Kina je postala vodeći nogometni bankomat na svijetu, a tu je priliku osjetio i HNS. Od 11. do 13. siječnja odigrat će premijerni China Cup, natjecanje izvan svih okvira FIFA kalendara i europske natjecateljske logike u kojem je, što se tiče HNS-a, jedini motiv ─ novac. To je uostalom i sam predsjednik Saveza, Davor Šuker, dosta otvoreno priopćio.
I u tome nema baš ništa sporno. Novac pokreće nogometni svijet, kapitalni i razvojni projekti koštaju i to je činjenica s kojom moramo živjeti. Ipak, nad ovom se ekspedicijom postavlja nekoliko pitanja koja naprosto trebaju odgovor.
Prvo, koliko može ova grupa igrača koju teško, i uz najbolju volju, možemo nazvati reprezentacijom. Možda je zločesto prema igračima – među kojima ima i par onih koji će danas-sutra igrati i za ‘pravu’ reprezentaciju – prozvati robom kineske kvalitete, ali ovdje nije riječ čak niti o selekciji HNL-a. I kritika nije usmjerena prema igračima. Nakon što je Matej Mitrović potpisao za Beşiktaş na njegovo je mjesto upao Nikola Matas, a time je od 10 vodećih igrača HNL-a po InStat Indexu na finalni popis ušao samo Franko Andrijašević.
Reprezentacija koja to nije, selekcija HNL-a koja to nije, i nezahvalan zadatak koji je stavljen pred Antu Čačića. Zapravo, izbornikov zadatak je bio sasvim diplomatski ─ u trenutku kada počinju pripreme morao je izmisliti formulu kojom bi izvukao maksimum bez da ogoli momčadi u ključnom trenutku. Gomila otkaza i gomila kompromisa znači da su klubovi pustili one igrače koje žele izložiti kineskom tržištu. U kontekstu reprezentacije, koja bi trebala biti ponos (i to pišem bez ikakve skrivene ironije, s nadom u bolje sutra), ovakva trgovačka ekspedicija je zaista ‘kineska roba’ i uvreda za kult reprezentacije koji se, očito, već odavno raspao.
Kad smo zaključili kako je novac koji će HNS zaraditi važniji od famoznog i nepostojećeg kulta reprezentacije, postavlja li itko pitanje gdje će biti uložen novac od dalekoistočne avanture? Naravno da ne ─ ili barem ne dovoljno glasno.
HNS živi po svojim pravilima
Problem koji HNS uporno potencira je problem infrastrukture. I zaista, infrastruktura u domaćem nogometu je u katastrofalnom stanju. Utakmice se u zimskom periodu se odigravaju travnjacima koji ionako lošoj igri daju otužnu sliku. Kad pogledamo kako je jadno ono gdje trče nogometaši, možemo misliti u kojem je stanju popratna infrastruktura koja služi navijačima. Nema igre, nema navijača, nema napretka i, naravno, nema nikakvih problema.
Istovremeno, jako smo nepravedni. Nitko zapravo ne može zamjeriti HNS-u da ne ulaže u infrastrukturu. Ipak je iz UEFA fondova i programa HatTrick hrvatski nogomet kroz godine dobio 10 milijuna eura za ulaganje u razvoj manjih nogometnih sredina. Taj novac je pametno uložen, ako ćemo vjerovati brošuri koju je za potrebe UEFA-e pisao sam HNS. Ono što nije potrošeno za obnovu semafora na maksimirskom stadionu ili za uređenje novih prostorija Saveza u elitnom hotelu u centru Zagreba, oročeno je u banci. HNS očito živi u čekanju crnih dana bez da shvaća kako je klubovima koji proizvode igrače mrak odavno jako gust.
U početku priprema HNS uzima domaćim klubovima igrače za turnir koji je samo prilika za zaradu. I tu zapravo nema nikakvih problema. Barem ih ne bi bilo kad bismo svi znali gdje ide novac.
HNS živi po svojim pravilima, skriva financije kao da je riječ o privatnoj firmi ili privatnom klubu kojeg je strah konkurencije. Zar ne bi bilo neusporedivo bolje pokazati klubovima da će, ako puste svoje najbolje igrače, dobiti toliko i toliko novca koji će se namjenski raspodijeliti u unaprjeđenje infrastrukture? Tako bi vjerojatno Čačić imao na raspolaganju barem momčad koja bi konkurirala za naslov u HNL-u, neki minimum kvalitete na raspolaganju. Ako bi se klubovima pokazalo da dalekoistočna ekspedicija može biti na dugoročnu korist kroz izgradnju pomoćnih terena i poboljšanja uvjeta za razvoj mladih igrača, neka buduća ovakva selekcija bila bi bliža idealu reprezentacije.
O sutra malo tko razmišlja
Međutim, HNS novce drži na sigurnom, u banci koja daje kamatu i glavnicu čuva za crne dane. Dok u Škotskoj, primjerice, očajavaju jer svi njihovi britanski susjedi novac od Eura ulažu u razvojne projekte u malim sredinama koje proizvode igrače, HNS misli na sutra. Naravno – na svoje činovničko sutra, ne na sutra klubova koje proizvode reprezentativce koji idu na Eura i Mundijale ili u Kinu, koji posljedično pune blagajnu HNS-a. Njihovo sutra je još jedan blatnjavi trening i još crniji dan sve do onoga kad više nećemo imati koga poslati u Kinu.
Uostalom, o sutra malo tko razmišlja. Nema regionalnih razvojnih centara, nema pravih grassroots projekata koji čine 99 posto nogometa u Hrvatskoj. Profesionalna infrastruktura je jednako loša kao prije 30 godina, a nitko ne postavlja pitanja gdje su novci koje HNS treba trošiti samo u jednom cilju ─ poboljšanju uvjeta u kojima funkcionira naš nogomet, a onda posljedično i reprezentacija koja se puni iz tog bazena koji postaje sve plići. Dok je kamate na računima, nema valjda nikakvih problema.
