desetak dana, kada je pomeo konkurenciju na svojevrsnom prvenstvu Japana. Pomalo nevjerojatno, najavio je kako treba postrožiti svoj režim treniranja, koji u posljednjih nekoliko godina pati zbog učestalih medijskih istupa. A novinari uporno postavljaju ista i pomalo dosadna pitanja. Kasai na svojem katastrofalnom engleskom uporno odgovara isto – želi zlato, skakat će do 50., mrzi gubiti itd. No, u posljednje vrijeme potkrada mu se jedna nova i suluda misao…

„Znam da sam rekao da ću prestati s 50, ali sada se moj Sapporo kandidirao za domaćina 2026. godine. Tada će mi biti gotovo 54, ali to je naprosto preveliki izazov da bih ga propustio.“

Ne propusti top članke