Imao je Perišić svojih trenutaka. Recimo, jedan od najupečatljivijih bio je volej Arsenalu u Ligi prvaka. Međutim, da bi igrač obogatio sistem, on prvo treba prihvatiti taj sistem, mora biti dio momčadi i svih procesa koji tu momčad čine šampionskom. A Perišić to nije napravio, ni na terenu ni izvan njega.

Poanta Gegenpressinga je zapravo kontra-presing, da presingom osvojenu loptu pokušate kapitalizirati okomitim dodavanjem i direktnom igrom, a po izgubljenoj lopti se opet upuštate u presing kojim ćete spriječiti suparnika u razvijanju napada. A kako je momčad visoko, traži se povratno kretanje od napadača i potisno od vezne linije i obrane, tako da se pritisak na loptu ostvaruje sa svih strane.

Kloppov Gegenpressing melje suparnike, ali nevjerojatno iscrpljuje i njegovu ekipu. Međutim, nije to samo trčanje s intenzitetom na granici ludila. Gegen traži određene zakonitosti, traži maksimalnu koncentraciju na izrazito visokom broju otkucaja srca, a usto je potrebno da svih 11 igrača surađuje i svako iskakanje iz sistema urušava strukturu momčadi. Sam Klopp je rekao kako je nemoguće uvježbati sve opcije u igri, ali je itekako moguće naučiti igrače da razmišljaju slično i da na isti način percipiraju situacije koje se događaju na terenu.

Perišić je prečesto bio strano tijelo na terenu, nije percipirao ono što percipiraju drugi. U ključnim je situacijama kretao ili prerano ili prekasno, bio je daleko od potrebne duel igre, a s loptom je pokušavao solirati na širokim pozicijama, gdje po izgubljenoj lopti nije bilo moguće ostvariti kontra-presing jer nije bilo nikoga blizu. Zbog toga je odavao dojam igrača koji je lijen i sebičan, nekoga tko se nije saživio s filozofijom igre i zadacima koji su stavljeni pred njega. K tome, izjave u medijima u kojima je Perišić izražavao nezadovoljstvo statusom u momčadi natjerale su Kloppa da Perišić bude prvi i jedini igrač u Dortmundu kojem je odrezao novčanu kaznu.

Od farme kokoši do Westfalena

Bilo je Perišićevo ponašanje donekle i razumljivo, kad se u obzir uzme njegov put.

Nakon što je na pripremama pred sezonu 2006. oduševio u Hajduku i ozbiljno se kandidirao za prvi sastav uz tek pridošlog Niku Kranjčara, Perišić je otišao u Sochaux. Jednostavno, obiteljska situacija je nalagala takav potez iako je valjda svima bilo jasno da se ulazi u velik rizik.

Perišić ne stvara višak driblinzima koji zahtijevaju tehničku superiornost. On jednostavno gurne loptu i pretrči protivnika, maksimalno učinkovito

Ante Perišić, Ivanov otac, iznad obiteljske kuće u Čišlima u zaleđu Omiša napravio je farmu u kojoj je uzgajao kokoši. Bila je to mala farma koja je zapošljavala nekoliko sumještana, ali dovoljna da bude sredstvo prihoda za obitelj Perišić i osnova njihove egzistencije. Uostalom, Perišićev nadimak iz puberteta bio je – Koka. Međutim, otac se nije baš proslavio poslovnim potezima, donio je neke krive procjene i upao je u krizu uzrokovanu kreditima, a time je izravno ugrozio egzistenciju obitelji. Kad je Sochaux poslao privatni avion po Ivana, dileme više nije bilo – njegov transfer u Francusku bio je slamka spasa za obitelj.

Uostalom, uložili su Perišići i u Ivana. Uz treninge u NK Omišu, a kasnije Dalmatincu i Hajduku, radio je privatno s Brankom Šušnjarom, jednim od ikonskih trenera niželigaškog nogometa u Dalmaciji. Osim privatnog rada na nogometnim elementima, Ivan Perišić je radio i s kondicijskim trenerom Franom Žuvelom, koji je vodio tenisačicu Petru Martić iz obližnjih Duća. Izdašna ponuda Sochauxa višestruko je isplatila ta ulaganja i ponudila Perišiću priliku na velikoj sceni.

Ali nije sve išlo kako je trebalo.

Alain Perrin, trener koji je želio Ivana, dobio je otkaz, a novi treneri nisu baš imali previše senzibiliteta za testiranje nekog maloljetnika iz tamo nekog Omiša u Hrvatskoj. Iako su s njim bili i majka i sestra, u Francuskoj je bio izrazito nesretan jer nije dobivao priliku. Lutao je između tribina i druge momčadi, ali ni u jednom trenutku nije bio ozbiljna opcija za prvu momčad, jer je samo dvaput dospio tek na klupu. Poslali su ga zato na posudbu u Belgiju – u Roeselare, grad uz francusku granicu, svega 30-ak kilometara udaljen od Lillea.

Roeselare je u trenutku njegova dolaska bio zadnji klub Jupiler lige, ali ni tu Perišić nije imao garantirano mjesto. Međutim, prednju su liniju poharale ozljede i otvorila se hrpa minuta za njega – što na krilu, što u špici. I šanse je iskoristio jako dobro, u prve profesionalne minute utrpao je nekoliko ključnih golova i asistencija za spašavanje prvoligaškog statusa Roeselarea. Dobre igre su mu donijele transfer u Club Brugge, a ondje je s 22 gola postao prvi strijelac belgijskog prvenstva, najbolji igrač i primarna transfer meta za Kloppa i Borussiju.

Od mrtvog puhala do nabrijane lokomotive

Kažem, ponašanje je bilo donekle razumljivo, jer kad se u Borussiji opet našao u situaciji s početka karijere, logično je da se Perišić osjetio ugroženim. Godine u Belgiji su ga učinile zvijezdom, navikao je igrati, navikao je biti prva opcija u momčadi. Sigurno nije očekivao isti status u Dortmundu kakav je imao u Bruggeu, ali ovakav pad s konja na magarca što se tiče uloge u momčadi morao ga je napraviti vrlo nervoznim.

Klopp ga je odmah pustio, nije imao ni volje ni potrebe čekati da se prilagodi. Doveo je Marca Reusa, a za Perišića je izjavio da je vrijedan igrač u stvaranju viška i da bi uvijek bio u igri, samo kad bi nogomet bilo moguće igrati s 12 igrača. Naši nadobudni mediji su požurili protumačiti to kao pohvalu Perišićevim tehničkim i fizičkim kapacitetima, što je na kraju krajeva dijelom bila istina. Zapravo, nikad nije ni bilo upitno koliko je on moćan nogometaš u stvaranju viška. Ipak, bila je upitna obavezna igra, surađivanje sa suigračima i mogućnost da bude samo dio u sistemu. Morao je naučiti biti dio sistema, iz kojeg će vući konstantnost i kojemu će pridonositi požrtvovnošću, ali i kojeg će moći oplemeniti svojom nepredvidljivošću.

Ipak, Perišić je jako dobro zapamtio kakav je osjećaj sjediti na klupi. Znao je i kako je dobar osjećaj zabijati golove i nositi momčad. Epizoda u Borussiji ga je naučila koliko je mala razlika između jednog i drugog. Klopp mu je dao prilično jeftinu opomenu, a brojne večere s Ivicom Olićem u Wolfsburgu su osvijestile potrebu da se adaptira. Uostalom, kroz treninge i utakmice s Olićem dobio je primjer kako rad u momčadi i odgovornost prema suigračima znači više od talenta. Od mrtvog puhala u oktanskoj ekipi Borussije, postao je nabrijana lokomotiva koja je vukla mrtvu ekipu Wolfsburga. Odjednom je Perišić išao glavom tamo gdje drugi ne bi išli nogom. I to doslovno, kombinirajući dalje u akciji sa suigračima.

Elitni ispušni ventil

Kroz igre u Wolfsburgu i Interu postalo je očito ono što je najvidljivije u Hrvatskoj reprezentaciji.

Kao krilo, Perišić ne stvara višak driblinzima koji zahtijevaju tehničku superiornost. On jednostavno gurne loptu i pretrči protivnika, maksimalno učinkovito. Ivan Perišić nije kreator koji sebi i suigračima u kontinuitetu stvara višak iz situacija u kojima igra na postavljenu obranu protivnika. On je odličan igrač koji je spreman iskoristiti ono što mu suigrači ponude unutar sistema. Zapravo, on je ispušni ventil napada i to radi na elitnoj razini. Čak i u upitnim sistemima kao što su ovi u Interu i onaj u Wolfsburgu, Perišić realizira viškove koje mu pripreme suigrači.

Kada igra za reprezentaciju s kreatorima kao što je Luka Modrić, onda njegova učinkovitost skače u nebo, bilo da igra kao klasično krilo ili da napada prostor kao sekundarni napadač. Posjeduje solidnu tehniku, fantastičnu brzinu, ali prije svega volju da surađuje sa suigračima i svojom igrom obogati sistem bez da carini loptu i pokušava pokazati svoju individualnu kvalitetu.

Izgleda da je Perišić na pragu transfera karijere. Za njegove usluge, kako kaže direktor Intera Piero Ausilio, zainteresirani su Manchester United i Chelsea, a Inter ga ne namjerava pustiti za ispod 55 milijuna eura. Neovisno pričamo li o sistemu Joséa Mourinha ili Antonija Contea, igrač poput Perišića koji može pokriti obje strane, dati impuls napadu i obrani, a ne traži loptu u nogama da bude učinkovit, vrijedan je kotačić.

Problem je, naravno, cijena. Nijedan sistemski igrač ne vrijedi 55 milijuna eura i takva cifra nije olakotna okolnost ni klubu ni Perišiću, jer će javnost podignuti ljestvicu očekivanja. Nije zanemarivo ni to da i Chelsea i United imaju veliku konkurenciju na njegovoj poziciji, nebitno pričali o poziciji lijevog krila u Unitedu ili poziciji lijevog krila i lijevog bočnog u Chelseaju. Gdje god došao neće imati lagan zadatak probiti se u početnu postavu, usprkos plaćenoj cifri.

Međutim, kako je već pokazao, Perišić je igrač koji je spreman prilagoditi se nastalim okolnostima jer je sposoban učiti. Uz pokazanu požrtvovnost ima dovoljno i tehničkih i fizičkih kapaciteta da bude iskoristiv u svakoj momčadi na svijetu. Perišić više nije onaj igrač kojeg je Klopp kažnjavao, ali postavlja se pitanje koliko je sposoban podizati sistem te momčadi na višu razinu, može li dati nadogradnju kakvu implicira odšteta koju će morati platiti za njega.