Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Postoji izreka koja kaže da je čovjek čije ime među ljudima stvori osjećaj sjete ispunio svoju svrhu. Nešto takvo definitivno će se moći reći na spomen Danijela Subašića u Monacu.
Zapravo, Suba je nostalgiju u Kneževini počeo inicirati, a da nije još ni formalno napustio klub: “Hvala, Subašić!”, poručili su mu iz kluba putem naslova na 13-minutnom mini-dokumentarcu posvećenom upravo njemu i njegovih gotovo devet godina provedenih u klubu. Oglasio se i Kylian Mbappé, koji mu je po objavi da neće produžiti ugovor s Monacom poručio kako će, uz zahvalu za sve ono što je donio njemu i samom klubu, Subašić “ostati zapamćen u povijesti”.
Naravno, ta Mbappéova mala posveta prikupila je najviše reakcija javnosti, ali uopće nije slučajno da se mladi superstar na taj način zahvalio našem vrataru za izravni doprinos njegovoj karijeri. Subašić je svakako postao legenda kroz tolike godine provedene u klubu i kroz gotovo 300 nastupa na njegovim vratima, ali od tih brojki i vremena provedenog ondje za njegovo je nasljeđe kudikamo bitniji kontekst vremena. Suba je postao simbol jedne čitave ere, sa svim svojim usponima i padovima.
Zadnjim prvenstvenim kolom u prosincu 2011., u kojem je Hajduk na Poljudu svladao upravo njegov Zadar 1:0, onih nešto manje od 5.000 gledatelja znalo je da vrlo vjerojatno Subašića posljednji put gleda uživo u Hajdukovu dresu. I nije to bilo nikakvo iznenađenje ni nešto što bi se trebalo pokušati izbjeći; Subašić je u klubu u tom trenutku već proveo tri i pol sezone i s klubom osvojio Kup, a 2010. je nastupao i u grupnoj fazi Europske lige.
Suba je puno više od običnog zaslužnika koji je kao pouzdani vratar napucao svoju brojku utakmica tijekom osam godina provedenih u klubu. On je simbol jedne ere
S već navršenih 27 godina, koliko je imao u tom trenutku, te devet godina otkako je u Zadru kao 16-godišnjak prvi put zasjeo na klupu prvoligaške utakmice, Subašić je tražio novi izazov u karijeri, onaj koji bi ga zacementirao na vratima hrvatske reprezentacije kao logičnog nasljednika Stipi Pletikosi. Hajduk je znao da se bliži i istek ugovora i da ga te zime treba unovčiti; u tu svrhu je pripremio i ugovor tadašnjem Šibenikovu vrataru Goranu Blaževiću kao njegovoj zamjeni, po sličnom ključu po kojem je upravo doveden i Subašić još tamo 2008.
Najbolja ponuda tada je stigla iz Monaca, s odštetom od nekih milijun eura. To, međutim, nije bio ‘onaj’ Monaco koji je sedam godina ranije igrao senzacionalno finale Lige prvaka s Portom Josea Mourinha. Bio je to Monaco koji je odlutao daleko od takvih veličanstvenih podviga, sve do dubina drugoligaške karavane u koju je, zahvaljujući lutanjima s vlasnicima i sportskom politikom, upao prvi put još od 1977. U trenutku kada se Subašić priključio momčadi potkraj zimskih priprema, Monaco je bio u nizu od čak 11 utakmica bez pobjede, što ga je prikovalo na posljednje mjesto drugoligaške ljestvice, ali perspektive je čak donekle i bilo.
Poput pande
Samo mjesec dana ranije, dok se Suba opraštao od poljudske publike, nešto manje od 67 posto klupskih dionica otkupio je ruski milijarder Dmitrij Ribolovljev, odnosno fond koji glasi na njegovu kćer Jekaterinu. Njegov je prvi potez bio spašavanje žive glave u Ligue 2, što je na kraju uspješno i odrađeno, a onda je za iduću sezonu određen plan velikog remonta, s ciljem povratka u Ligue 1.
U tom se pogledu Subašićeva akvizicija činila tek kao vatrogasno, prijelazno rješenje koje je bilo dostatno za ulogu razmjerno pouzdanog i motiviranog prvog vratara u drugoligaškim okvirima, ali za kojeg se ipak očekivalo da će u šoping-maniji koju je Rus inicirao u sezonama koje su uslijedile, a tijekom kojih je na pojačanja spiskao gotovo 185 milijuna eura, Hrvat pasti u drugi plan kao nedovoljno atraktivno ime.
Nije ni da oko Sube nisu vladale sumnje i iz igračke perspektive.
Iako je na naslovnice došao kada je, u maniri Rogérija Cenija, zabio onaj slobodnjak za pobjedu kod Boulognea, nerijetko ga je proganjala stara boljka gotovo svih vratara koji su prošli kroz Hajdukov pogon; crtu je grlio kao utopljenik splav, a i na njoj je nekada znao ‘zaplivati’. Publika na Monacovu stadionu nerijetko se šalila da je Suba “poput pande” — impozantna pojava koja je istovremeno i pomalo nespretna — a kada su u toj šoping maniji za klub potpisali i Flavio Roma, koji je prethodno sam proveo osam godina u Monacu braneći, između ostalog, baš i u tom finalu Lige prvaka 2005., kao i tada talentirana argentinska ‘jedinica’ Sergio Romero, činilo se da Subašić nema šanse zadržati poziciju prvotimca.
U osnovi je klupska logika bila jasna. Monaco u procesu povratka u Ligue 1 potpisao niz mladih imena poput Lucasa Ocamposa, Anthonyja Martiala, Jamesa Rodrígueza, Geoffreyja Kondogbije, Fabinha i drugih, kojima je zbog ravnoteže i snažnije konkurencije trebao pridružiti i nekolicinu starijih, iskusnijih igrača da ih održe pod kontrolom uslijed velikih ambicija. Tu se od Subašića nije puno očekivalo iako se približavao svom 30. rođendanu, već se računalo na igrače poput Érica Abidala, Ricarda Carvalha, Dimitra Berbatova i, za Subu najbitnije, Flavija Rome. No, ta se priča nije realizirala kako su zamislili: Roma je u tom drugom mandatu odigrao svega dvije utakmice za Monaco i 2014. objavio kraj karijere.
Važnije od svih obrana
Nije Roma objavio kraj karijere jer mu je bilo dosta igranja, jer u protivnom ne bi ni produžio ugovor iako mu je bilo već 40. Monacu nije trebao ni iskusni rezervni golman, pošto je tu ulogu, po svemu sudeći, trebao preuzeti Subašić, dok je za Romera bilo očekivano da opravda svoj status prvo kroz posudbu iz Sampdorije, a onda i kroz transfer. No, i on se na kraju vratio u Genovu pokunjene glave i produžio u Manchester United. U Monacu je njegova uloga bila svedena na kup utakmice, što si sa 27 godina i u potrazi za iskorakom kakav je i Subašić tražio po odlasku iz Hajduka nije mogao priuštiti.
Subašić je u međuvremenu zacementirao svoje mjesto i kod Leonarda Jardima, koji je u potpunosti prepoznao njegov utjecaj na svlačionicu.
Suba ni približno nije golman koji može preuzeti teret direktne pas-igre koju je Jardim favorizirao i s kojom je u onom svom prvom mandatu od mlade Monacove ekipe napravio hit-momčad Lige prvaka, a nije ni najbolji europski vratar na crti. No, Subašić je na više od jednog načina služio Jardimu kao primjer svlačionici.
Karakterno vrlo pristupačan, omiljen lik među suigračima u svim ekipama u kojima je igrao, Subašić nikad nije bio nekakvo megalomansko pojačanje već ‘neki tamo’ tip kojeg su doveli kao instant-zakrpu za drugu ligu. Jardim ga je odabrao kao igrača na kojemu će postaviti svoj koncept povjerenja, koji može biti ključan za razvoj mlade i talentirane momčadi. Suba je i griješio, ali trener je i u tim trenucima točno znao kako će ga dodatno podignuti u očima suigrača i javnosti.
“Rekao sam Subi: koliko si važnih obrana imao kod nas? Puno”, pričao je kada je golman protiv Bordeauxa još tamo u ožujku 2017. svojom pogreškom dopustio Bordeauxu da se vrati u utakmicu. “Prema tome, prestani o tome razmišljati”.
Jardim s tim nije samo održavao fokus svom prvom vrataru, nego je i održavanjem njegova samopouzdanja Subašiću pomagao da on i dalje prenosi energiju na svoje mlade suigrače. Kasnije tog tjedna Monaco je u senzacionalnoj utakmici izbacio Manchester City iz Lige prvaka, a baš je Subašić u nekoliko navrata sjajno reagirao u trenucima kada je Monaco prelamao utakmicu. I zato nije slučajno da je po objavi njegova rastanka s Monacom prvi reagirao baš Mbappé, koji se te, za Monaco fantastične sezone etablirao na najvišoj razini i naknadno zaradio svoj basnoslovno skupi transfer u Paris Saint-Germain. Subašić mu je zaista pomogao shvatiti što znači nositi se sa dobrim i lošim danima kojih će na terenu, baš kao u životu, uvijek biti, a to je strašno važna lekcija u sazrijevanju mladog igrača.
I zato je Suba puno više od običnog zaslužnika koji je kao pouzdani vratar napucao svoju brojku utakmica tijekom osam godina provedenih u klubu. On je simbol jedne ere. Važnije od svih njegovih obrana i rekorda koje je dostizao bit će taj utjecaj na tu nezaboravnu ekipu, kao i pojam za profesionalca koji će jednako biti fokusiran na svoje zadatke bio klub na dnu druge lige ili na europskom vrhu.