Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Massimiliano Allegri rekao je da je nogomet umjetnost, a da su igrači svjetske klase umjetnici. Zaboravite na taktiku, njih ne možete ništa naučiti, samo im možete omogućiti uvjete u kojima se mogu najbolje izraziti.
Protiv Engleske nismo imali pojma koji je uopće bio plan. Protiv Češke je izbornik reprezentacije donio niz nelogičnih poteza zbog kojih je morao juriti utakmicu i spašavati živu glavu. Protiv Škotske smo, čini se, konačno imali priliku gledati najbolje pojedince ove reprezentacije u kontekstu u kojem se mogu najbolje izraziti. Pitanje je li današnja pobjeda nad Škotskom bila umjetničko remek djelo ostavit ćemo Allegriju, ali nema sumnje da je ona bila djelo igrača svjetske klase kojima su konačno omogućeni uvjeti u kojima se mogu izraziti.
Zlatko Dalić je u trećoj utakmici na Europskom prvenstvu na teren poslao treću različitu početnu jedanaestoricu. U prvu postavu upali su Bruno Petković kao napadač koji može primiti loptu u noge, okupirati stopere i biti faktor u kaznenom prostoru; Nikola Vlašić, najbliže što Hrvatska trenutno ima all-round ofenzivnom veznjaku, te Josip Juranović kao alternativa za Šimu Vrsaljka.
Čini se da je ideja bila raditi višak i napadati škotsku lijevu stranu, gdje se nalaze Andrew Robertson i Kieran Tierney, dvojica najboljih škotskih nogometaša, ali i dvojica igrača koja iza sebe ostavljaju puno prostora. Luka Modrić je bio gurnut bliže suparničkom golu, ali se u prvom poluvremenu vrlo često spuštao na poziciju desnog središnjeg veznog, gotovo pa u liniji s Mateom Kovačićem i ispred Marcela Brozovića.
Hrvatska ovako može i mora igrati. Pravi rezultat dobili smo kad smo omogućili najboljim igračima ove reprezentacije kontekst u kojem mogu igrati najbolje što mogu
Ivan Perišić je igrao svoju klasičnu ulogu na lijevom krilu, Vlašić je nominalno bio desno, ali je često napadao kazneni prostor i, uslijed Petkovićevog spuštanja, puno vremena proveo kao de facto najistureniji hrvatski igrač. Hrvatska je u takvom rasporedu u prvom poluvremenu prvi puta na Euru imala dominantan posjed lopte (69 posto), što joj je omogućilo da manje trči od Škotske (52,6 kilometara, u odnosu na 55,3) i čuva snagu.
Hrvatska je povela u 17. minuti; upalio je pritisak na škotsku lijevu stranu i Juranović je poslao centaršut u kazneni prostor, Perišić ju je spustio, a Vlašić pospremio iza leđa Davida Marshalla. Gol je na neki način ilustracija trenda na ovom turniru: ponekad nije niti potrebno imati posebno sofisticiranu strukturu izgradnje napada već nekoliko kvalitetnih pojedinaca na ključnim pozicijama koji mogu kazniti mane u suparničkoj igri. To će, ispostavilo se, biti ključno za tok utakmice i plasman u osminu finala.
Međutim, 69 posto posjeda donijelo je Vatrenima šest udaraca (dva u okvir gola) u prvom poluvremenu. Škotska je, s 31 posto, imala samo dva šuta manje i jedan više u okvir. Hrvatska je zaigrala onako kako je trebala protiv Češke, ali posjed lopte nije samo ofenzivna, već i defenzivna taktika. Upravo je zato neshvatljivo da Hrvatska reprezentaciji čija su jedina dva elitna kanala u napadu Robertsonove lopte i Tierneyjevo iznošenje lopte iz zadnje linije dopusti da primi gol kakav je u 42. zabio Callum McGregor; gol koji je nastao zbog izostanka pritiska na loptu u okolici kaznenog protora.
Na poluvremenu je bilo teško oteti se dojmu da je Hrvatska napravila korak naprijed, ali i jedan nazad. Međutim, bilo je očito da se nešto pomaknulo u igri reprezentacije u odnosu na utakmice protiv Engleske i Češke. Postojale su natruhe plana, Hrvatska je igrala prema svojim vrlinama i, ako ništa drugo, djelovala da može zabiti gol, a da to nije samo slučajno.
Na početku drugog utakmica se još lomila i izgledalo je da može otići i na jednu i na drugu stranu, ali onda je Modrić majstorski zabio. Od tog trenutka Hrvatska je sve više i sve čvršće preuzimala stvari u svoje ruke; ne samo u smislu komentatorskog klišeja, već kao posljedicu proaktivne, napadačke igre.
Kada je Perišić u 77. zabio glavom, nakon kornera, i još jednom pokazao da je jednostavno neminovan kada igra za Hrvatsku na velikim natjecanjima, nije bilo bitno što je reprezentacija na kraju utakmice šutnula samo jednom više od Škota, nije bilo bitno što smo još jednom strepili nakon obrambenog lapsusa. Bilo je bitno da je Hrvatska prvi puta na Euru odigrala ako ne bajno, onda barem onako kako momčad s ovakvim igračima može igrati. U redu, pomoglo je to što Škotska nije pokazala puno prema naprijed, da se njena igra uglavnom svela na nabacivanja i oportunističke udarce iz bezopasnih pozicija, ali ne možemo govoriti o tome da je Hrvatskoj današnji suparnik išta poklonio. Uostalom, riječ je o reprezentaciji koja je nadigrala Češku i zatvorila Englesku.
Na koncu, pričat će se o famoznoj mentalnoj snazi ove reprezentacije, o tome kako su presudili srce, motivacija i glava, svim tim teško izmjerljivim kriterijima. Međutim, iako nikada ne treba podcjenjivati ulogu sportske psihologije, iako nema sumnje da je današnja utakmica po rezultatu nego i po dojmu na terenu melem nakon crnih rupa u kojima smo se gubili u prve dvije utakmice, činjenica je da Hrvatska ovako može i mora igrati. Da su motivacija i srce neupitne karakteristike ne samo ove, već svih reprezentacija, ali da smo pravi rezultat dobili prvi puta kada smo omogućili najboljim igračima ove reprezentacije kontekst u kojem mogu igrati najbolje što mogu.
Da je Dalić odabirom Juranovića istovremeno zakočio najopasniji škotski ofenzivni kanal i stvorio uvjete za prvi gol, da Modrić može istovremeno kontrolirati tempo utakmice i biti oslobođen blizu suparničkog kaznenog prostora, da igrači koji znaju s loptom u nogama konačno odigraju utakmicu u kojoj kroz posjed kontroliraju tu loptu.
Hrvatska je pobijedila jer konačno igra svoju igru.