Osim u trenutku podizanja pehara.

Koševo je savršen stadion za velike nogometne proslave. Skromna počasna loža smještena je točno na sredini ogromne zapadne tribine i njen ‘balkon’ gotovo da je prirodna scena za najljepši i najsvečaniji trenutak u sezoni. Navijači su svuda okolo; tisuće ih se spusti sa Istoka i Sjevera i natiska na teren, ali i na sve dijelove zapadne tribine. Imaju savršen pogled i skoro pa svi mogu dodirnuti srebrninu.

Nema tome ni dvadeset mjeseci otkako je Koševo posljednji put svjedočilo takvom slavlju. U momčadi su, između ostalih, bili najbolji strijelac Leon Benko i čuvar mreže Matej Delač; Sarajevo je u svibnju 2015. u posljednjem prvenstvenom kolu svladalo Slobodu, a gotovo svih 20.000 gledatelja nabilo se pod svečanu ložu i redom pozdravljalo svoje heroje.

Igrači su živjeli na hrenovkama, bili izbacivani iz stanova jer nisu plaćali kiriju, a u frižideru su imali samo – sijalicu. Tanov dolazak sve je promijenio

Kada je pred njih istupio brkati Azijat – sa šakama visoko stisnutim u zraku, za malenu glavu neproporcionalnim sunčanim naočalama na očima i bordo dresom visoko utrpanim u hlače odijela – navijači su oduševljeno počeli skandirati:

“Amidža! Amidža! Amidža!”

Izlaz iz crne rupe

Malezijski milijarder Vincent Tan, svjesni su toga bili svi na stadionu, bio je ne samo najzaslužniji što je Sarajevo – nogometni klub, ne grad – nakon osam godina čekanja osvojilo titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Tan je bio najzaslužniji što je Sarajevo u tom trenutku uopće egzistiralo.

Samo nekoliko godina prije velikog slavlja, koje se kasnije prenijelo i na ulice gdje je Malezijac uživao u ogromnoj pažnji koju su mu posvetili navijači Sarajeva, jedan od najvećih klubova u zemlji i dvostruki prvak bivše Jugoslavije bio je na rubu raspada. Da se razumijemo, nije to bila ništa drugačija situacija nego u velikoj većini drugih klubova u BIH – tada ili sada. Plaće su kasnile mjesecima, a dugovi prema poreznoj upravi, igračima, dobavljačima, apsolutno svakome, rasli su iz dana u dan. Igrači su, kako je to slikovito opisao tadašnji trener Mirza Varešanović, živjeli na hrenovkama; bili izbacivani iz stanova jer nisu plaćali kiriju, a u frižideru su imali samo – sijalicu.

Tanov dolazak sve je promijenio.

Međutim, nije on iz čista mira odlučio novac uložiti u nogometni klub u jednoj od najgorih europskih nacionalnih liga. Prvi i ključni korak i u Sarajevu su napravili navijači. Kroz udruženja prijatelja kluba preuzeli su upravljanje klubom i napravili plan privlačenja kapitala. Bosna i Hercegovina je najkompleksnija zemlja svijeta kada su u pitanju strukture vlasti i njena zamršena administracija, pa je i zakonska regulativa u sportu potpuno izgubljena u hrpi birokracije, privatnih i političkih interesa. Osim što je potpuno nejasna, ona ne poznaje princip privatnog vlasništva sportskih klubova, što u praksi znači da Tan nije ni mogao pazariti FK Sarajevo.

No, kako bi pronašli izlaz iz crne rupe koju su mediji blago nazivali krizom, u Sarajevu su izglasavanjem novog Statuta kluba zaobišli zakonske prepreke i omogućili jednom čovjeku da financijskim ulaganjem stekne upravljačku kontrolu nad udruženjem građana, kako je klub bio registriran. Prvo su pokušali “upravljačku strukturu” izgraditi u Bosni i Hercegovini, no interesa nije bilo. Uz malo sreće i privatnih poznanstava došli su do Tana, koji je potom u prosincu 2013., točno prije tri godine, odlučio prihvatiti izazov.

Uložio između četiri i šest milijuna eura

Kao što je to nebrojeno puta objašnjavao sada već bivši predsjednik Sarajeva Edis Kusturica, Vincent Tan formalno-pravno nije vlasnik FK Sarajevo. Klub funkcionira “prema konceptu gdje netko na bazi novčanih uloga i participaciji u novcu stječe dominantna upravljačka i glasačka prava”, a s obzirom na to da je Tan najveći ulagač, to mu garantira pravo na postavljanje članova Skupštine, Upravnog i Nadzornog odbora kluba.

Dakle, Tan nije vlasnik kluba. Ali ustvari jest.

Samo Tanovo ulaganje lansiralo je mnogo posve logičnih i neizbježnih pitanja – zašto bi se bilo koji biznismen upustio u ulaganje u klub iz zemlje koja je nogometno i ekonomski desetljećima zaostala za ostatkom Europe? Klub koji nema gotovo nikakvu tržišnu vrijednost? Klub koji je dužan na sve strane? I koji već godinama nije proizveo kvalitetnog i financijski isplativog igrača? Uostalom, i sam Tan će priznati da su mu apsolutno svi savjetnici preporučili da ne ulazi u ovaj posao.

Ipak nije teško dokučiti i poneki dobar razlog. Prije svega, za Tana, koji je usto vlasnik Cardiff Cityja, belgijskog Kotrijka i dijelom Los Angeles FC-a, ovo je bilo gotovo pa minorno ulaganje – njegovo bogatstvo se u tom trenutku procjenjivalo na preko milijardu dolara, a u Sarajevo je navodno dosad uložio između četiri i šest milijuna eura.

Sličan je to primjer hrvatskom – razlika postoji, ali nije drastična. Izuzmemo li to što je Dinamo već odavno u Hrvatskoj stekao dominaciju, upravo su relativno mala ulaganja drastično promijenila situaciju u Rijeci, pa i u Osijeku, te trajno promijenila sliku hrvatskog nogometa.

Takvo ulaganje za nogometno tržište Bosne i Hercegovine je ogromno – klub je automatski riješio dugove i dobio stabilnost, što je dovoljno da preuzme vodeću ulogu u domaćem nogometu. Uz igračka pojačanja već je za pola godine stigao je i prvi trofej u Kupu BiH, u idućoj sezoni osvojena je i titula prvaka, a u međuvremenu je odrađena i solidna europska avantura (ispali u doigravanju Europske lige od Borussije Mönchengladbach), te transfer Gojka Cimirota u Grčku za rekordnih 1,3 milijuna eura.

Mentalitet mahale

Glavni fokus Tanovog Sarajeva ipak je bio na relativno dugoročnom planu izgradnje jedne od najjačih omladinskih akademija u regiji.

Premijer liga BiH užasne je kvalitete i u teoriji nije čak ni razvojna u smislu u kakvom je HNL; štoviše, njeni najbolji igrači najčešće i završe na periferiji hrvatskog prvenstva. No, prednost u takvoj ligi je – opet u teoriji – manjak rezultatskog pritiska, odnosno dovoljno vremena da se mladim igračima da prilika i da ih se čeka u njihovom razvoju. Usto je Tan napravio moderni kamp kakvog nema nijedan klub u BiH, a skautska služba lako je privlačila najperspektivnije igrače iz ostatka siromašne zemlje. Omladinske selekcije brzo su postale dominantne i činilo se kako je Sarajevo na pravom putu da uz nešto ulaganja kreira monopol nad domaćim nogometom.

Ali nije.

Nogomet u BIH generalno ima problem mentaliteta mahale. Jasno je da su ekonomski i infrastrukturni problemi najveći, no upravo situacije poput ove pokazuju da je najveći nedostatak ljudski kapacitet. Osim što se organizacija često svodi na improvizaciju, stavljanje privatnih interesa ispred interesa kluba i nogometa uopće – sitno pilićarenje, ako ćemo ga nazvati pravim imenom – stvari su koje klubove koče u napretku. Mi u medijima to imamo običaj upakirati u malo ljepši i ozbiljniji nazivnik – katastrofalna sportska politika.

Takvu je imalo Sarajevo u posljednje tri godine. Treneri su mijenjani ukupno osam puta (prvi je bio Robert Jarni) od dolaska Tana – ako ne računamo Ljupka Petrovića, koji je zbog ratne fotografije s Arkanom dva dana nakon imenovanja postao nepoželjan na Koševu. Igrači su se mijenjali kao na traci, mnogi od njih slabih referenci i sumnjive kvalitete.

Titula iz 2015. ne samo što nije obranjena, nego se Sarajevo nije uspjelo kvalificirati u euro-kupove, završivši prošlu sezonu na četvrtom mjestu. Štoviše, čelnici kluba uvučeni su u nikad dovoljno razjašnjenu aferu sa plaćanjem “premija” za pobjede ekipa nad direktnim rivalima u trci za titulu – problem je što se radilo o Slobodi koju su dobili u zadnjem kolu, a čiji je predsjednik tvrdio da im dogovoreni novac nije isplaćen.

Samoodrživost kluba

Ni ova sezona nije počela pretjerano bolje, ali u završnici prvog dijela Sarajevo je uspjelo smanjiti prednost aktualnog prvaka Zrinjskog i na pauzu otići s četiri boda minusa. Na tribinama se moglo vidjeti sve manje navijača, koji su na kraju tražili i dobili odlazak predsjednika Kusturice i direktora Dine Selimovića.

No, najbizarnije je to što na terenu nema mladih igrača koji bi trebali biti fokus kluba; nema ih barem kao nositelja igre i budućih izvora zarade. Premijer liga BiH morala bi biti razvojna liga s nogometašima od 18 ili 19 godina kao ključnim igračima koji donose prevagu – u početnih jedanaest u posljednjoj utakmici Sarajeva bio je tek jedan 20-godišnjak, prosjek godina je bio 25,3, a najbolji strijelac tima je Mersudin Ahmetović (31), koji se vratio kući nakon osam sezona po Rusiji i Kazahstanu.

Klub se tako našao u limbu.

Ušao je u eksperiment s privatnim vlasništvom, na koji je jednostavno bio prinuđen, koji je bio jedini izlaz i spas za klub i koji se – ako ništa drugo, onda zbog činjenice da je izgrađen jedinstveni kamp i stvoren temelj za vrhunsku akademiju – već isplatio. Međutim, činjenica je i to da su sada upravljačka prava u rukama beskrupuloznog biznismena čije su odluke nepredvidive. Nakon instant-uspjeha, katastrofalna sportska politika njegovih domaćih ljudi – da se poslužim tom frazom – Sarajevo je odvela u rezultatsku i igračku nestabilnost i usporila razvoj plana nastalog s Tanovim dolaskom.

I sada je bordo klub na raskrižju. Ako su ulaganja doista onakva kakvim ih se predstavlja i ako se iza kulisa ne događaju stvari za koje javnost ne zna, već je trebao uspostaviti rezultatsku stabilnost, ako ne dominaciju među slabašnoj konkurenciji na domaćoj sceni. Trebao je to biti prvi korak prema konačnom cilju, a to je samoodrživost kluba – Amidža možda uživa u skandiranju i slavlju s navijačima, no on je na kraju dana poslovni čovjek koji svoj novac neće bacati u prazno.

A u situaciji kada je na tribinama u BiH u prosjeku manje od 1.300 gledatelja po utakmici i kad se TV prava prepuštaju u zamjenu za plaćanje kotizacije, prihod od marketinga je nedovoljan, pa su samo dva izlaza – europski kupovi i prodaja igrača. Dvije stvari koje Sarajevo zasad nema.