Protiv puno stvari čovjek ima šanse, ali kada zazvizdite glavom o glavu s Milanom Škriniarom, onda su vam šanse svedene na minimum. To je prije nešto više od mjesec dana osjetio Napolijev hit-napadač Victor Osimhen, kada je ušao u skok s Interovim stoperom da bi umjesto lopte punom snagom opalio o čvršći dio Slovakove lubanje. Bilanca je bila jasna i golim okom dok je izlazio iz igre — još uvijek, doduše, na nogama, ali i s vidnom ‘čvokom’ na licu; ona ga je na kraju koštala loma jagodične kosti, saniranog s čak šest titanijskih pločica i 18 vijaka.
Prognozirani oporavak bio je poprilično dug — pričalo se i o nekoliko mjeseci — ali Osimhen je već nakon dva tjedna počeo s laganim treninzima. Ne bi, jasno, dobio baš dozvolu za nastupanje u utakmicama, pogotovo ne dok mu se ne izradi posebna zaštitna maska, ali činjenica da je nakon takve traume i kompleksne operacije u tako kratkom roku bio natrag među suigračima samo je jedna od novih epizoda njegove životne priče.
One koja počinje na smetlištu, doslovno.
Olusosun je glavno smetlište u nigerijskom glavnom gradu Lagosu i prostire se na golemih 400.000 kvadratnih metara. S gotovo 21 i pol milijuna ljudi koji mu gravitiraju, uz prosječno 500-tinjak brodova koji iz tamošnje luke također na njemu iskrcavaju svoj otpad, Olusosun dnevno primi od 6.000 pa do čak 10.000 tona smeća. To je rezultiralo tisućama ljudi koji prebiru po tim brežuljcima, a koji su se onda i iz pragmatičnih razloga stacionirali uz sam rub smetlišta, stvorivši praktički smetlarski kvart. U njemu je Osimhen i rođen.
“Često mislim o tome odakle potječem i gdje želim ići, i još imam dug put pred sobom. Kada dođem kući, moram dati nadu i ljudima ondje”
Iako Olusosun jest naselje prebirača po smeću, ta je zajednica s vremenom rasla i mijenjala svoju strukturu. Jasno, i dalje je to bio i ostao jako siromašni slum, ali u njemu je postojala i nekakva bazična, improvizirana infrastruktura u najširem smislu riječi. Pa je tako — osim kinodvorane u koju bi se Victor s prijateljima švercao kako bi gledao utakmice engleske Premier lige — u naselju postojao i nogometni klub sa zemljanim terenom; za lokalce je to zdanje, ovisno o danu, bilo poznato kao San Siro ili Santiago Bernabéu, ali klub se službeno zvao Peric FC. U njemu je krenula Osimhenova nogometna priča.
Zvali su ga Spicy, jer je bio nezgodan za čuvanje. Imao je strašnu brzinu i vještinu na lopti, ali su treneri u tim lokalnim klubovima bili skeptični oko ozbiljnijih dosega zbog činjenice da je fizički bio nerazvijen. Kada je Nurudeen Sanni, njegov trener iz dječačkih dana, prvi put čuo da je Nigerijski nogometni savez pozvao Osimhena u omladinski kamp u Abuji, mrtav-hladan mu je poručio da ne pomišlja na gluposti i da se vrati kući, gdje je prodavao novine na cesti dok mu je starija sestra krpala dvije različite kopačke. Victor mu je samo odgovorio da ne brine, jer da će uspjeti.
‘Oštećeni’ igrač s 20
Obećanje je i ispunio. S nepunih 17 godina završio je u sastavu nigerijske reprezentacije na U17 Svjetskom prvenstvu u Čileu, i to kao starter. Sve ono što su mu kod kuće smatrali nedostatkom, ovdje je bila izrazita prednost; u ukupno sedam utakmica na putu do titule svjetskih prvaka Spicy Osimhen je ukrcao nevjerojatnih 10 golova, uz dvije asistencije. Zabio je i Hrvatskoj u grupnoj fazi, u jedinom nigerijskom porazu na turniru, kada su Josip Brekalo i Nikola Moro bili strijelci za 2:1. Tih 10 Osimhenovih golova na jednom turniru i dalje stoji kao rekordna brojka, a kada se nađete u povijesnoj konkurenciji imena poput Cesca Fàbregasa, Tonija Kroosa i ostalih koji su odnosili titule najboljih strijelaca na Svjetskom prvenstvu do 17 godina, onda dođu i izdašne ponude.
Najbrži je bio Wolfsburg, koji ga je povukao iz akademije Ultimate Striker, istog dana potpisavši i dugoročnu klupsku suradnju s tom nogometnom školom.
Međutim, nedaće su tu za Osimhena tek počele.
U retrospektivi će reći da su i ovaj put bile problematične njegove fizikalije, ali na drugačiji način; Victor više nije bio opaki zvrk, već se u vrlo kratkom roku protegnuo do današnjih 186 centimetara. Mučio se s raznim ozljedama koje su ga svako malo prekidale u adaptaciji na europski nogomet, dijelom uvjetovane i naglim rastom. Najgora od njih bila je ozljeda koljena koja ga je definitivno ostavila bez nove mogućnosti da na Svjetskom prvenstvu — ovaj put seniorskom, u Rusiji — opet zaigra protiv Hrvatske.
Da stvar bude još gora po njega, oporavak od ozljede i operacije meniskusa odlučio je odraditi kod kuće u Nigeriji, gdje je i pratio Svjetsko prvenstvo, ali i zaradio malariju. Ona ga je fizički dodatno iscrpila, a povratak u Njemačku u takvom stanju ostavio ga je debelo izvan konkurencije za momčad.
Općenito je bio toliko slab da su Vukovi imali ogromnih problema pronaći mu klub koji bi ga uzeo makar na posudbu. Istina, postignuća u mlađim kategorijama još su uvijek privlačila interes iz ozbiljnijih liga, poput emisara iz Club Bruggea i Zulte Waregema koji su ga dolazili provjeriti, ali oba kluba su njegov angažman ocijenila riskantnim. Taj je rizik preuzeo Charleroi, koji ga je na kraju potpisao na posudbu s pravom otkupa u iznosu od nevelikih tri i pol milijuna eura. Nevelikih, ali za ‘oštećenog’ igrača, koji je dotad sakupio tek 333 minute profesionalnog nogometa na pragu svog 20. rođendana, bio je to tada svejedno značajan ulog.
Uvijek blizu domu
Povjerenje je vratio s kamatama. Ne samo da je ukrcao 20 golova u 36 nastupa, čime je Charleroi te sezone kao Igrač sezone doveo na prag Europa lige, već mu je donio i ogromni profit. U klubu su pohitali aktivirati otkupnu klauzulu, znajući da Lille priprema izdašnu ponudu od čak 22 i pol milijuna eura, pikiravši Osimhena kao idealnu zamjenu za Rafaela Leãa. U srpnju je službeno postao punopravni član belgijskog kluba, da bi odmah u kolovozu navukao Lilleov dres, zabivši odmah na debiju i dva pogotka za pobjedu nad Nantesom. Sreća mu se u Francuskoj konačno osmijehnula; toliko da je u jednom intervjuu za BBC Sport dječački iskreno priznao da je “ponovno pronašao radost”.
Zapravo je opet postao Spicy, iako snažniji i samouvjereniji nego ikad. Kao najbolji Lilleov strijelac, onaj koji je nadmašivao i Edena Hazarda, odnosno njegove klupske golgeterske rekorde, izborio je transfer u Napoli. Do njega možda ne bi ni došlo da Lilleu nije trebala značajna financijska injekcija, a sa 70 milijuna eura odštetne klauzule — koja može narasti i do 80 ako se aktivira niz bonusa — Osimhen je postao najskuplji nigerijski nogometaš u povijesti, nadmašivši višestruko iznos od 38 milijuna eura koliko je Everton svojedobno platio Arsenalu za njegova reprezentativnog kolegu Alexa Iwobija.
Prikupljeno samopouzdanje i ta radost koju spominje ključne su mu stavke u vrućem napuljskom grotlu, koje nikad ne štedi na očekivanjima. Sreća ga opet i ne služi baš najbolje, jer je unatoč brzom povratku na terene nakon te teške ozljede sada pokupio i koronu, zbog čega je ponovno neizvjestan njegov nastup na Afričkom kupu nacija koji počinje u nedjelju. No, sada više ni u ludilu nitko ne sumnja u kakvom će se stanju Spicy vratiti na terene, gdje je u Napolijevu dresu ove sezone uvaljao veoma dobrih devet golova u nepunih 14 nastupa.
Osimhen nije zaboravio ni ono svoje smetlište. U njega se redovito vraća čim dobije mogućnost. I kada je daleko u Europi, pokušava biti što bliže domu; tako je lani, na utakmici protiv Atalante na kojoj je zabio i svoj prvijenac za Napoli, visoko podignuo majicu s pozivom na prekid sustavnog policijskog nasilja u Nigeriji, sprovođenom nad najsiromašnijim stanovništvom među koje su donedavno spadali i on sam, kao i ostatak njegove obitelji. Osimhen će, unatoč silnim golovima i priznanjima, i dalje kao svoj najveći uspjeh istaknuti to što je pomogao svojoj obitelji da se izvuče iz siromaštva.
“Olusosun nije mjesto koje vam nudi pregršt obećanja”, objašnjavao je. “Često mislim o tome odakle potječem i gdje želim ići, i još imam dug put pred sobom. Međutim, nikad nisam odustao, iako moj životni put nije bio lagan. Kada dođem kući, moram dati nadu i ljudima ondje.”
Obećanje je to koje će Spicy sigurno ispuniti.
