Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Klupa uzvraća udarac

Divock Origi i Fernando Llorente, heroji Lige prvaka. Tko bi rekao?

Zadnja izmjena: 11. svibnja 2019. Darren Staples

Ljudi kažu da se priče često pričaju same, ali za rasplet kakav smo vidjeli preksinoć na Anfieldu i sinoć u Johan Cruijff Areni kao da su odlučile urlikati na sav glas. Baš kao i svi mi — bilo to od šoka, nevjerice ili od strasti. Nitko nije mogao ostati ravnodušan na ono što nam je nogomet ponudio u ove dvije polufinalne večeri; raspleti poput ovih pokazali su nam da je nogomet i dalje nepredvidljiv i da je, premda smo ga često (i nerijetko zasluženo) prozivali za manjak dinamike, to sport u kojem se stvari mogu dramatično mijenjati u djeliću sekunde. Onom koji, baš kao i sinoć kad je čitav stadion čekao samo taj formalni posljednji zvižduk dok je razočarani London gasio svoje prijenose i streamove, može značiti razliku između ponora i vrhunca, depresije i ekstaze, pakla i raja.

Život u trenucima je, međutim, ono što je od posebnog značenja za dvojicu neobičnih heroja Liverpoola i Tottenhama na putu do ogromnog madridskog finala.

Divock Origi i Fernando Llorente su ove sezone zajedno odigrali nek nešto više od 1.500 minuta kompetitivnog nogometa, što je svega nekih 17 punih utakmica, i njihov put bi u tim dresovima gotovo sigurno bio konačno zapečaćen na kraju sezone da oni sami nisu ugradili ključni doprinos u ovim velikim, za Tottenham i najvećim ikada, nogometnim trenucima. Riječima Milana Mladenovića, oni su u svakom porazu vidjeli dio slobode i kad je trebalo biti sve gotovo — saznali smo to i u ove dvije večeri — za njih je tek tad sve počelo. A onda i za njihove momčadi.

“Svaki put kada ne igraš je razočaranje. Ali su to i trenuci u kojima naučiš biti mentalno jak”

U osnovi je njihova priča ona o tamnijoj strani nogometa kao sporta, pogotovo na toj elitnoj razini gdje se doslovce očekuje od igrača da budu roboti lišeni ljudskosti u svakom pogledu. Možda i najsurovija okolnost i pozicija je upravo uloga otpisanog igrača, osuđenog da sve pobjede i poraze gleda iz prikrajka, poput čovjeka koji čeka izvršenje svoje smrtne kazne.

Taj ostanak u limbu na igrače nerijetko djeluje gore čak i od neke teške ozljede; ona je barem nusproizvod onog što voliš i mnogi nogometaši će potpisati da im ona bude najveći rizik posla. Ali kada vas trener ne vidi u svojim planovima i kada ste svjesni da morate živjeti u tom vakuumu gdje su teren i tribine ispred i oko vas, a vi ih ne možete doživjeti, onda stvari odjednom postaju tamnije i tamnije, sve dok ne dođe i onaj trenutak službenog otpisa.

“Spavaš, jedeš i dišeš nogomet”

Jednom sam čuo jako slikovit opis tog osjećaja i događaja, koji se odrađuje “s obzirnošću koljača u klaonici”. Tu nema uljepšavanja ni utjehe, pogotovo među elitom. Nije dovoljno ni biti vrlo dobar, jer uvijek može iskočiti neko ime koje klub može bolje unovčiti i to za vas znači da ćete ili grijati klupu, ili završiti na otpisu — a, vjerovali ili ne, i danas postoje nogometaši kojima novac nije jedina stvar u životu i koji samo žele igrati. Origi i Llorente, svaki sa svojim pričama, žele igrati, ali su se više morali fokusirati na tu death row psihologiju kako ne bi sasvim potonuli. To im se sada vratilo na najljepši mogući način.

Za Origija je to sve nešto lakše, pošto je on svojedobno započeo i studij psihologije. Čovjek je to koji fluentno priča četiri jezika i čita tri knjige mjesečno i koji analizira suigrače baš kao što analizira prostor ispred sebe. Kako je to opisao u jednom sad već davnom intervjuu za The Guardian, Origi razvija svojevrsnu mentalnu mapu dobrih i loših trenutaka koje naziva “svojim resursima”. Tako ih lakše sistematizira u glavi i racionalizira samom sebi: tih trenutaka je, unatoč činjenici da mu je samo 24, bilo već sad puno i taj pristup mu jako pomaže da shvati i prihvati poziciju u kojoj se našao.

On je bio najmlađi strijelac u povijesti belgijske reprezentacije kada je na Svjetskom prvenstvu 2014. zabio Alžiru s klupe, zamijenivši Romelua Lukakua. Taj nastup je prelomio Liverpool da ga potpiše i nakon perioda adaptacije činilo se da se nametnuo Jürgenu Kloppu. Prije kobnog 20. travnja 2016. bio je u nizu od pet golova u pet utakmica, a onda mu je Evertonov Ramiro Funes Mori u Merseyside Derbyju — u kojem je također zabio — grubim startom razvalio zglob. Nažalost, to je klasični scenarij za mnogo nogometaša i otad se Origijeva mentalna mapa ispunjavala samo lošim stvarima: borbama s ozljedama, sušama koje utječu na um i onda kao posljedica neuspjelim vraćanjima na teren, sve dok više ni to nije bila mogućnost.

“Kada si nogometaš, onda spavaš, jedeš i dišeš nogomet”, rekao je tada Origi. “Jedina stvar koju želiš je igrati i biti dobar. Čak i ako na treninzima nisi na razini ujutro se probudiš i osjećaš neku prazninu. Ali mislim da sam nakon svakog lošijeg perioda izašao jači.”

Snage mu je itekako trebalo ove sezone na tom Kloppovom death rowu i snagu je zaista i pokazao. U samo 577 minuta za Liverpool ove sezone zabio je osam golova, a od tih osam njih četiri su oni za pamćenje: kasni golovi Evertonu i Newcastleu za očuvanje snova o tituli i, naravno, ova dva čudesna gola Barceloni za finale Lige prvaka.

“Uoči četvrtog gola znao sam da su svi već itekako umorni”, kazao je o tom odlučujućem pogotku Origi. “Mentalitet je taj koji je napravio razliku”.

“Osobno je to borba”

O mentalitetu priča i Fernando Llorente.

On sinoć kraj život Lucasa Moure, naravno, ne može pokupiti najveće lovorike, ali utjecaj koji je imao na igru po ulasku s klupe natjerao je ne samo navijače Spursa, već i neutralne promatrače da postave pitanje Mauriciju Pochettinu koje gotovo uopće nisu izgovarali ove sezone: zašto ga nisi ubacio ranije? S 13 osvojenih zračnih duela upravo je on obezglavio dotad besprijekornu Ajaxovu obranu i otvorio višak prostora Mouri, što je rezultiralo njegovim nestvarnim hat-trickom u drugom poluvremenu. Naravno, iz računice ne možemo izbaciti ni onaj njegov presudni gol u 73. minuti uzvrata protiv Manchester Cityja, kada se u igri našao samo iz razloga jer Tottenham nije imao drugog izbora.

Za razliku od 10 godina mlađeg Origija, on je u Tottenham doveden kao backup za Harryja Kanea, koji će s iskustvom danas 34-godišnjaka pomoći u rotaciji, ali i u prilagodbi mlađim igračima. Ali okolnosti su se promijenile i on je od mentalnog oslonca tim Pochovim klincima morao postati mentalni oslonac samom sebi. Kako je Origi rekao, nogometaš spava, jede i diše nogomet i za pravog profesionalca nema razlike u impulsu bilo mu 18 ili 38 godina. Jesti, spavati i disati se mora, a Llorenteu se to oduzelo na najteži mogući način.

Čovjeku koji u svom CV-u ima naslov svjetskog i europskog prvaka sa Španjolskom i osvajača Europske lige sa Sevillom taj neočekivani start u prvoj utakmici protiv Ajaxa bila je tek 20. utakmica koju je započeo od prve minute u posljednje dvije godine. Početkom godine je zabio autogol na utakmici protiv Fulhama i negodovanje publike tada je samo pospješilo dojam da je nekoć impoznatni napadač sada zahrđao i spreman za otpis. No, samo tri dana nakon toga je dobio još jednu šansu u Carabao kupu protiv Chelseaja, kojemu je na Stamford Bridgeu zabio u polufinalu. To tada nije bilo dovoljno za prolaz, ali je Španjolac pokazao zašto ga zovu ‘Kralj lavova’. Protiv Manchester Cityja i sada Ajaxa je demonstrirao što znači ići do kraja i igrati za svoj ponos, bez obzira na okolnosti.

“Osobno je to borba”, kazao je u intervjuu nakon prve utakmice protiv Ajaxa Llorente, potvrđujući misao svog brata po klupi u Liverpoolu. “Na kraju sve što igrač želi je igrati nogomet svaku nedjelju i svaki put kada ne igraš je razočaranje. Ali su to također trenuci u kojima naučiš biti mentalno jak i reći samom sebi: dobro, ne igram ali moram nastaviti raditi da budem spreman onda kada me míster zatreba.”

U ime svih njih

Nogomet je surovo okruženje i ovo je tek jedna od onih situacija u kojima ga volimo uspoređivati sa životnom svakodnevnicom. Nije to samo priča o strahu od odbacivanja i o strahu da a nismo dovoljno dobri za sve u svojim životima: obitelj, partnere, šefove. Svi zaslužuju dobiti drugu šansu, a u obzir se moraju uzeti psihologija i ljudskost umjesto da se gura ideja kako je samo zacrtan put do cilja ono što je bitno i da se oni koji se ne mogu prilagoditi tome jednostavno surovo odbacuju kao stare igračke.

Místeri Klopp i Pochettino su sada prepuni lauda o “mentalnoj snazi” svojih igrača, presretni što su se zajedno pokrenuli i vratili iz dubokih ponora u kojima su im se momčadi našle, ali i dalje je upitno koliko su na nekoj mikrorazini svjesni što ti prohtjevi zaista podrazumijevaju i nose. Mnogi mladi igrači nisu sposobni razvijati u takvom okruženju svoje mentalne mape i krenuti svaki put ispočetka kao da se nije ništa ni dogodilo, već se nakon sirove sječe nađu u spirali iz koje se ne mogu vratiti.

Trijumf ove dvojice na ovoj razini je baš trijumf za sve njih; klupa je uzvratila udarac i u njihovo ime.

Ne propusti top članke