Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kralj Kazu

Čuveni Kazuyoshi Miura danas slavi 52. rođendan. Igra li još? A što mislite?

Zadnja izmjena: 26. veljače 2019. Profimedia

Čudno je kako se vrijeme ponekad poigra s našim sjećanjem i od nečega što se svojevremeno činilo gotovo beznačajnim stvori mit, točku u vremenu kojoj se rado vraćamo i relativno često spominjemo. Fenomen zvan Kazuyoshi Miura, koji danas slavi svoj 52. rođendan i kreće u svoju 34. sezonu kao profesionalni nogometaš, prošao je takvu transformaciju među Dinamovim navijačima, a vjerojatno i većini ostalih pratitelja domaće lige.

Plejada zaista svakakvih inozemnih pojačanja i “pojačanja” prodefilirala je Maksimirom otkako je on posljednji put ovdje šutnuo loptu. Bilo je igračina kojih ću se sjećati dok sam živ, bilo je veterana i fajtera koji se najčešće nisu libili nazvati stvari pravim imenom, što ih je u konačnici i koštalo angažmana u Dinamu. Bilo je i kukavica bez muda i promašaja iz kojih je cinična zagrebačka publika (sebe uključujući) radila sprdačinu i ubijala im i ono malo samopouzdanja koje su imali, a bogme i onih koji su shvatili kako maksimirski lunapark funkcionira te su u njemu dobro zabavili. Prolaznici među njima samo su povremeno ostavljali dublji trag i često bi nestajali iz sjećanja i prije nego iz hrvatskog zračnog prostora.

Miurina posebnost je u tome što je njegov status među svim tim igračima tek naknadno definiran. Što je više vremena prolazilo, to su ga se ljudi radije sjećali — što nije ni toliko čudno s obzirom na to u što se od onda njegova karijera pretvorila.

Bizarno, dok je u Japanu bio apsolutna ikona i nogometni kralj, u Maksimiru je ostao, pokazalo se, praktički zadnja rupa na svirali

Od cijele turbulentne sezone 1998./99. – ispadanja u Kupu od trećeligaša Dugog Sela, osam bodova i drugog mjesta u skupini Lige prvaka ispred Porta i Ajaxa — tada nedovoljnog za plasman dalje — i kontroverznog osvajanja naslova u zadnjem kolu, najčešće se sjetim dolaska dinamičnog dua. Doveden kao veliko pojačanje i zamjena za Marka Viduku, Gražvydas Mikulėnas ubrzo je kršten nadimkom “Letva iz Litve”, a u Zagrebu je osvanuo popularni grafit “Imam puno ženas, al ne ko Mikulenas”. Upisao je zavidnih 16 nastupa i četiri pogotka u godinu dana provedenih u tadašnjoj Croatiji. Miura, drugo pojačanje tog zimskog prijelaznog roka, napravio je još i manje. U nekoliko mjeseci provedenih u Zagrebu i 12 utakmica nije se uspio upisati u strijelce.

Iako u načelu jednako beznačajni u širem kontekstu Dinamove povijesti, sjećanje na njih se razlikuje. Dok se litavskog golgetera navijači sjete samo s podsmjehom dok lamentiraju hoće li u špici najgorih 11 maksimirske šume biti Anderson Costa ili on — iako, kad bolje razmislim, ima mjesta za obojicu — Miura je poseban slučaj. Od početnog čuđenja brojem i interesom japanskih novinarskih ekipa koje su sa velikim zanimanjem pratile svaki nastup, trening i trenutak King Kazua, preko doživljavanja samo još jednim u nizu nebitnih prolaznika, njegova je priča polako postajala sve pozitivnijom. Teško se je ne nasmiješiti na pomisao kako je Miura doista jednom bio dijelom Dinama.

Ikona veća od sporta

Njegova nogometna priča započinje ranih 1980-ih u Japanu. Kao srednjoškolac shvaća da nema sreće s nogometom u domovini, gdje je igra tada i organizacijski i medijski funkcionirala isključivo na amaterskoj razini. Marljivo, kakvi nam se već Japanci u načelu čine, odlučuje zanat ispeći na izvoru — u Brazilu. Bilo mu je 15 godina. Nakon godina potucanja po brazilskim nogometnim akademija i traumatičnih iskustava tamošnje realnosti i rasizma, Miura se uspijeva izboriti za profesionalni ugovor. U idućim su sezonama uslijedili nastupi za Palmeiras, Coritibu i Santos.

I dok u Brazilu nije ostavio značajniji trag, priča o “japanskom kralju favela” rasla je u rodnom Japanu. Njegov je put Japancima predstavljao gotovo arhetipsku priču o odrastanju i uspjehu kroz požrtvovnost i rad, usprkos brojnim preprekama i lošim šansama. Ona je savršeno rezonirala s japanskim mentalitetom.

Ali usporedno s Miurinim rastom, rastao je i nogomet u Japanu.

Gledajući unatrag, tri su elementa pripomogla etabliranju nogometa u zemlji sumo-hrvanja i baseballa: usađivanje nogometa u svijest Japanaca, stvaranje profesionalne lige i pojava domaće zvijezde koja će postati prepoznatljivim likom lige i sporta. I dok je prvu kategoriju među ostalim ispunila i planetarno popularna manga i anime Captain Tsubasa, Miura je odigrao ulogu u preostale dvije.

Ubrzo nakon njegova povratka u Japan krenula je i 1993. japanska profesionalna liga; još godinu ranije reprezentacija je na domaćem terenu osvojila Azijski kup, svoj prvi, dok je Miura bio proglašen za najboljeg igrača turnira. Provevši najbolje nogometne godine u Japanu, King Kazu, kako su mu tepali mediji i javnost, postao je nacionalnom ikonom većom od sporta, dijelom japanske pop-kulture. Slavi je dodatno pridonijelo kontroverzno izostavljanje iz momčadi za Svjetsko prvenstveno 1998. u Francuskoj (nakon što je u kvalifikacijama zabio 14 golova), kao i često ekstravagantan modni izričaj. Kako bi slika bila potpuna, u konačnici je dobio i vlastiti anime serijal.

Najviše je traga na klupskoj razini ostavio igrajući za tokijski Verdy Kawasaki, s kojim je osvojio četiri naslova prvaka i još sedam različitih kupova, postigavši ravno 100 golova u 192 ligaška nastupa. Iz tog je kluba 1999. došao u Dinamo, a dopratila ga je čitava svita novinara. Tadašnji Croatijin čelnik Mirko Novosel smatrao je da će se transfer klubu isplatiti već samim interesom japanskih novinara, navijača i turista — što je već bilo viđeno tijekom Miurine ne baš uspješne posudbe u talijansku Genou u sezoni 1994./95.

No, dok je njegov sunarodnjak Hidetoshi Nakata od iste sezone iz Perugije počeo graditi svoju vrlo respektabilnu internacionalnu karijeru, Miuri je tih 12 ‘proljetnih’ utakmica bilo i posljednjih 12 u Europi. Bizarno, dok je u Japanu bio apsolutna ikona i nogometni kralj, u Maksimiru je ostao, pokazalo se, praktički zadnja rupa na svirali. S 32 na leđima vratio se u domovinu zajedno s pratećom novinarskom družinom.

Drugačija vrsta legende

Ono što nije uspjelo njemu, pošlo je za rukom idućim generacijama japanskih nogometaša. Stasale su nove japanske zvijezde, reprezentacija je još triput uzimala kontinentalni naslov i triput prolazila skupinu na svjetskim prvenstvima, na kojima je od one 1998. postala redovni sudionik; Japanci u europskim klubovima postali su najnormalnija stvar.

U međuvremenu, Miura je jednostavno nastavio igrati.

I ne čudi, s obzirom da je teško zamisliti kako bi se itko u Japanu usudio uskratiti mogućnost igranja takvoj nacionalnoj legendi, bez obzira na godine, stanje momčadi ili fizičke mogućnosti jednog 52-godišnjaka. Zaigrao je on u međuvremenu i za futsal reprezentaciju, a 2017. je postao najstariji strijelac u profesionalnom nogometu, stariji od legendarnog Sir Stanleya Matthewsa. King Kazu je prošli mjesec produžio ugovor s japanskim drugoligašem Yokohama FC-jem na još jednu sezonu.

“Trenirat ću svakodnevno punom snagom. Neću protratiti ni minute, ni sekunde”, izjavio je.

Prošlo je 20 godina od njegove epizode u Dinamu, 33 od njegove prve seniorske utakmice i 37 otkako se iz Japana otisnuo u Brazil. Miura je u međuvremenu evoluirao u sasvim drugačiju vrstu legende — onakve koja vam mora izmamiti smiješak na lice, jer vidite da u njemu i dalje gore strast i želja.

Ne propusti top članke