Trofej koji je Manuel Neuer podigao u Kölnu zapravo je bio kopija koju je za svaki slučaj pripremio DFB. Originalni je trofej za osvajača Bundeslige bio u Dortmundu. To je najbolja ilustracija koliki je favorit Borussia bila. Između Kölna i Dortmunda je samo 70-ak kilometara zračne linije, ali DFB se nije odlučio držati trofej u helikopteru negdje na pola puta, kao što je to znao raditi u prošlosti. Očekivalo se da će Borussia riješiti stvari i da će pobjedom potvrditi naslov prvaka, tako da je originalni trofej bio na Westfalenu.
Nijemci su napravili sasvim racionalnu stvar. Momčad Edina Terzića zadnje je kolo dočekala u nizu od tri pobjede u kojima je zabila ukupno 14 golova. U čitavom proljetnom dijelu sezone Borussia ima jedan jedini poraz, onaj od Bayerna na Allianz Areni, te tri remija. U ostalih je 14 utakmica je upisala pobjede, a devet puta ove polusezone je Borussia zabila tri ili više golova. Uostalom, igrala je protiv Mainza koji je bio u nizu od četiri uzastopna poraza u kojima je primio po najmanje tri gola.
Na kraju krajeva, statistički je puno manja vjerojatnost za iznenađenje ako veliki favorit i autsajder igraju u finalu. Da, smanjeni uzorak povećava mogućnost da će se dogoditi neki incident koji će usmjeriti utakmicu u drugom smjeru, ali favorit obično uzima takve utakmice. Ako za bazu podataka uzmemo finala kupova od 2008. naovamo u ozbiljnom nogometu — a to je 35 najjačih europskih liga — imamo uzorak 500 utakmica. U 184 utakmica je s jedne strane bio izraziti favorit, a s druge bio autsajder u rangu Šibenika u utakmici protiv Hajduka, čije su šanse prije utakmice procijenjene na 25 posto ili manje. Standardno očekivanje — s obzirom na ELO rating, šanse koje daju kladionice ili analize konzultantskih kuća — je da će autsajderi uzeti 40-ak trofeja. U stvarnosti su pobijedili u samo 11 utakmica.
Favoriti imaju igračku kvalitetu, ali imaju i iskustvo jakih utakmica. Češće ih igraju, znaju se nositi s pritiskom i pokazuju mentalnu stabilnost. Autsajderi puno češće iznenade kada se s favoritom sretnu prije finala, a onda kad je trofej nadohvat ruke, prave momčadi su fokusirane i teško ih je iznenaditi.
Borussia je pokazala da nije spremna, da nema mentalnu stabilnost ni igrače koji će preuzeti odgovornost na sebe
Možda zato Borussia nije riješila stvari protiv Mainza. Jer to je klasična Borussia.
Pritisak koji se srušio na leđa njenih igrača bio je prevelik i oni se nisu znali nositi s njim. U prvih 20-ak minuta bilo je previše nervoze i svako malo su se događale potpuno nekarakteristične pogreške. Julian Brandt je u prvih 15 minuta dvaput promašio čisto dodavanje prema Emreu Canu. Nije bio pod pritiskom, nije morao žuriti niti je Can izvodio nešto posebno. Stajali su desetak metara jedan od drugog, bez ikakve opasnosti od suparnika, gledali su se i Brandt je oba puta promašio dodavanje. Mainz je poveo 1:0, a kada je Finn Gilbert Dahmen obranio kazneni udarac koji je izveo Sébastien Haller, Borussia se raspala.
Mislite li da je slučajno?
Statistika tu ne može dati objašnjenje zašto se to dogodilo. Međutim, može poslužiti kao ilustracija u kakvom su mentalnom stanju su bili domaći igrači. U drugoj polovici prvog poluvremena, od trenutka kad je Haller promašio kazneni udarac do pauze, Mainz imao dvostruko više driblinga od Borussije. U triput kraćem vremenu s loptom u nogama, Mainz je imao dvostruko više pokušaja da izravno prođe suparnika.
Dok je Mainz bio potpuno rasterećen, Terzićeva momčad se ukočila.
Nitko nije ni pokušavao napraviti nešto, probiti suparnika driblingom ili zapucati s distance. U sredini je nedostajao Jude Bellingham, a njegov su učinak u osvajanju prostora trebali kompenzirati Brandt, Donyell Malen i Karem Adeyemi. Brandt se s loptom sastavio 47 puta, a samo ju je 17 puta točno predao suigračima, dok su Malen i Adeyemi na krilima zajedno osvojili četiri duela u 19 pokušaja. Međutim, njih su dvojica barem nešto pokušavali. Ostatak momčadi je besciljno dodavao loptu očekujući da će netko drugi preuzeti odgovornost.
U 10 minuta nakon što je Raphaël Guerreiro smanjio na 2:1, Borussia je pucala još 10 puta. Na kraju je nanizala 29 udaraca, od čega je 21 bio iz suparničkog kaznenog prostora. Osim promašenog kaznenog udarca Terzićevi su igrači imali još pet velikih prilika i svih pet su također promašili, a koliko su na kraju dominirali utakmicom odlično pokazuje da su osvojili 73 duela naspram 59 koliko je uzeo Mainz, koji je cijelo drugo poluvrijeme proveo naguran u svojih 16 metara.
Ali mislite li da je slučajno to što je Bayernu ušao udarac kojeg je uputio Jamal Musiala, a Borussiji nije nijedan od zicera koje je imala?
Mislite li da je slučajno to što je Borussia u 27 minuta završnice prvog poluvremena imala tri driblinga, a da je Musiala u četiri minute nakon ulaska pri 1:1 imao dva driblinga i da je cijeli Bayern u tih osam minuta koliko je bio u nepovoljnom rezultatu nakrcao sedam pokušaja driblinga? Mislite li da je slučajno da ovakve utakmice gotovo uvijek odu na Bayernovu stranu, a jako rijetko na Borussijinu?
Nakon što je utakmica završila, a titula otišla za Köln, pa onda za München, Terzić je sa suzama u očima došao pred Žuti zid. Navijačka tribina ga je ispratila aplauzom i skandiranjem njegova imena. Kada se Tezić okrenuo, tribina je počela skandirati: “Ako pobijediš i stojiš na vrhu ili ako izgubiš pa si na dnu, mi ćemo svejedno pjevati: Borussia, BVB”.
Sad i tko zna kad
Stvar je u tome što se prilike za stajanje na vrhu ne događaju svaki dan.
Razlika u resursima je takva da Borussia Dortmund nije favorit niti se može ravnopravno boriti na otvorenom polju. Da bi ona osvojila naslov, Bayern prvo mora ponuditi priliku svojim pogreškama, a nakon 10 godina dominacije i uzastopnih naslova, ove sezone se napokon otvorilo. Bayern je u ozbiljnim organizacijskim problemima, smijenio je trenera koji je trebao biti dugoročno rješenje, a izgleda da će isto napraviti s Oliverom Kahnom i Hasanom Salihamidžićem. Usto je Robert Lewandowski otišao u Barcelonu, Sadio Mané se nije dobro adaptirao, a Joshua Kimmich javno priča o izazovima u inozemstvu. Rezultat kombinacije svih tih faktora jest to da je Bayern osvojio najmanje bodova u 10 godina i da je pokazao ranjivost, a Borussia je to morala iskoristiti.
Neće trostruko bogatiji rival svake godine ostati bez glavnog igrača i neće svake godine rasipati fokus na dvorske igre i preslagivanje uprave. Želiš li ga iznenaditi, moraš biti spreman iskoristiti tu priliku kada se otvori. Ne možeš lutati, ne možeš uigravati nešto novo i ne možeš eksperimentirati. Moraš čekati pogrešku i moraš konstantno biti spreman jer ne znaš kada će doći.
Borussia nije bila spremna.
Kada s druge strane imate financijski i kadrovski dominantnog rivala, prozor u kojem se može ostvariti uspjeh vrlo je uzak; Bayern neće i iduće sezone imati dva niza od tri utakmice u kojima nije upisao pobjedu niti će prosipati bodove protiv Augsburga i Stuttgarta u uzastopnim utakmicama. To se dogodilo sada i tko zna kada će opet. Ove su sezone 73 boda bila dovoljna za titulu, baš kao i 2012. kad ju je Borussia uzela zadnji put. Već iduće će vjerojatno trebati više od 80 kao što je trebalo svih ovih proteklih sezona.
Borussia je imala svoju priliku: trebala je pobijediti Mainz na domaćem terenu i to je bilo to. Propustila ju je. Pokazala je da nije spremna, da nema mentalnu stabilnost ni igrače koji će preuzeti odgovornost na sebe. Bila je to klasična Borussia.
Na kraju nije imala ni sreće, ali sreća joj ne bi ni bila potrebna da u prvih 20-ak minuta nije pukla pod pritiskom i raspala se nakon što je Haller promašio penal. Pitanje je kad će se ponovno ukazati takva prilika.
