Zadnja izmjena: 22. svibnja 2020.

Stadion Giuseppe Meazza ne predstavlja kulturološku vrijednost i ne može biti zaštićeno arhitektonsko dobro, presudilo je talijansko Ministarstvo kulture i time, po svemu sudeći, zapečatilo sudbinu jednog od najlegendarnijih nogometnih zdanja u Europi i svijetu. Njegovi stanovnici Milan i Inter prošle su godine podnijeli zahtjev za izgradnju novog stadiona kapaciteta 60.000 gledatelja na isto lokaciji na kojoj se nalazi današnji San Siro, a uz njega i shopping centra, zona za rekreaciju i sve ono što ide uz današnje stadione. Sada im, čini se, više ništa ne stoji na putu ostvarivanja tog cilja.

Tim povodom u današnjem Vikend-retrovizoru podsjećamo na tekstić koji je nastao kao mala posveta tom monumentalnom zdanju na koje su i mnogi od nas zavirili…

xxx

Gotovo svaki nogometni stadion u posjetitelju izaziva osjećaj barem blagog ushita, udivljenja, poštovanja. Posebno to vrijedi za one stare, s dugom i bogatom tradicijom, pa makar bili i dotrajali, ofucani i ružni. U svakom slučaju oni prizivaju samu srž nogometa kao zajedničkog, gotovo paranormalnog iskustva s gledateljske i navijačke strane, a s one igračke duh slavnih bitaka i njihovih nikad zaboravljenih heroja. Stadion je katedrala za nogometne vjernike – pa bio on grandiozan i sa sveprisutnom patinom vremena koja mu daje neku vrstu dostojanstvenosti, ili skroman i neugledan, ili čak superkomforan, glamurozan, ali pomalo bezličan kao mnoga novoizgrađena zdanja.

Milanski San Siro – na kojem kad je prazan, kako piše Eduardo Galeano, “duh Giuseppea Meazze zabija golove” – pobuđuje i više od toga. To je jedan od stadiona koji izazivaju strahopoštovanje.

Za neke je San Siro, koji od 1980. nosi Meazzino ime, nogometni duomo ili nogometna La Scala, za druge primjer arhitektonskog brutalizma i ljudska košnica s opasno strmim gornjim etažama koje, kad su pune, izgledaju doista zastrašujuće. Strah i poštovanje koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim; jedan je od onih posjet kojemu svi pamte, bilo da su igrali na njegovu travnjaku ili samo gledali s tribina.

Kad pomislimo na Meazzu, pomislimo na njegove tornjeve – na četiri betonska diva, po jednog u svakom kutu od tla pa sve do krova, koji stvaraju njegov prepoznatljiv, ikonički izgled. Međutim, taj je izgled dobio tek za Svjetsko prvenstvo 1990., u najopsežnijoj od četiri renovacije otkako je izgrađen (posljednja je završena prije nepune dvije godine, čime je potvrdio status zdanja s četiri UEFA zvjezdice). Il grande Milan iz tog vremena – kraja 1980-ih i početka 1990-i – bio je jedna od najboljih momčadi ikad, pa je to i dodatni razlog zašto se San Siro urezao u kolektivno pamćenje kao jedna od istinskih nogometnih katedrala.

Počelo je 1925. u glavi tadašnjeg Milanova predsjednika Piera Pirellija. Po njegovom nalogu projektiran je privatni, čisto nogometni stadion bez trkaće staze, što je u ono vrijeme, kad su se stadioni u Italiji mahom gradili javnim novcem, bilo dosta neuobičajeno. Glavni je arhitekt bio Ulisse Stacchini, čiji je rad i željeznički kolodvor Milano Centrale, a nazvan je po obližnjoj istoimenoj crkvici.

Izvorno se stadion sastojao od četiri tribine i imao mjesta za 35.000 gledatelja. Na otvorenju, već u jesen 1926., AC Milan je izgubio prijateljsku utakmicu od Intera rezultatom 6-3. Zanimljivo, i u prvoj službenoj utakmici je domaćin izgubio – ovaj put 1-2 od Sampierdarenesea, prethodnika današnje Sampdorije, a pobjedu nije uspjela izboriti ni reprezentacija u svom prvom nastupu ondje, bilo je 2-2 s Čehoslovačkom.

Prva je renovacija počela već 1935., kad je stadion prešao iz Milanova u gradsko vlasništvo – dotad je već nogomet već bio megapopularan u zemlji, osobito nakon što je Italija osvojila Mundijal, a fašistički režim drastično promijenio mišljenje o sportu na koji je u početku gledao s velikom sumnjičavošću s obzirom na njegovo strano, englesko porijeklo. Štoviše, renovirani San Siro otvorila je prijateljska utakmica (2-2) s Englezima pred 70.000 ljudi.

Dva desetljeća kasnije, stadion je dodatno sređen i proširen, tada je mogao primiti 85.000. Od 1947. na njemu igra i Inter.

Za Svjetsko prvenstvo 1990. isprva je bila planirana izgradnja posve novog stadiona u Milanu, ali se od toga odustalo zbog nedostatka vremena i novca. Odlučeno je dodati treću razinu tribina na Meazzu i oblikovati ga u moderniji, zapravo futuristički dizajn. Angažiran je još cijeli tim arhitekata, dodani su danas prepoznatljivi stupovi – zapravo ih ima 11, ali samo četiri u kutovima drže krov. Tako obnovljeni stadion bio je domaćin utakmice koja je otvorila Mundijal, a u kojoj je svjetski prvak Argentina šokantno izgubila 0-1 od Kameruna, te još pet utakmica SP-a, među njima i onu između Zapadne Njemačke i Nizozemske, kada je Frank Rijkaard pljunuo Rudija Völlera.

Četiri finala Kupa/Lige prvaka igrano je na Meazzi. Godine 1965. je Inter dobio Benficu 1-0; pet godina kasnije Feyenoord Celtica 2-1; zatim je 2001. Bayern Ottmara Hitzfelda na penale pobijedio Valenciju Hectora Cupera. Posljednje je finale, naravno, igrano lani i opet završilo raspucavanjem jedanaesteraca nakon kojih je Real Madrid uzeo svoj 11. naslov pobjedom nad gradskim rivalom Atleticom.

Puno je toga što izaziva strah i poštovanje u ovoj nogometnoj katedrali. Puno slavnih imena, velikih utakmica, heroja i tragičara. No, San Siro je već sam po sebi impresivan, arhitektonski ujedinjujući u sebi tradiciju i moderno, glamur i patinu. Malo je takvih stadiona na svijetu; nažalost, zapravo, sve manje.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.