Nakon što je Kolumbija protiv Japana pomalo i iznenađujuće izgubila uvodnu utakmicu ovog Svjetskog prvenstva, činilo se da je tu više bila riječ o s(p)retnom nizu okolnosti koje su odvele Japance do trijumfa. Dok je jučer, nakon neuvjerljivog trijumfa u susretu protiv Senegala, čak i sam kolumbijski izbornik José Néstor Pékerman dao naslutiti kako je njegova momčad bila sretna u zadržavanju vodstva. Ali za mnoge neutralce Kolumbija predstavlja upravo “dobre dečke”, one koji su zaslužili sreću.

Međutim, sreće su imali i više nego što bi kao dobri dečki trebali imati. Prvenstvo u Brazilu 2014., prvo na koje se reprezentacija plasirala još od 1998., profiliralo je Kolumbiju kao atraktivnu momčad na atraktivnom turniru. Tada je u skupini također igrala protiv Japana, ali to joj je onda bila tek usputna distrakcija u nizu pobjeda, pobjedivši ih s uvjerljivih 4:1. Te 2014. padali su uz Japance redom Grčka, Obala Bjelokosti i Urugvaj Pékermanova sljedbenika Óscara Tabáreza, s kojim sada dijeli titulu trenerskog veterana na turniru u Rusiji. Tek je Brazil slomio srca ljubitelja nogometa diljem svijeta kada je u četvrtfinalu prekinuo čaroliju Jamesa Rodrígueza, tada mlađahne zvijezde u usponu, i pratećeg mu društva.

Kolumbijci nisu blagim kucanjem otvorili vrata na koja se nogomet u drugoj najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike vratio na veliku scenu. Srušili su ih nogom. Zemlja koja je rastrojena između 50-godišnjih unutarnjih sukoba vlasti, različitih gerilskih skupina i moćnih narko-kartela ujedinila se u žutom. Primjerice, Humberto de la Calle, glavni državni pregovarač zadužen za komunikaciju s gerilskim skupinama prisjetio se jednog bitnog detalja: pri svakom otvorenom pokušaju sjedanja za stol s članovima FARC-a, odnosno marksističkih Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije, gerilci bi redovito dolazili odjeveni u dresove reprezentacije.

Misteriozni izbornik

Pékerman i momčad su se iz Brazila 2014. vratili kao nacionalni heroji, gdje je taj rođenjem Argentinac ali nogometno podjednako i Kolumbijac pred razdraganim mnoštvom u glavnom parku Bogote uzviknuo kako je ovo “predivna generacija”, predvođena igračima koji su je učinili podjednako dobrom kao bilo koju reprezentaciju na svijetu. Vjerovali su tada svi da to nije tek euforična floskula, već legitimna tvrdnja i početak perioda dominacije, a sam Pékerman, inače bivši taksist koji je dogurao do izborničkih klupa Argentine i sada Kolumbije, označen je arhitektom projekta, za što je i nagrađen novim ugovorom.

Ali nadogradnja nije došla.

Pékerman nikada nije bio poznat po pretjeranom javnom izlaganju, a u šest godina koliko je izbornik Kolumbije nije prihvatio niti jedan intervju. Štoviše, većinu godine nije poznato je li on uopće u državi, a po potpisivanju novog ugovora je ta misterioznost postajala sve intenzivnija i bizarnija. Njegova izoliranost utjecala je i na samu momčad, koja je sve više počela djelovati zastranjeno i nepovezano. Samopouzdanje je kopnjelo i, iako je bilo povremenih bljeskova, situacija je počela izmicati kontroli.

Reprezentacija predstavlja jednu od rijetkih zajedničkih točaka raslojenog kolumbijskog identiteta — točku koja ga može ujediniti

Kolumbija se kroz kvalifikacije za Rusiju u dramatičnom raspletu provukla do završnice kao posljednji od izravnih putnika. Pékerman je izrotirao nečuvenih 45 igrača u 18 utakmica, od kojih su Kolumbijci slavili u njih tek sedam. Problem je bio kadrovski, ali i formacijski; bilo je puno eksperimenata i rotacija iz utakmice u utakmicu.

Još jedna nuspojava medijske izolacije je ta što vam je neće zamjeriti dok imate javnost na svojoj strani. No, u nogometu se stvari okrenu u trenutku, a kada se oko Pékermanova vodstva počelo pojavljivati sve više upitnika, toliko da su počeli prijetiti njegovoj ostavštini na reprezentativnoj klupi, nije bilo medija da mu stane u obranu.

Štoviše, jedva su dočekali onako osvetnički obrušiti na njega.

Los Cafeteros ne igraju samo za rezultat

Prvo na tapetu bio slučaj Edwina Cardone, 25-godišnjeg veznjaka i ‘desetke’ Boca Juniorsa, koji je odigrao čak 15 od 18 kvalifikacijskih susreta samo da bi na kraju bez objašnjenja bio odstranjen s popisa putnika u Rusiju. Uslijed izrazito ograničenog protoka informacija mediji su počeli kreirati svoj narativ, a jedna od glavnih tema bila je tobožnja povezanost Pékermana sa zloglasnim argentinskim menadžerom Pascualom Lezcanom, ujedno i njegovim agentom.

Kada je izašao sastav za prvu utakmicu protiv Japana, u njemu su na sveopće čuđenje bili Jefferson Lerma, José Izquierdo te Johan Mojica, koji su dotad za Kolumbiju igrali tek prijateljske utakmice. Dvojicu njih zastupa Norman Capuozzo, bliski Leczanov prijatelj, što je nakon poraza dodatno inspiriralo medije da se počnu pitati guraju li kod Pékermana menadžeri igrače koje namjeravaju ‘utopiti’ za ozbiljne novce. O tome je, naravno, teško pričati iz vanjske perspektive, ali nešto je tu svakako trulo.

Deklasiranje Poljske, koliko god Poljaci bili razočaravajući, podsjetilo je na predstave koje su Los Cafeteros pružali u Brazilu i kojima su osvojili svijet. Pogotovo je zablistala ta čudesna napadačka četvortka, pri čemu je činjenicu da je Radamel Falcao s 32 godine prvi put zaigrao i zabio na svjetskim prvenstvima zasjenio sjajan učinak Juana Fernanda Quintera, na papiru najmanje prominentnog člana kolumbijskog napadačkog odjela.

Nekoć jedan od najvećih južnoameričkih talenata i prijatelj Jamesa Rodrígueza još od dječačkih dana, Quintero je s vremenom od siromašnih favela zloglasnog Medellina stigao do Porta, ali talent mu je tu bio tek sredstvo putem kojeg je zasjenio demone koji su se u njemu kotili. U Portu mu je trener Paulo Fonseca okrenuo leđa, optuživši ga da je “previše ovisan o jednoj nozi”, a ovaj se odao čarima noćnog života i u jednom trenutku čak želio i odustati od nogometa kako bi se posvetio reperskoj karijeri.

Srećom po Kolumbiju su mu posudbe prvo natrag u rodni Medellin, a onda i u River Plate — iako u Argentini i nije dobio neku pretjerano veliku minutažu — vratile želju za igrom, a to je najbolje demonstrirao u Rusiji. Ovaj brzanac, kojeg su svojedobno zbog kreativnosti i fantastične ljevice uspoređivali i s Lionelom Messijem, možda je i najzaslužniji za to da se Kolumbija ipak provukla u drugi krug. Iako mu je prika James jučer ponovno napustio teren zbog ozljede, Quintero je uspio vratiti optimizam pred okršaj s Englezima u osmini finala.

Ondje će im sreća svakako biti potrebna, ali pitanje je hoće li biti dovoljna — jer 30.000 kolumbijskih navijača koji prate reprezentaciju u Rusiji, kao i oni koji je prate od kuće, još uvijek nemaju jasnu sliku o svojim realnim šansama i Pékermanovu vodstvu.

Obavijen sumnjama, stari trenerski lisac ne ganja rezultat samo kako bi samo spasio svoj obraz i viđenje svoje ostavštine. Jer reprezentacija predstavlja jednu od rijetkih zajedničkih točaka raslojenog kolumbijskog identiteta — točku koja ga može ujediniti, pa barem na tih mjesec dana koliko traje prvenstvo.