Hodao je pravocrtno, odlučnog i ozbiljnog izraza lica, dimio jednu od svojih famoznih debelih cigara i izgledao poput zahuktale lokomotive. Baš nikome nije palo na pamet postaviti pitanje o eventualnoj nepriličnosti konzumacije cigare u zdravstvenoj ustanovi na bostonskom Storrow Driveu jer to je veliki Red Auerbach, alfa i omega ljubljenih Kelta, najveći sin svih naroda i narodnosti grada Bostona i, ako netko još nije shvatio, Auerbach u svome gradu dimi gdje on hoće.

U prostranu bolničku sobu ušao je odlučno poput elementarne nepogode i pred sobom zatekao buljuk liječnika s cijelim rasponom zlovolje i zabrinutosti na licu. Uokolo su po zidovima bile okačene gomile zlokobnih rendgenskih snimaka. No, ono što je zaista zasmetalo Redu bilo je to što su mu doktori zaklanjali vidik. Jer tamo, na stolu iza njih, ležao je visoki bijelac riđe kose.

“Tko ste vi i što radite mom igraču?”, zagrmio je Auerbach. Na to su svi ti silni ljudi u kutama pokušali, u isto vrijeme, reći da na stolu nije igrač već izgubljen slučaj, poluinvalidan čovjek koji bi trebao biti sretan što uopće može hodati, spominjali su 30-ak operacija. Odnosno, ako se njih pita, ovo nikako, za Boga miloga i Patricka svetoga, ne može biti igrač koji će igrati profesionalnu košarku, i to u zelenom srcu basketa, u svetim Celticsima.

“Tišina, ja sam ovdje glavni!”, ušutkao ih je Red. Nervoznim pokretom ruke razmaknuo je sve te zloguke vrane s kraticama ispred imena i stetoskopima na prsima te krenuo prema onom stolu. Cigaru je prebacio u drugi kraj usana, malo ju čvršće zagrizao a onda se nagnuo nad čovjeka koji je ležao, zagledao se u njega i nježno upitao: “Waltone, možeš li igrati?”

Samo veliki košarkaš može u karijeri biti i MVP regularne sezone i MVP finalne serije i najbolji šesti igrač, sve to igrajući uz silne bolove i 37 pretrpljenih operacija

“Mogu, Red. Mislim da mogu”, tiho je protisnuo veliki Bill Walton gledajući gazdu Celticsa najtužnijim pogledom na svijetu. I nije glumio taj pogled, jer Bill je u životu trebao još samo jednu šansu. Potom se Red malo odmaknuo, povukao nesnosnu količinu cigarskog dima u pluća, razmišljao nekoliko dugačkih sekundi dok mu je mozak radio 100 na sat, zatim otpuhnuo nekoliko kubika dima i saopćio: “Dobro je. Prošao je test. Može igrati. Ajde, brže. Imamo utakmicu!”

Tako je Bill Walton prošao liječnički pregled i 1985. postao igrač Celticsa. Za Velikog Crvenog, kako su ga zvali, bio je to posljednji pokušaj da spasi karijeru i odigra dostojanstveno te posljednje dane na parketu. A za njega je ‘dostojanstveno’ značilo boriti se za titulu, za što nije bilo boljeg mjesta od Boston Gardena sredinom 1980-ih. Jer znao je Bill kako se lovi titula, nekoć je bio šampion, itekakav šampion.

Legenda u nastajanju

William Theodore Walton III. već je u srednjoj školi pokazao što se od njega može očekivati. Predvodio je Helixovu školsku ekipu u 49 uzastopnih pobjeda kroz dvije sezone (1969. i 1970.) u kojima je uzela i dvije titule na državnom prvenstvu. Mladi Walton je briljirao i postavljao rekorde od kojih neki vrijede i danas, poput postotka šuta iz igre u sezoni 1969./70., koji je iznosio nestvarnih 78,3 posto (384 od 490 pokušaja).

No, osim talenta, pokazao je i još nešto što će ga nemilosrdno pratiti kroz cijelu karijeru. Bile su to ozljede, a glavni razlog krio se u prebrzom rastu u visinu — srednju školu je završio visok 213 cm, a upisao ju čak 30 centimetara niži. Bio je to preveliki udar na Billovo tijelo tijekom formativnih godina koji je doveo do kroničnih problema s ozljedama. Lom noge, pa zgloba, potom i kostiju u stopalu postat će konstantni užasi u karijeri.

Nakon što se u siječnju 1970. pojavio na naslovnici Sports Illustrateda i postao nacionalno poznat, nikoga nije začudio poziv u reprezentaciju SAD-a za Svjetsko prvenstvo 1970. u Jugoslaviji. Krešimir Ćosić i družina osvojili su zlato, maloljetni Bill je uglavnom sjedio na utakmicama igranima u Sarajevu i Ljubljani, a Ameri su završili na, za njih razočaravajućem, petom mjestu.

No, ništa nije moglo pokvariti to okruglo ljeto jer je ujesen išao k treneru Johnu Woodenu na sveučilište California u Los Angelesu, i to u godinama vladavine djece ljubavi, lakih droga i još lakšeg seksa. Kao sin majke knjižničarke i socijalnog radnika koji je ujedno bio i učitelj glazbenog, logično je da je u Bill bio hippie, ogromni div u psihodeličnim majicama, hlačama širećih nogavica, duge kose i brade koji je uglavnom zvučao kao da je napušen, pa i onda kada nije bio. U njegovoj civilnoj pojavi bilo je nešto urnebesno neskladno i groteskno, ali i neodoljivo šarmantno. No, u onoj ulozi u dresu na kojemu su četiri slova UCLA, Bill je bio toliko dobar da je svima bilo jasno kako gledaju legendu u nastajanju, s pripadajućim igrama i uspjesima.

Od 1971. do 1974. za UCLA je ostvario u prosjeku 20,3 poena, 15,7 skokova i 5,5 asista po utakmici. Dvaput je osvojio NCAA titulu (’72. i ’73.) kada je bio najbolji igrač NCAA Final Foura (Most Outstanding Player), tri godine zaredom je bio National College Player of the Year i u najboljoj All-American petorci, a 1973. je dobio James E. Sullivan Award za najboljeg sportaša-amatera u SAD-u. Odigrao je nebrojene classic utakmice, a možda najdojmljivija je bila predstava protiv Memphis Statea u velikom finalu 1973., kada je postigao 44 poena uz šut 21/11, 13 skokova, dva asista i blokadu, uz vjerojatno najdominantniju partiju ikada pruženu u NCAA finalu. Uz podvige, uvijek idu i ‘tragedije’, a za Billa je najbolnija memorabilija kultno finale iz 1974. koje je izgubio od North Carolina Statea nakon dvostrukih produžetaka.

Treća-sreća

Walton se pokazao kao osoba koja se ne libi iskazati vlastito mišljenje, nekad i preko granice očekivanog ćudoređa.

“Nisam imao s njim problema na parketu”, rekao je o Billovim studentskim danima legendarni trener Wooden, kojega će Walton zadržati uz sebe kao bliskog prijatelja i životnog mentora sve do trenerove smrti 2010. “No, kad je bio izvan dvorane, strahovao sam. Jer završi u zatvoru zbog antiratnih demonstracija pa ga moram izvlačiti iz njega. Jer zaustavlja promet na Wilshire Boulevadu. Jer ulijeće na predavanja u škole i iznosi svoje mišljenje o ratu u Vijetnamu…”

Nakon kraljevske sveučilišne karijere, Walton je izašao na NBA draft 1974., prethodno odbivši ponude iz ABA lige. Prvim pickom izabrali su ga Portland Trail Blazers i dočekali ga kao spasitelja franšize i buduću veliku zvijezdu. A onda su krenule proklete ozljede. U prve dvije sezone u Portlandu je imao kronične probleme sa stopalom i usput gadno je iščašio gležanj, lomio lijevi zglob dva puta, iščašio palčeve i po dva prsta na svakoj ruci — po dva puta, slomio prst na nozi i, nije beg cicija, ozlijedio nogu u prometnoj nesreći. Veliko bijelo obećanje, Big RedHead Walton se u Portlandu pretvorio u ogromnog pogurenog i namrštenog Big Lebowskog sa zamotanom nogom koji vječito sjedi na klupi. Odigrao je 35 u prvoj, 51 utakmicu u drugoj, ne vidjevši playoff niti s klupe.

A onda je došla 1976./77., njegova treća sezona i ‘treća-sreća’, u kojoj je koliko-toliko zdrav i zakrpan, odigrao 65 utakmica pod novim trenerom Jackom Ramsayjem i pokazao koliko je dobar. Ne dobar, nego sjajan, sposoban parirati najboljima.

Sezonu je odigrao tako da se na NBA nebu, u sazviježđu centara, pojavila još jedna sjajna zvijezda, ona Waltonova. Bill Russell, Wilt Chamberlain i Kareem Abdul-Jabbar dobili su u njemu ravnopravnog suparnika tih godina, koji je igrao najsvestraniju košarku od spomenute četvorke.

U toj zdravoj godini, Walton je bio najbolji skakač (14,4) i bloker (3,2) lige, i bio izabran na All-Star kojeg je propustio zbog ozljede. Imao je prosjek od 18,6 poena, 14,4 skoka, 3,8 asista i 3,2 blokade po utakmici, a Portland je završio kao treći na Zapadu s omjerom 49-33. U playoffu su izbacili Chicago Bullse, Denver Nuggetse i u konferencijskom finalu pomeli Jabbara i Lakerse. U finalu su ih čekali Philadelphia 76ers i Dr. J koji su slovili za favorite i to potvrdili vodstvom 2-0 u seriji. A onda su nestali pred razgoropađenim Trail Blazersima predvođenim Waltonom koji je u finalnoj seriji imao prosjek od 18,5 p / 19 sk / 5,2 as / 1 ukr / 3,7 bl i bio MVP finalne serije. U šestoj, pobjedničkoj utakmici Walton je pružio ultimativnu predstavu u kojoj je ubilježio 20 poena, 23 skoka, sedam asista i osam blokada.

Tako je Bill došao do svog prvog naslova u Portlandu. Pokazat će se i jedinog, iako je u idućoj sezoni nastavio igrati tu svestranu centarsku košarku sve do playoffa kada mu se dogodilo… pogađate već što. I nije više bilo pitanje što se dogodilo, već što je slomljeno, što je puklo? Pa, ovaj put, kost ispod Waltonova lijevog zgloba.

Spas u Bostonu

U playoffu ’78. odigrao je posljednju utakmicu za Portland, a iz njega je u svibnju 1979. trejdan u San Diego Clipperse, koji su se činili kao nova šansa za Billa. Sve do niza ozljeda kad su se pretvorili u mizerno dno na kojemu je završio igrač koji je toliko obećavao. U Clippersima je više vremena proveo na listi ozlijeđenih nego na parketu, pet sezona nisu ušli playoff, a svjedočio je selidbi franšize u svoj rodni LA u sezoni 1984./85. Waltonu su bile 32 godine i povratak kući ga je nagnao da shvati.

Bilo je gotovo, zapravo, još malo pa gotovo. To malo vremena želio je igrati, ali i boriti se za naslov. I bilo je jasno za koga želi igrati. U obzir su dolazile dvije momčadi. Zato se Bill javio i žutima i zelenima.

Tadašnji GM u Lakersima, Jerry West odlučio je poslušati klupske liječnike, vjerovati brojnim rendgenskim snimkama i zdravom razumu, te je odustao od Waltonova dovođenja. Legenda kaže da su u Bostonu postali zainetersirani kad su čuli da rivali nisu. A kako to ide, kako ga njegovi u rodnom gradu nisu željeli, Walton je učinio sve da završi u Bostonu. I završio je. Ali na stolu pred liječnicima gdje se situacija opet činila bezizlaznom. Kao da su se sva vrata zatvarala pred njim. Osim onih jednih, koje je netko otvorio uz tresak i ispunio prostoriju gustim cigarskim dimom. Netko koga nije mogao vidjeti od liječnika koji su mu zaklanjali vidik.

Nakon što je na svoj način obavio liječnički i Waltona priključio Celticsima, ispostavilo se da Auerbach nije bio (samo) inatljivi prznica, već i promućurni gazda koji vidi što drugi ne vide. A vidio je ostarjelog znalca i nekadašnjeg MVP-ja koji je bio savršen za čuvanje leđa Kevinu McHaleu i Robertu Parishu. U Waltonu je vidio savršenog šestog igrača za šampiona. I dobio ga je, kao što je Bill dobio još tu jednu šansu da igra basket kao čovjek a ne ranjena životinja u boli. Osim toga, te 1985. u Birdovu svlačionicu ušao je ne samo igrač koji je spadao u nju jer je znao sve o košarci, već i prekrasna budaletina posvećena timu i tituli. Koja im je tako trebala.

“Mrzili smo svakog. Ako nisi bio u našoj ekipi, bio si zao. Nije bilo tad grljenja, ljubljenja, rukovanja…”, govorio je poslije Walton koji se svojim karakterom, stavom i živcima potpuno uklopio u profil momaka u zelenom. U realnosti je to značilo da predsezonska utakmica protiv Lakersa biva prekinuta zbog velike tučnjave nakon 20 minuta igre u kojoj su sudjelovali gotovo svi igrači. U tim vremenima nije se od toga pravila nekakva velika drama. Bio je to neprestani fajt sa svima iz kojega je momčad poput Celticsa crpila energiju i motivaciju.

Zelen u srcu

Problem je bio u tome što je takva praksa postajala zamorna za igrače. Naprosto, nitko se ne može boriti cijelo vrijeme. Upravo ih je od tog umora koji za prenapregnute ljude može biti koban, onako sve zajedno, spasio Walton. I to tako što ih je odveo prvo u backstage, pa na koncert The Greatful Deada, benda koji je Waltonu značio više od glazbe i kojemu je ostao odan cijeli život postavši ako ne najveći, onda sigurno najviši Deadhead na svijetu, gledajući više od 600 (!?) njihovih koncerata. Bliski susreti sa sjajnim bendom, u drukčijoj atmosferi od uobičajene, Celticse je učinilo opuštenijima, a pojedinci su postali zagriženi fanovi jedne od najvećih američkih rok grupa svih vremena. Pa će tako Bird 2002. mrtav-hladan izjaviti da je “Jerry Garcia Michael Jordan među glazbenicima”.

Te sezone igrali su neupitno šampionski i za mnoge postali i ostali najbolji Celticsi u deceniji nastanka moderne NBA lige. Bird i družina su cijelu filozofiju igre izgradili na dodavanjima i insistiranju na timskoj igri, a kad bi Bill ušao u igru, povremeno su se činili poput cirkuske uvježbane trupe koja će zabiti koš i pritom evidentno uživati u tome, a vas natjerati da shvatite koliko je košarka prelijepa i, u svojoj srži, jednostavna igra.

Pogotovo kada su na parketu dvojica znalaca i zajebanata poput Birda i Waltona. Bili su potpuno usklađeni, pronalazeći uvijek taj kubni decimetar prostora u kojemu bi se, u tom jednom, jedinom slobodnom trenu, našla dodana lopta i ruke onoga kojemu se dodaje. Njegov osjećaj za asist bio je nadnaravan i mora se vidjeti da bi se shvatilo kako je Walton jedan od onih kojima možemo zahvaliti što uživamo u basketu Joela Embiida i Nikole Jokića. Posebice kada je riječ o Jokarinim asistima, koji kao da dolaze iz druge dimenzije, one koju je već pohodio upravo Deadhead Bill.

U toj sezoni Kelti će osvojiti titulu, ali ipak bez bez žuđenog finala s Lakersima, koji su nenadano ispali od Houstona. Zeleni dres s brojem 5 na Billu je izgledao savršeno, a u prosječnih 19 minuta igre po utakmici bilježio je osam poena, 6,7 skokova, jednu asistenciju i 2,2 blokade, ali same brojke ne otkrivaju njegovu važnost kada bi bio na parketu, za što je nagrađen nagradom za najboljeg šestog igrača. Iz današnje perspektive je jasno da je Billov performans u toj magičnoj sezoni bio poput seminara za sve te ključne šestice, predmeta iz kojega će najbolje ocjene kasnije dobiti Toni Kukoč i Manu Ginobili.

Dvije iduće sezone proveo je na listi ozlijeđenih, pri čemu je svaki pokušaj povratka bio kažnjen novom ozljedom, a posljednji put je probao u veljači 1990. i nakon još jednog bolnog neuspjeha odlučio je završiti karijeru. U košarci je ostao kao vrlo uspješan komentator, a u srcu zauvijek zelen, bez obzira na rodni LA. Jer Celticsi su familija kojoj se ostaje lojalan do smrti — ako ne vjerujete, pitajte Dina Rađu — familija koja je jednome čovjeku pružila šansu da pronađe utočište i završi karijeru kao šampion među sebi ravnima i po vještini, ali i ljubavi prema košarci. U kojoj leži prava Waltonova veličina. Nitko nije podnio takve žrtve zbog košarke kao on.

Samo veliki košarkaš može u karijeri biti i MVP regularne sezone i MVP finalne serije i najbolji šesti igrač, što je jedino Waltonu pošlo za rukom u povijesti. Samo luđak može sve to postići igrajući, uz silne bolove i ozljede i 37 pretrpljenih operacija, u svega 44 posto susreta, s najmanjim postotkom odigranih utakmica u povijesti lige. To je mogao samo Walton, riđobradi luđak koji je košarku zaista volio svim svojim srcem.