Većinu stvari u svojim životima — pogotovo one koje predstavlju komfor suvremenog načina života na koji smo navikli — uzimamo zdravo za gotovo. Obično se sjetimo samo onih koje nam pružaju istinsko zadovoljstvo, bez kojih bi naši životi ostali nepovratno osiromašeni. One su malobrojne i razlikuju se od pojedinca do pojedinca, a s godinama sve tješnje prianjaju uz dušu, postaju dio vaše osobnosti.

U mom slučaju, to posebno mjesto zauzima košarka.

Košarka je nedvojbeno genijalan sport, i na profesionalnoj i na rekreativnoj razini. Premda je u teoriji timska, može biti i individualna, osamljenička — može se prakticirati u brojnom i veselom društvu, ali i kao sredstvo rješavanja sporova u igri jedan-na-jedan. A kada život pritisne s ozbiljnim problemima, ona otvara prolaz za mentalni bijeg u alternativni svijet gdje, barem na nekoliko sati, postojiš samo ti, lopta i obruč. I mrežica, naravno; jebeš koš bez mrežice.

Svi koji doživljavaju košarku na isti način kao i ja trebaju biti sretni što se nisu rodili koje stoljeće ranije, jer tada bi nam život bio nemjerljivo prazniji. A bio bi i danas da se nije pojavio on, čovjek koji je u našim očima veći genijalac od Nikole Tesle: profesor James Naismith.

Naismith je svojim pravilima nametnuo obrambenu koncepciju u kojoj se učinkovitost postiže pravovremenim zauzimanjem prostora, a ne nasrtanjem na suparnike

Rođen je 1861. u Kanadi, u obitelji škotskih imigranata. Vrlo brzo umiru mu roditelji pa je većinu djetinjstva proveo s ujakom i ujnom. Upisao se na Prezbiterijansko sveučilište u Montrealu i ondje se bavio mnogim sportovima: nogometom, američkim nogometom, lacrosseom i gimnastikom. Odmah nakon diplome dobio je posao na Sveučilištu u Springfieldu, savezna država Massachusetts, kao profesor tjelesnog odgoja.

Po dolasku u SAD naišao je na probleme. Zbog oštrih zima velik dio semestra nastavu nije mogao držati na otvorenom, a u dvorani se nije imalo raditi ništa odveć zanimljivoga, posebice za velike grupe studenata. Zato mu je pročelnik Luther Gulick, zabrinut da će do proljeća studenti posve izgubiti kondiciju, dao rok od dva tjedna da izmisli momčadski sport koji se može igrati u zatvorenom prostoru. Dao mu je tri glavne smjernice: da igra zauzima što manje prostora, da je svi mogu igrati ravnopravno i da ne bude fizički gruba.

Košara za breskve

Iako spadam među ljude kojima je vremenski rok nešto nepodnošljivo, moram priznati da pod takvom vrstom pritiska kreativnost eksponencijalno raste. To je pokazao i Naismith. U samo desetak hladnih dana, on je osmislio posve novi sport koji će s vremenom postati drugi najpopularniji na planetu.

Kako je tekao proces razmišljanja? Od tri pročelnikove smjernice, odlučio se fokusirati na posljednju. Prva se ionako podrazumijevala zbog prostorne ograničenosti dvorane, dok je druga bila utopijska, što je eufemizam za “posve debilna”. Da je ustrajao u kreaciji igre u kojoj bi svi sudionici bili ravnopravni, izmislio bi Čovječe ne ljuti se. Ovako je odlučio zanemariti naputak te prepustio to otkriće Josefu Friedrichu Schmidtu, na žalost ljubitelja igara na ploči koji su je morali čekati još 16 godina.

Naismith se fokusirao na to da novi sport ne bude pregrub, kao što je većina popularnih sportova u to vrijeme bila. Za početak je odabrao nogometnu loptu kao najmekšu od svih koje su tada bile u optjecaju. Kako bi se spriječio intenzivni kontakt između suparnika, zabranio je trčanje s loptom, kao i dodir nogom. Jedini dopušteni način prijenosa bilo je dodavanje rukom. U istu svrhu je odlučio udaljiti ‘gol’ od igrača — odnosno, postaviti ga visoko iznad njihovih glava. Dugo je razmišljao što bi uopće mogao postaviti kao taj ‘gol’ i onda se dosjetio pletene košare za breskve, koju je postavio na balkon dvorane. Visina tog balkona bila je 3,05 metara i, zanimljivo, sve do današnjeg dana ostala je službena visina obruča.

I tako je Naismith u prosincu 1891. organizirao prvu košarkašku utakmicu. Podijelio je grupu studenata na dvije ekipe po devet igrača te su svi istovremeno bili na parketu. Loptu je iz košare trebao vaditi domar koji je susret promatrao s balkona. Momci nisu baš bili entuzijastični niti su pažljivo slijedili pravila, stoga su, naučeni na football, svejedno obarali suparnike na tlo u pokušaju da dođu do lopte. Nakon susreta, koji je završio 1:0, bilo je mnogo natučenih kostiju. Naismith je potom među osnovnih 13 pravila dodao osobne pogreške kako bi spriječio sličnu praksu.

Vizija igre

Unatoč neslavnom početku, Naismithova kreacija je vrlo brzo dobila zamah. Proširila se po čitavom sveučilištu te je 1892. u časopisu Triangle objavljen članak pod naslovom A New Game u kojem se širu publiku pozvalo na prakticiranje. Naismithu su predložili da sport dobije naziv po njemu, ali on je to odbio i odlučio ga nazvati složenicom od riječi košara (basket) i lopta (ball).

Igra se vrlo brzo proširila diljem SAD-a, a potom i svijeta, stoga je Naismith nakon samo nekoliko godina izgubio pravo kontroliranja pravila, što je prešlo u nadležnost Amaterske sportske federacije. On je u međuvremenu otišao na Sveučilište Kansas, gdje je devet godina trenirao tamošnju košarkašku momčad, da bi 1909. prešao s terena u urede, gdje je dugi niz godina bio de facto voditelj kompletnog Kansasova sportskog programa. No, košarkaški svijet nije ga zaboravio.

Udruga američkih košarkaških trenera je 1935. prikupljala novac kako bi Naismithu omogućila putovanje u Berlin, gdje je godinu potom košarka imala svoju premijeru kao službeni olimpijski sport. Naismith je na koncu došao u Njemačku i uz sve počasti dodijelio medalje košarkašima SAD-a, Kanade i Meksika. Tri godine kasnije umro je u 79. godini života.

Premda je košarka strašno evoluirala otkako je Naismith prepustio konce drugima, nitko nije učinio više za njenu ekspanziju. Da nije insistirao na svojoj viziji igre, možda bismo danas gledali dvoranski ragbi s koševima, a možda se za nju ne bi ni čulo izvan stare springfieldske dvorane. Naismith je želio stvoriti sport koji umjesto snage preferira vještinu i teško da je mogao napraviti bolji posao.

Svojim je pravilima nametnuo obrambenu koncepciju u kojoj se učinkovitost postiže pravovremenim zauzimanjem prostora, a ne nasrtanjem na suparnike, što je zapravo puno teže za izvesti. Zato dan-danas treneri vole podviknuti da se prava obrana ne igra rukama, već nogama. Naravno, time je dao osjetnu prednost napadačima, ali budući da se dosjetio uske košare s breskvama, daleko od toga da imaju previše lagan zadatak u postizanju poena. Kad se sve zbroji i oduzme, uspio je stvoriti uravnotežen sport u kojem se može igrati učinkovita obrana i to je bio temelj za sve kasnije nadogradnje.

S vremenom su se u ovaj sport zaljubili milijuni ljudi diljem svijeta, među kojima i brojni čitatelji Telesporta. Zapitajte se koliko vam košarka uistinu znači u životu. Prisjetite se koliko je dugo uz vas i procijenite koliko će vas još pratiti. Pokušajte prebrojiti sve ljude koje ste zahvaljujući njoj upoznali, sve utakmice koje ste pogledali, pa i sve listiće koje ste ‘pali’. U konačnici, zapitajte se u kojoj količini i na koliko načina vam je ovaj predivni sport obogatio život. Ničega od tog ne bi bilo da jedan briljantni čovjek prije 127 godina nije upregnuo moždane vijuge i iskoristio nadahnuće napisavši 13 osnovnih pravila, i još pokoje idućih godina. On je taj koji je pokrenuo kotač.

Hvala mu na tome.