Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kmečanje, ludom radovanje

Samo je jedan pravi centar moći. Ostalo je iluzija i ruganje sebi samima

Zadnja izmjena: 5. lipnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

Nedostajao vam ili ne, hrvatski klupski nogomet se sutra vraća i u ligaškom formatu. Uvodnu scenu smo već dobili po ustaljenom scenariju odigranim utakmicama polufinala Kupa, susretom Rijeke i Osijeka koji je i u slikovitom obliku naznačio što se sve zapravo vraća osim samog nogometa.

S reakcijom na događanja na spomenutoj utakmici javio se valjda svatko tko ima makar ovlaš veze s njom, pa su Riječani objavljivali poruke isprike Osijekovih igrača i snimke s nadzornih kamera, dok su Osječani prijetili — odnosno, i dalje prijete — tužbama i rigoroznim potezima zbog Igora Pajača i njegova suđenja na Rujevici. Međutim, u svom tom prostoru ispunjenom drekom, vikom, pa i otvorenim šakačkim sukobima filtrira se jedan isto tako ustaljeni obrazac ponašanja u okvirima domaćeg nogometa, koji je možda i najzaslužniji za ovakav način ‘rješavanja’ problema.

“To je stara priča”, izjavio je jučer ni manje ni više nego Hajdukov trener Igor Tudor kada su ga neminovno novinari upitali za komentar tih najnovijih aktualnosti. “Hajduk je taj kmečavac, ali onda primijetimo da se svako malo, kad se centri moći premjeste, pojavi neki novi kmečavac. Pa je jedno vrijeme kmečala Rijeka, onda je kmečao Osijek. A kada smo to radili mi, nitko nikada nije davao podršku”, zaključio je.

Igor Tudor je poznat kao otvoren, direktan tip, koji se neće u datom trenutku libiti i ovako pomalo pojednostavljeno kazati što mu je na pameti. On vrlo dobro poznaje okolnosti, jer je i sam kao Hajdukov trener u više navrata bio u poziciji u kojoj se sada nalaze Osijekov Ivica Kulešević i njegova momčad. Svojedobno je zaradio čak šest utakmica suspenzije nakon što su ga redari izvodili s travnjaka u Koprivnici zbog riječi upućenih sucu Marku Matocu i njegovu suđenju, a s drugim sucem, Franom Jovićem, završio je na sudu zbog navodne izjave da će Dinamo “uvijek biti prvak dok je conjara, jovića i matoca”.

Realnost je, na kraju krajeva, da smo svi kmečavci i da se samo zajedničkim snagama možemo othrvati pogrešnoj ideji da je centar moći ‘pomičan’

Tudor je u ovoj posljednjoj izjavi također bio sarkastičan, koristeći termin “kmečavci” koji su još davnih dana progurali ljudi iz GNK-ova PR-a kako bi ciljano diskreditirali lavinu pritužbi iz Hajdukova tabora na silne nepravilnosti u hrvatskom nogometu — uključujući, naravno, i sudačku organizaciju.

Cilj plasiranja tog termina je jednostavan: poraženi uvijek radije muti vodu i prebacuje odgovornost na sve osim vlastite nesposobnosti, što automatski čini i legitimne pritužbe neosnovanima — jer eto, pobjednici pišu povijest. To onda kreira rovovsku podjelu koja se samo vodi po principu ‘pobjednika’ i ‘poraženog’, u kojoj je potonji sasvim irelevantan naprosto jer je prvenstveno — nesposoban.

Pobočnici sustava

Mogao se Tudor okrenuti na pitanje sudačkog odnosa prema Hajduku, pošto je ipak bila riječ o Hajdukovoj presici, pa čak i na slučajeve svog odnosa sa sucima i njihova dijeljenje pravde njemu i njegovoj momčadi. Ali je retoriku okrenuo na ideju podrške i razumijevanja, uvrstivši u nju i Rijeku i Osijek. Time je sažeo meritum jedinog načina na koji se situacija može kretati prema boljitku za sve.

Prije nešto više od dvije godine Rijeka je otišla na Maksimir također odigrati polufinale Kupa. Ispraćena je s glatkih 3:0, a nakon te utakmice Damir Mišković je pod egidom “ne bih o suđenju, ali…” sasuo otvorenu paljbu po Mariju Zebecu i njegovim kriterijima, nazvavši ga “sucem koji nije dorastao zadatku” jer je tu utakmicu po njegovim riječima pretvorio u “cirkus”.

Nije to prvi put da je Mišković pričao o suđenju, dapače. Teško se može zaboraviti još jedna utakmica s Dinamom, odigrana u prosincu 2016. na Maksimiru, kada je riječki gazda naprasno podnio ostavku na svoje funkcije u Savezu, revoltiran suđenjem Ante Vučemilovića kojem se isto tako sarkastično “zahvalio na suđenju”. Ta ostavka, usmjerena prema želji za “reformom sudačke organizacije” s “preciznim rokovima provođenja” na kraju nikad nije realizirana te Mišković i dalje sjedi u HNS-ovu Izvršnom odboru kao dopredsjednik, i to uz Antu Kulušića kojeg je svega mjesec dana nakon tog prosinačkog derbija amenovao kao novog sudačkog povjerenika. I koji mu je onda nadgledao onaj “cirkus” u polufinalu kupa 2018.

Ivan Meštrović sada je, poput Miškovića tada, ogorčen i razočaran suđenjem na Rujevici.

On je također dio HNS-ove vladajuće strukture, i to u ulozi “posebnog savjetnika” predsjedniku Davoru Šukeru. I on je sada, baš kao i Mišković onomad, naglasio kako je Pajačevo suđenje u Rijeci tek “refleksija društva u kojem živimo”, u kojem su “često na nekim pozicijama nedovoljno stručni kadrovi”. Za razliku od svog kolege iz saveza, on nije pokušao naglašavati to svoje viđenje sudačkog amaterizma tako što je arbitre pomalo uvredljivo uspoređivao s konobarima, ali je i u tom slučaju jasno kako se i sam Meštrović slaže da je cijeli sustav vrlo loše postavljen.

Zato je Tudor u pravu kada ih obojicu stavlja u koš kmečavaca, s naglaskom da se u ovakvim situacijama — kao i u, primjerice, onoj kad je Meštrović izjavio da Osijeku VAR ne bi dosudio tri penala kao Hajduku, na njih gleda na takav način.

Ali nije sasvim u pravu kada, baš kao indirektno Mišković ili sada Meštrović, podržava tezu o dinamici centara moći u hrvatskom nogometu. Jer njih dvojica, za razliku od njega i ostalih hajdukovaca, nisu nikakva ‘opozicija’, već i sami pobočnici jedinog pravog centra moći koji je uspostavio čitav sustav i koji ga svim silama održava na životu.

Zadovoljavanje mrvicama

To što Mišković progovara o sustavu iz kojeg ne može ni teatralno izaći — baš kao ni Meštrović, koji onda u znak pomirenja donosi printane dresove jedinoj alfi i omegi hrvatskog nogometa i postaje savjetnik njegovu odabiru na mjestu HNS-ovog predsjednika — najbolje govori o tome koliko se teško svrstati na drugu stranu. Uostalom, i Hajdukova delegacija je to lijepo iskusila kada je išla biti pomirljiva, sudjelujući na zagrebačkim sastancima s Marijanom Kustićem i mašući svojim zahtjevima i rokovima za provedbu istih na koje se, evo, ni godinu dana kasnije nitko nije ni osvrnuo.

Kretanje linijom manjeg otpora jasna je pojava u trenucima kada vam se čini da protiv vjetrenjača ne možete, ali u ovom slučaju rješenje nije upirati prstom jedni u druge — kao što sada, primjerice, Hajdukovi navijači s užitkom rade po društvenim mrežama dok samozadovoljno degustiraju kako je to biti neokrznut dok netko drugi kmeči. Istovremeno, kako nas nogometna svakodnevnica uči i iz ovih primjera pokazuje, realnost je da će više-manje svi tu završiti, samo je pitanje hoće li onda naknadno biti i nagrađeni za to što su i dalje na ‘pravoj’ strani, što svakako pomaže da se stvari brže gurnu pod tepih.

Realnost je, na kraju krajeva, da smo svi kmečavci i da se samo zajedničkim snagama možemo othrvati pogrešnoj ideji da je centar moći ‘pomičan’.

Upravo zbog toga se i stvara ova ponavljajuća situacija kojom se samo ovi koji su tu u ulozi savjetnika i članova odbora tog centra moći odvajaju od onih potpunih izopćenika, dok je — kako to vidimo u praksi — svima njima pozicija zapravo ista. Prihvaćanje postojećih pravila igre samo znači održavanje ovog sustava na životu u postojećem obliku, u kojem su suci zaista više odgojeni kao nesposobni nego uistinu kvarni, jer je to zapravo najlakši put za status quo u kojem jedna strana na kraju uvijek ispliva kao pobjednik. To, uostalom, vrijedi i za sve elemente koje taj očajni sustav kroji, a u kojima se isto tako glasni ‘pobunjenici’ na kraju zadovolje mrvicama: od infrastrukture do pitanja regulacije TV prava.

Hajduk je zapravo jedini iznio kakve-takve prijedloge na sva ova pitanja, ali je isto tako i idealni primjer kako se bez šire podrške ništa sustavno ne može promijeniti. To apsolutno ne znači da su Hajdukovi prijedlozi jedini ispravni i da je taj recept idealan za promjenu ovih negativnih okolnosti. Ali ono što je Tudor, vjerujem, želio poručiti svojim odgovorom na novinarsko pitanje upravo je to da smo svi na kraju dana kmečavci.

Daljnja polarizacija i svrstavanje u pojedinačne rovove služi samo jednom cilju, a to je održavanje postojećeg stanja. Sve ostalo je uistinu ruganje u ogledalo, u kojem je — kako i situacija na društvenim mrežama ovih dana sugerira — kmečanje ludom radovanje.

Ne propusti top članke