Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čemu još služe Mediteranske igre? Možda niste znali, ali jedne su održane ovog ljeta

Podsjetnik na neka drugačija sportska vremena

Nogometni Mundijal je završio 15. 7., a još uvijek svakodnevno nalazimo hrpu vijesti (i ‘vijesti’) o toj tematici, pogotovo u zemljama koje su ostvarile uspjeh, pa tako i u našoj. Sve ostalo palo je u drugi plan, stoga ne čudi da nitko nije primijetio da je za to vrijeme održano veliko sportsko natjecanje u kojem je Hrvatska ostvarila značajan uspjeh. Riječ je o 18. Mediteranskim igrama, održanim u španjolskoj (katalonskoj) Tarragoni. Reprezentacija od 99 sportaša i sportašica donijela je Hrvatskoj 17 medalja (devet zlatnih, pet srebrnih i tri brončane) za devet mjesto na ljestvici uspješnosti od ukupno 26 zemalja sudionica. Od pojedinaca su najzvučniji zlatna atletičarka Sandra Perković te srebrni boksač Toni Filipi, dok su odbojkašice i rukometaši pokorili ekipna natjecanja.

“Ovo je jedan radni projekt. Idemo na Mediteranske igre s mladom reprezentacijom gdje ćemo pokušati tu momčad uvesti u sustav seniorske reprezentacije.” izjavio je Lino Červar uoči puta u Španjolsku iz koje je iznenađujuće donio prvo rukometno zlato nakon 14 godina.

Ta izjava najbolje prezentira kako se danas gleda na ovo natjecanje – ono je kvalitetom u najbolju ruku drugoklasno, gdje se možebitno ukaže neka veća zvijezda poput Perković, što je više iznimka nego pravilo. U ekipnim sportovima izbornici uglavnom provjeravaju rezervne opcije; no, čak je i to postalo upitno, što se vidi na primjeru košarke, u kojoj se odustalo od klasičnih momčadi i prešlo na basketaško natjecanje tri-na-tri.

Nameće se pitanje koja je zapravo svrha Mediteranskih igara danas; komu je uopće palo na pamet okupiti zemlje koje izlaze na Sredozemno more i zašto se, pobogu, igra za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva?

Mare Nostrum

Pa, vratimo se onda dalje u prošlost. Jedini put u povijesti kada je čitav Mediteran bio objedinjen pod vlašću jedne države bilo je u doba Rimskog Carstva. Za vrijeme cara Augusta počeo se upotrebljavati termin Mare Nostrum (naše more) koji se zadržao sve do pada Carstva, a odmilja su ga zvali i Rimsko Jezero.

Logično bi bilo pomisliti da je ideja o Mediteranskim igrama došla iz talijanskih redova, ali nije. Premda je Italija uvjerljivo najuspješnija nacija u povijesti Igara, pokretač projekta dolazio je iz Egipta. Utemeljio ih je Muhammed Taher Paša, član Međunarodnog olimpijskog odbora i pokretač suvremenoga sporta u Egiptu. On je za vrijeme prvih poslijeratnih Olimpijskih igara u Londonu 1948. predložio MOO-u osnivanje Mediteranskih igara. Prijedlog je zahvaljujući grčkoj podršci urodio plodom, pa su prve Igre održane već tri godine potom u Aleksandriji.

Definirane su kao regionalno sportsko natjecanje (dosad održavana 33 sporta) koje se odvija u skladu s pravilima Olimpijskih igara, logo im sadrži tri od pet olimpijskih krugova jer sudjeluje 20-ak zemalja s tri kontinenta. Zbog kulturoloških razloga i tradicije pravo nastupa dobile su i zemlje poput Portugala, Srbije i Makedonije koje ne ispunjavaju zemljopisne uvjete, dok su, zanemarimo li britanski teritorij Gibraltar, Izrael i Palestina jedine zemlje koje ispunjavaju te uvjete, ali ne sudjeluju zbog političkih razloga.

Čudan je to miks, mora se reći – sportske velesile poput Španjolske i Francuske odmjeravaju snage s liliputancima poput Libanona i Malte. Teško je bilo uspostaviti osjećaj neke bliskosti među okupljenim nacijama tako različitih kultura, pogotovo zato što su neke bile u vrlo lošim odnosima, poput Jugoslavije i Italije za vrijeme Tršćanske krize ili Francuske s tek osamostaljenim kolonijama Alžirom, Tunisom i Marokom. Međutim, Igre su bez prekida išle dalje – osim što je tako različite narode povezivalo isto more, počeo ih je spajati i sport.

Što je Split dobio s Igrama 1979.

Za nas najzanimljivija epizoda svakako je domaćinstvo Splita 1979. Nakon jedne neuspješne kandidature, Igre su 1975. konačno bile dodijeljene ovom gradu, ali to još uvijek nije značilo da će one uistinu biti održane. Sve do početka 1976. nije bio pronađen način financiranja Igara prihvatljiv svim jugoslavenskim republikama i pokrajinama, stoga je sazvan sastanak kod predsjednika Sabora i Izvršnoga vijeća Hrvatske na kojem se trebalo odlučiti o izvorima financiranja. Potencijalno nepronalaženje odgovarajućeg izvora financija povlačilo je za sobom otkazivanje Igara.

Ključna stvar za izvedbu tog projekta bilo je formalno prihvaćanje pokroviteljstva Josipa Broza Tita 1977. Njegovom je intervencijom velik dio novca za gradnju infrastrukture dobiven iz postotka fonda dobitaka igara na sreću, odnosno Sportske prognoze. U konačnom proračunu većinu troška podijelili su Grad Split i SR Hrvatska, ali nešto su pridonijele i ostale republike i pokrajine, kao i Jugoslavenska narodna armija.

Bio je to dotad najveći sportski događaj organiziran u Jugoslaviji. Na Igrama je sudjelovalo gotovo 2.500 sportaša iz 14 zemalja, a najuspješniji su bili domaćini. Još više od osvojenih medalja i odlične posjećenosti značili su sagrađeni objekti: otvoren je stadion Poljud, podignute su velika i mala dvorana na Gripama. Poljud je dobio i kompleks bazena, Gripe teniske terene i male borilačke dvorane, a izgrađena je i streljana u Stobreču. Stvoreni su sjajni uvjeti za budući razvoj splitskih sportaša, ali nije ostalo samo na tome.

Izgrađen je i veliki putnički terminal na aerodromu u Resniku, pomorsko-putnički terminal u Gradskoj luci, kao i novi RTV centar. Probijanje tunela kroz Marjan i zahvati na cestovnim i željezničkim pravcima omogućili su rješavanje prometnih problema u gradu i okolici. Izvršen je niz zahvata na rekonstrukciji elektrodistribucijske mreže, vodovodno-kanalizacijskim sustavima i telekomunikacijskim vezama. Domaćinstvo Igara omogućilo je modernizaciju grada u mnogo aspekata.

Relikt prošlosti

Mediteranske igre, naravno, nikada nisu mogle stati u istu rečenicu s Olimpijskim, ali su im u to vrijeme bile mnogo bliže nego danas. Kako su godine tekle, olimpijski pokret polako ali sigurno odmicao se od amaterizma, dok se na kraju sve nije pretvorilo u megalomanski spektakl, gdje čitav svijet preko medijskih platformi prati nadmetanja velikih zvijezda, a zarada od marketinga odlazi u ranije nezamislive visine.

Mediteranske igre nisu imale ni približan potencijal da ostvare sličan uspjeh, da privuku milijune gledatelja pred ekrane, pa ni najbolje sportaše. Ako se neki i ukažu, nastup shvate kao provjeru za neka bitnija natjecanja. Stoga su Igre godinama padale u zapećak i sve je upitnija njihova budućnost. Tako su prije dvije godine organizatori iz Tarragone objavili da ne mogu stići sagraditi sve objekte na vrijeme, zato je sve odgođeno za godinu dana, odnosno baš u vrijeme Mundijala u Rusiji. Nečuven organizacijski debakl.

Međutim, Mediteranske igre zasad idu dalje, sljedeći domaćin bit će alžirski Oran već za tri godine. Nekoliko povoljnih okolnosti ide im na ruku. Za razliku od Olimpijskih igara gdje se domaćini znaju naći na rubu bankrota, a objekti nakon svega ostanu sablasno zapušteni, organizacija nije preskupa. Dapače, gradovi se kandidiraju uglavnom iz motiva da im se odobri budžet za izgradnju objekata koji su im inače jako potrebni. Zato se Rijeka kandidirala rekordnih pet puta, svaki put neuspješno.

Osim toga, bitan je čimbenik i očuvanje onog starog olimpijskog duha koji je gotovo izumro. Nikoga neće baciti s nogu podatak da je rekorder Turčin Jak Ali Harvey ‘stotku’ otrčao za 10:10, a Francuz Salim Sdiri skočio u dalj 8,29 metara. No, treba cijeniti činjenicu da se okupljeni sportaši daju svoj maksimum, a natjecanje koriste i za upoznavanje i druženje s kolegama iz posve različitih kultura.

Mediteranske igre su iznenada zaživjele idealističkom inicijativom jednog Egipćanina, a sada su postale relikt prošlosti, uz Univerzijadu jedno od posljednjih masovnih natjecanja u kojima se još vidi romantična strana sporta. U suvremenom pay-per-view svijetu glamuroznih spektakla prate ih veliki problemi, ali unatoč svemu, drže se, i neka ih još. Jer profitabilnost ne smije postati jedini kriterij kada je sport u pitanju.

Ne propusti top članke