Henrik, Filip i Jakob proteklih su godina pokorili europsku konkurenciju – svaki od braće postao je europski prvak, a Filip je i aktualni svjetski brončani iz Londona.

Sve je započeo najstariji Henrik, kad je kao 2012. kao 21-godišnjak osvojio zlato na Europskom prvenstvu u Helsinkiju, da bi odmah potom bio peti na Olimpijskim igrama u Londonu. Osim sjajnim rezultatima, pozornost je tada na sebe skrenuo i izjavama o svom nekonvencionalnom načinu treniranja.

“Mnogi mi ne vjeruju, ali već osam mjeseci nisam odradio prave vježbe snage. Prvenstveno iz razloga što imam problema sa želučanom kiselinom, ali sve što mi tijelo treba dobijem brdskim trčanjem u intenzivnim kraćim intervalima”. Također je dodao da nikad ne trči u intervalima dužim od 10 minuta jer se naprosto ne može koncentrirati na duže razdoblje, a ukupno trči oko 25 kilometara tjedno. Henrik je, pod utjecajem svog oca Gjerta, pobornik znanstvenog pristupa trčanju — uvijek provjerava razne segmente u svom tijelu poput razine kisika i mliječne kiseline nakon različitih vježbi, koje uključuju i plivanje, bicikliranje…

Smatra da se do uspjeha dolazi proračunatošću, a ne spartanskom količinom trčanja. Takav ga je stav doveo do kompleta europskih medalja (srebro 2014. i bronca 2016.) na 1.500 metara, a prije par tjedana popularni se brko u Berlinu okitio i srebrom na 5.000 m.

“Trčanje je važno, ali obitelj je mnogo važnija”

Dvije godine mlađem Filipu trebalo je nešto duže vremena da se probije na veliku scenu, ali je prije dvije godine iznenada eksplodirao pokorivši konkurenciju u Amsterdamu, kada su prvi put dvojica Ingebrigtsena stala na europsko postolje. Par mjeseci kasnije na Igrama u Rio de Janeiru se ponovo istaknuo, ali ovaj put ne u pozitivnom kontekstu. Na kvalifikacijskoj je utrci svoj put prema čelu poretka krenuo krčiti laktovima, zbog čega je smjesta diskvalificiran. Kasnije se posuo pepelom i potvrdio klasu svjetskom broncom iz Londona.

Filipu zasigurno nije bilo lako dugo živjeti u Henrikovoj sjeni, da bi ga nakon kratkog razdoblja slave nadmašio najmlađi brata Jakob. “Trčanje je važno, ali jedna je jedna stvar ipak mnogo bitnija – obitelj. Ako mi nekada i bude teško, odmah se sjetim toga”, kaže on.

https://www.youtube.com/watch?v=Sl7zc4_0xX0 

Za Jakoba se, pak, teško može reći da je živio u sjeni svoje braće. Kada su Henrik i Filip osvajali svoja zlata, već se uvelike pričalo da je mali Jakob čudo od djeteta i najveći potencijal u obitelji. Kada je Henrik osvojio nagradu za norveškog Atletičara godine, tu je priliku iskoristio da se na svečanoj dodjeli zahvali svojim najvećim sponzorima: mami i tati. Teško da će Jakob moći napraviti sličnu stvar, jer u veljači je ovaj 17-godišnjak već potpisao lukrativni šestogodišnji ugovor s Nikeom. Financijski detalji nisu otkriveni, ali norveški mediji govore kako je riječ o milijunskoj svoti. Uskoro je počeo i isplaćivati uloženo, jer je u Berlinu pokorio konkurenciju i na 1.500 i na 5.000 metara, došavši na sve svjetske naslovnice.

Zanimljivost je da je par tjedana ranije u istim disciplinama na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Tampereu uzeo tek srebro i broncu, a na 1.500 metara ispred njega je bio samo Kenijac George Manangoi — pogađate, Elijahov mlađi brat. U budućnosti bismo mogli gledati velike norveško-kenijske obiteljske dvoboje na istoj stazi.

Zvijezde na stazi, zvijezde na TV-u

A na čelu projekta Ingebrigtsenovih nalazi se ludi otac Gjert. Da, možemo ga nazvati ludim, jer samo luđak može kao potpuni laik uzeti svoju djecu i od njih napraviti vrhunske atletičare. Gjert nije imao trenerskog iskustva ni obrazovanja, čak nije ni trenirao atletiku u mladosti, ali to ga nije spriječilo da sastavi svoj unikatni program koji se sastoji od širokog spektra vježbi — uključujući, recimo, rolanje. I daju rezultate, mada konačni cilj još nije ostvaren – da barem jedan član obitelji postane olimpijski pobjednik.

Postoje neke sumnje da braća funkcioniraju poput biciklističkih momčadi, odnosno da unaprijed dogovore tko ima primat te mu ostala dvojica “čiste teren”, ali natjecateljski duh unutar obitelji vrlo je visok; svaki od njih za sebe smatra da je najbolji trkač i ne srami se to kazati, a u program se uključila i vrlo talentirana 12-godišnja sestra Ingrid.

Možda vas sve ovo podsjeća na priču Kostelićevih, ali Ingebrigtseni su barem pet puta popularniji u Norveškoj nego što su Ante, Janica i Ivica ikada bili u Hrvatskoj. Nacija je jednostavno luda za njima, prati se svaki njihov korak. Naime, oni su zvijezde svoje TV serije Team Ingebrigtsen koja prikazuje njihovu životnu priču miješajući biografsko-dokumentaristički i reality žanr.

Sigurno se pitate kako su organizatori Hanžeka uspjeli dovesti tako vruću robu na tržištu kada se uzme u obzir da se 1.500 metara trči i na mitingu u Berlinu, koji se održava dva dana ranije i ima više nego dvostruko veći nagradni fond? Sigurno da 5.000 dolara, koliko će pripasti pobjedniku, nisu dovoljan mamac za Ingebrigtsene i Manangoija, ali najveće zvijezde dobiju i pozamašni bonus za sami nastup, a tu mnogo toga ovisi o menadžerima s kojima organizatori surađuju, kao i sponzorima. A u slučaju Ingebrigtsen, presudno je bilo to što je njihov glavni sponzor ujedno i sponzor Hanžeka.

I tako smo dobili pravi trkački šlager u Zagrebu, a k tome je ulaz besplatan. Sjetimo se samo ugaslog zagrebačkog ATP turnira koji naprosto nije mogao privući tenisače iz svjetskog vrha, a Hanžek pored domaćih zvijezda redovito pronađe način i za dovođenje ponekog stranog kapitalca usprkos skromnom budžetu, što je za svako poštovanje. Stoga uživajmo u dva dana atletskih poslastica, s posebnom pozornošću na utrku na 1.500 metara.