Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kolarov, umjetnik sa splava

Savršeno izvedenim slobodnjakom donio je Srbiji pobjedu

Zadnja izmjena: 19. lipnja 2018. Profimedia

Nešto gotovo poetično ima u savršeno izvedenom slobodnom udarcu, poput onog kojim je Aleksandar Kolarov jučer Srbiji donio prijeko potrebnu uvodnu pobjedu protiv Kostarike.

Svaki slobodnjak je priča za sebe, ali u trenucima poput jučerašnjeg taj šut izađe iz konvencionalnih okvira i propara ne samo mrežu, već i čitavi tijek utakmice, s tim idealnim lukom poput neke crvotočine koja prelama vremensko-prostorni kontinuum. Onaj čuveni talijanski grafit koji kaže “Sei bella come un gol al 90‘” (“Lijepa si kao gol u 90.”) posvećen je kasnim match-winnerima, ali slična ljepota leži u projektilima poput onog koji je jučer kirurški precizno plasirao Kolarov.

“Dobili smo slobodni udarac u zahtjevnom trenutku utakmice”, rekao je i sam Kolarov nakon pobjede. “Znao sam da mogu istupiti i promijeniti stvari, i upravo sam to i napravio”.

Kapetan Orlova i dijete Vojke, mjesta nekih 40 kilometara od Beograda, nedvojbeno je ne samo kapetan, već i pravi vođa selekcije Mladena Krstajića. Postoji priča da se mladi reprezentativci, kojih iz juniorskih selekcija dolazi mnoštvo, zaista boje njegovog prisustva i karaktera. Primjerice, Lazar Marković nikada nije mogao odraditi dril kojim je Kolarov testirao novopridošlice. Toliko ga se bojao da je u par navrata, kažu, prvo pitao je li Kolarov na popisu prije nego što se on sam odazove, što mu je i priznao kada su se kasnije sprijateljili.

Možda je zato upravo “splavarski fudbaler”, kako Kolarova zovu, sada sa 32 godine i dalje neizostavni član reprezentacije i onaj koji je i dalje spreman ovako magično odlučivati utakmice na najvišoj razini, dok je Marković od statusa hipertalentiranog nogometaša u Benfici, koji mu je donio i veliki transfer u Liverpool, došao do lutalice po posudbama i ovo prvenstvo gleda od kuće.

Dašak boemštine

Kolarov je sam po sebi osebujan karakter. Istovremeno je simbol hladne profesionalnosti, tolike da nije imao problema potpisati za Romu i voditi je do polufinala Lige prvaka ove sezone iako je više od 80 puta nosio dres rivala iz Lazija, u kojem je čak i rješavao Derby della Capitale. Kada je u drugom velikom derbiju, onom mančesterskom, izgubio zub, Kolarov je izjavio da to nema nikakve veze, jer je “lijep i bez njega”.

Kada je bio tinejdžer, nakon što ga je neuspješno probijanje u Crvenoj zvezdi primoralo da prijeđe u Obilić, Kolarov je imao najozbiljniju namjeru ostaviti se nogometa. Poklopilo se tada da je i pretrpio lom ruke, ali stvar je više bila u nekoj intrizičnoj motivaciji. Dok ljubav prema lopti nije bila upitna, problem je bio u tome što je, poput mnogih vršnjaka u branši, Aleksandar gledao kako se život odvija mimo njega. Dok su prijatelji proživljavali prva pijanstva i mamurluke, on bi nerijetko radio krugove po gradu kada bi nakon jutarnjeg treninga zaspao iscrpljen u autobusu.

Posrtaj u Zvezdi, omiljenom mu klubu, ozbiljno je uzdrmao i njegovu motivaciju; iako je surovi profesionalac uvijek je želio imati dašak boemštine iza te ozbiljne fasade. Kuloarske priče, koje uključuju i njegove intenzivne odnose sa ženama, sugeriraju da u tome ima istine. I tko zna gdje bi ta priča završila da ga u Čukarički, beogradski klub poznat po razvoju mladih igrača, nije doslovno odvukao trener Čeda Matić, inače daljnji rod njegove majke, i to nakon gotovo pola godine neigranja.

U tom slobodnom udarcu kojim je Kolarov srušio Kostariku krije se i priča o zanimljivom suodnosu specifičnih karaktera i umjetnosti s loptom kod predvodnika srpske reprezentacije koji su se nizali kroz godine. Od Dragana Stojkovića, preko Siniše Mihajlovića pa do Aleksandra Kolarova; u sva tri slučaja riječ je o igračima koji su hodajući dokaz neraskidive veze između ličnosti i igre. Ima tu igre taštine, želje za potenciranjem sebe kao unikata.

I dok je Piksi, lider i jedan od najvećih majstora lopte u povijesti ovih prostora, često tražio prostor za pažnju pošto je njegov vrhunac stigao u vrijeme bez raširenih tabloida i društvenih mreža, Mihajlović i Kolarov su gajili specifičan odnos s publicitetom. U prijevodu, on im je bio dobar dok god im je išao niz dlaku. Kada je Mihajlović u Italiji upoznao mračnu stranu medija ili kada je Kolarov od recitiranja folk hitova u medijima stigao do spomenute etikete splavara, čelična fasada je bila podignuta i često je rezultirala odbijanjem bilo kakvih izjava.

Spao s jedanaestice na trojku

Kada je Kolarov intervjuom za RTS prekinuo svoj silenzio stampa za srpske medije, upravo je imenovao Sinišu Mihajlovića kao svog idola iz djetinjstva. Usporedbe se nameću same; Miha je također uvijek bio temperamentan, ćudljiv tip, ali i onaj koji je rekao da je kao dijete vrlo brzo shvatio kako “lopta ne želi da je dribla”, pa ju je “samo udarao” o zid svoje kuće u Borovu. A koliko ju je dobro udarao znaju svi, čak i oni koji nisu u trenutku odvijanja mogli doživjeti trenutke poput njegovog slobodnjaka Bayernu u polufinalu Kupa prvaka one čuvene 1991., ili hat-tricka svom bivšem klubu Sampdoriji, kada je u Interovu dresu 1998. sva tri gola na utakmici izbombardirao iz slobodnjaka.

I kada su se njih dvojica braniča ubojitog udarca i formalno susrela, onda kada se učenik Kolarov našao pod učiteljem Mihajlovićem dok je ovaj preuzeo kormilo reprezentacije, stvar nije krenula prema očekivanjima. Bila je ta situacija pred put u Skopje na kvalifikacijski susret za SP u Brazilu, gdje je Mihajlović uoči meča udario upravo na iskusnija imena, Branislava Ivanovića i Kolarova. Baneta je izopćio iz momčadi, dok je Kolarovu oduzeo dotadašnji broj 11 s dresa i dao mu ‘trojku’, želeći mu tada poručiti na svojstven način kako se treba prestati zaigravati i prihvatiti to da je prvenstveno bek.

Možda je Miha u njemu vidio i neke svoje mane, poput onog da zbog svoje sklonosti igri s loptom i odlaženja visoko ostavlja previše prostora ondje gdje ga prvenstveno treba i pokrivati, ali znao je on da se to teško može spriječiti. Nije zbog toga među njima bilo zle krvi i Kolarov i dalje naziva ‘kralja slobodnjaka’ svojim idolom.

Sada bi Kolarov rado produžio karijeru tako što bi, upravo poput Mihe, prešao na stopersku poziciju, odakle bi lakše mogao voditi igru, kontrolirati mlađe i na kraju krajeva naprijed izlaziti tek kada, kao protiv Kostarike, treba doći i trenutkom magije zaustaviti vrijeme dok cilja i plasira slobodnjake. Bombarder iz Vojke sada, međutim, prvo ima zadatak prolongirati ostanak Srbije u Rusiji.

Ne propusti top članke