Ragbi je kod nas praktički isključivo amaterski sport. Velika većina stvari u njemu radi se iz ludog entuzijazma i ljubavi. Baš to se vidi na ovakvim reprezentativnim okupljanjima, na kojima se čini da svi ovi dečki igraju u jednom klubu u kojem se svakodnevno druže. Doduše, to i nije toliko daleko od istine, jer je reprezentativni kadar uvelike sastavljen od igrača iz nekoliko klubova, ali atmosfera koja vlada na tom treningu, održanom na travnjaku kluba NK Croatia 98 tik uz Savu, stvarno odiše vedrinom koja prolama tmurne oblake. Pošalice, podjebavanja i podrška sastavni su dio svakog trenutka i tih situacijskih treninga koji istovremeno djeluju zastrašujuće nekome tko možda nema jasnu predodžbu punog fizičkog intenziteta tog sporta.

“Nema tu ničega na lijepe oči, niti u pričama tko je kakav mimo njegove stručnosti i volje za usavršavanjem. Rezultati pričaju za svakog stručnjaka i ja stojim iza svojih”

Kada na teren stupi kondicijska trenerica Marina Čović zajedno s kolegom Ivanom Stojićem, igrači se postrojavaju oko njih kao kakvi školarci.

Ragbi je u svojoj robusnosti vječno portretiran kao pravi ‘muški’ sport — što je, naravno, krivo polazište za bilo što u životu, ali zbog kojega nekome i dalje može biti čudna slika velikih ragbijaša koji s pozornošću prate upute koje im izdaje žena. Ivan i Marina su se, naime, odnedavno kao kondicijski treneri pridružili stožeru izbornika Milana Yelavicha, inače novozelandskog Hrvata, te su u razmjerno kratkom roku svojim radom kroz svoj Improve Sport Performance System pomogli podignuti fizičku spremu reprezentativaca, što je apsolutno vitalno, baš kao i u svakom sportu. Možda zvuči bizarno da se čak i na reprezentativnoj razini tek sada krenulo s intenzivnijim radom u tom polju, ali to je s druge strane naprosto realnost u kojoj taj sport kod nas funkcionira.

Preko granice bola

Marina je u taj svijet ušla postupno. Kao diplomirana kineziologinja paralelno s djecom radi i u srednjoj školi, a s Ivanom se bavi individualnim radom na spremi sportaša. Upravo su kroz individualni rad s ragbijašima dobili mogućnost momčadskog rada u Ragbi klubu Zagreb. Njihov dobar rad ondje nije ostao neprimjećen, pa su dogovorili i suradnju s Hrvatskim ragbijaškim savezom; kroz pripreme u aktualnom natjecateljskom ciklusu pomogli su proširiti svijest o važnosti takvog vida rada i u pomalo hermetičnom okruženju domaćeg ragbija.

“Momčadski sportovi su zaista okruženje u kojem u ovom poslu najbrže možeš rasti”, priča Marina. “Ragbi me još od fakulteta zanimao baš zbog toga što sam u njemu primijetila aspekte koji se u modernom sportu pomalo i gube. Generalno se u njemu njeguje poštivanje i tolerancija, i to svih uključenih, a ne samo suparnika”, dodaje.

Reprezentativci se nakon situacijskih treninga okupjaju na testiranju motoričkih sposobnosti. Prvo ide test agilnosti kroz kratku seriju sprintova, a onda i skok u dalj. Ivan i Marina sve rezultate pomno popisuju u knjigu koju ona naziva “Biblijom”, a igrači se zaigrano okupljaju oko nje kako bi škicnuli svoj učinak. Hihoću i bodre jedni druge; petorku koja dolazi iz Ragbi kluba Sinj ostali zezaju kako će takve brze sprintove odrađivati i do šanka jednog tamošnjeg popularnog noćnog kluba.

No, ragbi kao takav nije zajebancija i to je jasno svakom tko je makar jednom pogledao neki susret. Poznat je slučaj Waynea ‘Bucka’ Shelforda, novozelandskog reprezentativca kojem je suparnik iz francuske reprezentacije kopačkom u duelu doslovno otrgnuo testis. Običan čovjek bi vjerojatno pao u komu od šoka, ali Shelford je otrčao do klupe, jednostavno ga zašio i vratio se u igru. U međuvremenu je izgubio i četiri zuba, a tek ga je nokaut u drugom dijelu i konačno izbacio iz utakmice.

Marina upravo takve stvari ističe kao prave specifičnosti unutar svog posla.

“S ragbijašima je uvijek slučaj da redovito iz određenog ponosa idu preko granice bola, oni će igrati čak i ako su ozlijeđeni na razini koja je nezamisliva za prosječnog čovjeka”, spominje dok naglašava baš Shelfordov primjer. “Naš sustav rada nam omogućuje kompletan screening, monitoring i korekciju igrača. Kroz taj screening mi imamo mogućnost predikcije ozljeda i boli koje igrači često zanemaruju, posebno u sportu kao što je ragbi. Ja bih onda tu znala sama vidjeti da je netko očito dosegnuo tu granicu, ali ne, on i dalje gura, može on to još… Tu smo im onda objasnili da je pri monitoringu dvosmjerna komunikacija ključna i da iskrena prijava ne znači da je on lošiji ili manje muško, već da ćemo ih tako kudikamo lakše usmjeriti.”

Tijelo pamti

Problem ne samo amaterskog ragbija, već i svih amaterskih sportova je taj što čak i reprezentativci dijele specifične probleme kao i generalna populacija. Posljedice sjedilačkog načina života koji je zavladao, osobito u proteklih 20-30 godina, itekako su utjecale na ljudsku fizionomiju čak i kod vrhunskih sportaša. Amaterski status podrazumijeva da se mnogi od njih moraju baviti drugim, ‘općim’ poslovima kako bi si osigurali egzistenciju. To sam utvrdio i pri posjetu splitskoj Nadi, najtrofejnijem klubu u regiji, gdje su mi se također požalili da poslodavci često nemaju razumijevanja za njihove potrebe, posebno s rizikom dugotrajnog bolovanja u slučaju teških ozljeda.

“Loše životne navike čovjeka imaju ogromni utjecaj na zdravstveni status još od najranije dobi”, nudi Marina svoja zapažanja. “Čak i ovi dečki koji su svi vrhunski sportaši i koji zaista i jesu titani upadnu u sjedilački način života. Mi im kroz taj sustav kasnijim koracima ispravljamo određene disfunkcije, a kao rezultat imamo sportaše sa manje problema u kretnjama, što ima direktan utjecaj na njihove izvedbe.”

To potvrđuje i Šimun Krmek, reprezentativni zatvarač RK Zagreba, što znači da s Marinom i Ivanom radi od početaka. Krmek, koji je i nekadašnji kapetan U18 selekcije, paralelno studira na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, pa je i on na svoj način izvan terena osuđen na duge faze sjedenja. Njemu je dijagnostikom utvrđeno kako ima problema s pogrbljenošću, ali i s tehnikom trčanja: više je trčao na petama umjesto na prstima, što ga je usporavalo. Pravilnom detekcijom problema i njegovom korekcijom uspjeli su ga ne samo otkloniti, već i paralelno osjetno podignuti opće performanse, što je iznimno bitno jer ako sam sportaš osjeti blagodati programa , onda je to najkonkretniji dokaz da metode rada zaista daju rezultat i razvijaju povjerenje.

“Svakako da nam to pomaže”, kaže mi Krmek u odvojenom razgovoru. “Pazi, te korekcije se ne mogu tako lako vršiti tijekom samog treninga i zato su ti automatizmi koje nam usađuju odlična stvar. Ja se u sprintu na treningu teško mogu koncentrirati na to kako zapravo trčim; tijelo onda samo to zapamti kroz te vježbe i u razmjerno kratkom roku zapravo nesvjesno ispravi nepravilnosti. Ja za sebe mogu reći da mi je učinak povećan za barem 20 posto i to u jako malo vremena.”

A kad su igrači zadovoljni, zadovoljni su i stožeri. Marina naglašava kako sa sportskim dijelom stožera — kako u RK Zagrebu, tako i u reprezentaciji — ima sjajnu komunikaciju u kojoj jedni drugima nadopunjavaju polje rada bez da se istovremeno miješaju u tuđi posao. Za izbornika Yelavicha i Jasona Davora Newtona, trenera-igrača u RK Zagrebu, ima samo riječi hvale. Možda se to podrazumijeva, ali ragbi — baš kao i, nažalost, mnogo drugih sportova — dijelom pati od “sindroma starješina” koji drže sport u zatvorenom okruženju u kojem je prisutna skepsa prema svakom napretku ili fuziji znanosti i sporta. Ako se namjerava poboljšati razvoj igrača kako bi im se u konačnici poboljšale performanse i rezultat, onda je važno biti otvoren novim metodama.

Pravo malo čudo

“Ta stara metoda ‘svi sve’ i samo ono, ‘brže, više, jače’, padaj u nesvijest, urlaj, to je ono… jednostavno krivo, kao i taj princip univerzalnih metoda rada”, naglašava Marina. “U bilo kojem momčadskom sportu dvije različite pozicije ne mogu imati isti režim, ma čak ni, ne znam, dva beka ne mogu imati isti program. Evo, vidio si ovu prvu liniju danas, izgledaju kao od brda odvaljeni, a onda imaš ono malo krilo koje izgleda perolako i programi su sasvim različiti. Znanost je napredovala i stalno se treba revidirati; mi svakodnevno nalazimo i testiramo nove načine kako detektirati razne probleme i kako ih riješiti kako bismo kontinuirano podizali njihove motoričke sposobnosti. U klubu su već nakon prvih desetak treninga dobili i po 15 centimetara pri skoku u dalj, znaš ti šta je to…”

Ona konačna prepreka je ipak činjenica da svaka nova suradnja, ako će se pravilno i stručno provesti, iziskuje dodatna ulaganja, što kod nas čak i na profesionalnoj razini predstavlja problem.

Razvoj sportaša treba započeti od rane dobi i pogrešno je, primjerice, shvaćanje da mlađe uzraste ne treba izložiti razvoju motorike kroz vježbe s otporom, već je cilj pravilno ih uputiti i onda postupno dozirati. Ali stručnog kadra ni za seniorske potrebe jednostavno nema dovoljno, a i da ga ima, klubovi često imaju problema budžetom pokriti i najosnovnije logističke potrebe i nemaju novca za plaćanje dodatnog stožera. Međutim, Marina tvrdi da nije rješenje sjesti i kukati, makar se slaže da su uvjeti posvuda teški. Oni zbilja daju sve od sebe kako bi kao ‘klesari’’ pomogli ne samo sportašima, već i cjelokupnom sustavu.

“Kondicijska priprema je kod nas i u nekim profesionalnim klubovima još u povojima, pa je sad uopće pravo malo čudo da mi svi skupa ovakve stvari radimo u amaterskom okruženju”, tvrdi Marina, koja i dalje naglašava kako je u radu sa sportašima jedini bitan faktor uspjeh metode rada . “Nema tu ničega na lijepe oči, niti u pričama tko je kakav mimo njegove stručnosti i volje za usavršavanjem. Rezultati pričaju za svakog stručnjaka i ja stojim iza svojih. Nadam se da će se s povećanjem broja ljudi sve dići na cjelokupnoj razini, jer se svi možemo vaditi na uvjete koji su takvi kakvi jesu, ali ako se pritom samo malo volje pokaže, može zaista doći do općih pozitivnih promjena”.