Kralj lavova

Ima li šanse da Paua Gasola još vidimo među obručima?

Zadnja izmjena: 27. kolovoza 2020.

Barcelona je prošlog ljeta šokirala euroligaški svijet angažmanom Nikole Mirotića, a nedavno je počela kružiti glasina da vodi pregovore s još jednom zvijezdom: Pauom Gasolom. Prošlo je 19 godina otkako se vrhunski španjolski centar otisnuo iz matičnog kluba u NBA, ali spekulacije o povratku su vrlo brzo presječene…

“Nismo u pregovorima s Pauom Gasolom, niti će ih biti!”, iznenađujuće oštro poručio je Barçin operativac Joan Blade, dok je nešto blaži bio predsjednik Josep Maria Bartomeu: “Pau bi nam svakako pomogao, ali on je NBA zvijezda i teško da Barça može platiti njegovu cijenu”.

U Barceloni su vrlo oprezni s financijama nakon što su lani imali rekordni budžet od preko 40 milijuna eura, pa na koncu ostali bez trofeja i velikog dijela planirane zarade od ulaznica, a potonje će biti slučaj i sljedeće sezone. Zaista, u ovakvim okolnostima kada dvorane zjape prazne nema baš smisla vraćati Gasola, koji bi se u ovim godinama više isplatio kao mamac za navijače nego kao stvarna sila na parketu.

Što to onda znači za Pauovu budućnost?

Za Španjolsku je bio apsolutni superstar: trpao je koliko je kome htio, naprosto divljao među obručima od prvog do zadnjeg turnira

U srpnju je navršio okruglih 40, a prošla je već godinu i pol otkako smo ga zadnji put mogli vidjeti na parketu. Nakon što je početkom ožujka 2019. napustio Spurse i otišao u Milwaukee, za Buckse je odigrao tek tri utakmice prije nego što je zbog ozljede stopala završio sezonu. Potom je otišao na operaciju i potpisao za Portland, ali rehabilitacija nije išla prema planu, stoga je u studenom napustio Blazerse bez ijedne odigrane utakmice. U takvoj situaciji ne čudi da je kraj karijere prilično izgledna opcija.

“Kada u ovim godinama provodiš rehabilitaciju duže od godinu dana, neizbježno je da razmišljaš o mirovini”, izjavio je prije par mjeseci. “Znam da je kraj blizu, ali nadajmo se da još nije došao”, ostavio je Pau nadu na stolu i još uvijek je nije sklonio. Ako povratak u Barcelonu nije opcija, vjerojatno mu preostaje samo traženje novog NBA angažmana koji će biti na tragu njegove posljednje sezone u Spursima, gdje je bio veteranska podrška s 12,2 minute po utakmici.

Kobe & Pau

Čudi me da nešto takvo može zadovoljiti Paua nakon svega što je prošao u karijeri. On je veliku većinu svog igračkog vijeka na terenu bio lav; štoviše, kralj lavova, i uistinu je neprirodno gledati ga u skromnoj ulozi. Strast za igrom i glad za pobjedama u kombinaciji s nepokolebljivom vjerom u svoje mogućnosti očito su dovoljno jaki da i s 40 na leđima traži nove izazove.

No, na koji god način zaokružio veličanstvenu karijeru, Gasolu ništa ne može oduzeti status kandidata za najboljeg europskog igrača svih vremena.

Američki analitičari nerijetko su se bavili tom debatom i u gotovo uvijek su složno isticali Dirka Nowitzkog kao neprijeporno najboljeg, dok je Pau bio ili prvi pratitelj ili nešto niže u poretku, a u budućnosti bi mogao još padati s obzirom na aktualni novi val europskih superzvijezda.

Gasol u Americi nikada nije bio stekao božanski status poput Dirka nekoć ili Luke Dončića i Giannisa Antetokounmpa danas, prvenstveno zato što nije parao mrežice koliko i oni — svoje jedine dvije sezone s 20+ poena u prosjeku imao je u dresu Memphis Grizzliesa (2005./06. i 06./7.). U svojoj sedmogodišnjoj eri u LA Lakersima, po kojoj će ostati najviše upamćen, držao je double-double konstantu (ukupni prosjek 17,7 poena i 9,9 skokova), ali to nije bilo dovoljno da ga se smatra ravnopravnim partnerom Kobeju Bryantu, već je bio percipiran kao prvi od Mambinih asistenata. Zato se o naslovima prvaka Lakersa iz 2009. i 2010. uvijek priča kao o prstenima koje je pokojni Kobe osvojio bez Shaqa, a ne kao o prstenima koje je osvojio s Gasolom.

Ipak, ne može se reći da je u Lakersima bio nedovoljno cijenjen. Tome u prilog govori da je proljetos, nakon vijesti o mogućem umirovljenju, među pratiteljima Lakersa izbila rasprava treba li umiroviti Gasolov dres. U 73-godišnjoj povijesti franšize tu su čast dosad zaslužilla tek desetorica igrača (Kobe, Wilt Chamberlain, Magic Johnson, Kareem Abdul-Jabbar, Shaquille O’Neal, Jerry West, James Worthy, Elgin Baylor, Gail Goodrich i Jamaal Wilkes), a Gasol zaslužuje ulazak u to društvo zbog svoje iznimne važnosti za povijest franšize — svojom voljnošću da prihvati tzv. supporting role stvorio je instant-kemiju s Kobejem, što je dobru momčad pretvorilo u sjajnu.

Zub vremena

Gasola je Majka priroda podarila strašnim talentom, ali u pitanju je i veliki radnik, što najbolje pokazuje njegova prilagodba u kasnijem razdoblju karijere.

Kako su godine odmicale, stil igre na NBA parketima drastično se mijenjao te je nastala opasnost da Pau postane demode, kao mnogi drugi centri njegove generacije. Međutim, u svojim srednjim 30-ima je Gasol uspio nadograditi vlastiti napadački arsenal vanjskim šutom i tako zadržao visoku produktivnost: u svojoj drugoj šampionskoj sezoni u Lakersima nije ubacio niti jednu tricu, da bi pet godina kasnije u Bullsima bio na 46,2 posto uspješnosti, a dvije sezone poslije u Spursima na 53,8 posto. Ipak, promjenom trendova u obrani se sve teže i teže snalazio, stoga se od elitnog blokera koji se neustrašivo hrvao s Kevinom Garnettom u epskim serijama s Bostonom s vremenom pretvorio u ranjivu točku obrane.

Ono što Gasolu u raspravi ipak daje prednost u odnosu na Nowitzkog njegovi su reprezentativni uspjesi, koje američki analitičari u spomenutim debatama uglavnom nisu ni uzimali u obzir. Pau ne samo da je postao svjetski prvak, trostruki europski prvak te dvostruki finalist Olimpijskih igara, nego je za Španjolsku bio apsolutni superstar: trpao je koliko je kome htio, naprosto divljao među obručima od prvog do zadnjeg turnira.

Najimpresivniji je bio njegov pohod na Eurobasketu 2015., kada se smatralo da je vrijeme španjolske dominacije prošlo te da Pau s 35 na leđima više nije onaj isti. Doista, Španjolci su u oslabljenom sastavu djelovali ispuhano i jedva prošli grupu, a onda je u eliminacijskoj fazi Gasol pokazao neviđenu dominaciju: prvo je izbacio Poljake s 30 poena (trice 6/7) i sedam skokova, zatim Grke s 27 poena i devet skokova, potom je šokirao domaćine Francuze čudovišnim double-double učinkom 40+11, a show je zaključio s 25 poena i 12 skokova protiv Litve za zlato.

Europa mu se, još jednom, mogla samo nakloniti.

Bilo je to prije nepunih pet godina, ali otad su na scenu stupili novi europski majstori i Pau je pao u drugi plan. Dugo je uspijevao nalaziti načine da ostane na najvišoj razini, ali zub vremena i ozljede ipak su ga uspjeli usporiti. Mnogo vremena je prošlo bez da je zaigrao, a upitno je hoćemo li ga uopće više gledati među obručima. I pomalo je tužno to što takav lav od igrača, od čije su rike svi strahovali, ovako potiho odlazi.

Ne propusti top članke