Postala je uvriježena praksa da uoči svake utakmice između Bayerna i Borussije Dortmund, pa tako i one sutrašnje, dođe do preispitivanja koliko je taj derbi danas zapravo ‘težak’, s obzirom na golemu razliku između njenih dvaju aktera. Ukoliko Bayern i ovdje materijalizira ulogu favorita i dođe do tri boda, prednost nad rivalima iz Dortmunda povećat će se na golemih 21 bod, a momčad Juppa Heynckesa – ako je to uopće više i upitno – stavit će i prste druge ruke na svoju šestu uzastopnu titulu prvaka.
Poput nekih dvaju svemirskih tijela, Bayern i Borussia su se kroz proteklo desetljeće ponovno pronašli jedno do drugog u zvjezdanom okruženju, samo da bi ih inercija opet udaljila svjetlosnim godinama. Trenutak njihove kolizije stigao je u povijesnom finalu Lige prvaka, kad su 2013. na Wembleyju odigrali Der Klassiker koji je ujedno bio i prvo svenjemačko finale u povijesti.
Mario Mandžukić postao je tad prvi Hrvat koji je zabio u finalu Lige prvaka, a u redovima Borussije Dortmund tu su utakmicu započela čak trojica Poljaka – oni koji su na određeni način obilježili kako uspon, tako i kasniji pad momčadi s Westfalena. Jakub ‘Kuba’ Błaszczykowski, Łukasz Piszczek i Robert Lewandowski bili su nezamjenjivi dijelovi šampionske generacije Jürgena Kloppa.
Nije čudno da se klubovi u Njemačkoj podosta orijentiraju na bazen svojih prvih susjeda Poljaka. S populacijom od blizu 40 milijuna ljudi i korektno razvijenom razinom profesionalnog nogometa, poljsko je tržište puno imena koja si njemački klubovi mogu priuštiti za realno prihvatljive cifre. Prelazak Błaszczykowskog, za kojeg je Borussia u zimu 2007. Wisłi iz Krakówa dala nešto više od tri milijuna eura, bio je među top 3 dotadašnja rekordna izlazna transfera poljske Ekstraklase.
No, tri godine kasnije njegov je transfer nadmašila akvizicija Roberta Lewandowskog, koji je za 4,7 milijuna eura na Westfalen stigao iz poznanjskog Lecha; istog ljeta za Borussiju je potpisao i Piszczek, došavši kao slobodan igrač s bundesligaškim iskustvom iz berlinske Herthe.
Trojica Poljaka, tri različita karaktera
Błaszczykowski je već tad imao šest dortmundskih sezona iza sebe, još otkako je u zimu 2007. pristigao ravno u ekipu koja se borila da pobjegne iz zone ispadanja u Bundesligi. Kao već senator u klubu, on je bio zadužen za to da pomogne u aklimatizaciji pridošlih sunarodnjake na novu sredinu. Naglasak je bio na Lewandowskom, koji je stigao izravno iz Poljske i nije znao ni riječ njemačkog. No, nije mu dugo trebalo da se navikne, štoviše; razmjerno je brzo Lewa, kao i Piszczek, pohvatao konce i uklopio se u svlačionicu.
Za Lewandowskog će vam Bayernov kroničar Uli Hesse kazati kako je u pitanju tip čovjeka koji je izrazito poštovan, ali istovremeno ne i voljen. Čitava njegova karijera presvučena je jasnim crtama karaktera spremnog po svaku cijenu dostići svoj maksimum, bez obzira na to koliko mu takav pristup može utjecati na odnos s okolinom. Kažu da je kao klinac bio revoltiran kada bi ga obiteljski pas nadtrčao ili kad bi prošla jedna utakmica u juniorskom stažu bez da je zabio pogodak. Jednostavno, bio je svim silama fokusiran na to da postane izvanserijski nogometaš.
Takav pristup može biti dvosjekli mač, ponajviše za klubove koje predstavlja. Naravno da je sjajna stvar u svojim redovima imati klasnog igrača, ali čim je iz računice izopćena i minimalna doza razmišljanja srcem, klubovi uglavnom nemaju ništa za što bi se ulovili ako trebaju povlačiti asove iz rukava u slučaju pristigle jake ponude. Iako mu je pokojni otac bio veliki Legijin navijač, Lewandowski nikada nije stigao zaigrati za prvu momčad varšavskog kluba. Zbog ozljede i nesigurnosti u neke od njegovih nedostataka, Legia nikada nije Lewi dala priliku. Lewa nije stoga oklijevao ni trenutka u prihvaćanju ponude najvećeg rivala Lecha, u kojem je stekao ime.
Naravno, tu se radilo i o prilici koju tako ambiciozni klinac nije mogao propustiti, ali ujedno je to bila i prva demonstracija surovog profesionalizma oko kojeg je Lewandowski nastavio graditi svoj put prema vrhu i koji je postajao sve eksplicitniji kako se tom vrhu približavao.
Łukasza Piszczeka prati ponešto drugačiji imidž. Tih i miran, on je tip lika koji nevoljko i sramežljivo staje pred kamere, ali će brzo pronaći svoj kut u svlačionici i davati svoj iz sjene. Za profil momčadi Piszczek se činio idealnom akvizicijom. Nije mu stoga bilo ni problematično potpasti pod mentorstvo Błaszczykowskog i trojica sunarodnjaka su se u početku držala zajedno.
No, idila nije potrajala.
Kanarinac u rudniku
Pojam ‘vođe’ u ekipi bitna je stvar, ali i ona koju trener mora pažljivo profilirati. Kada na istom mjestu u tako kompetitivnoj okolini imate više od jednog karaktera s jasnom pretenzijom da postane vođa, stvari lako mogu izmaknuti kontroli. Tako je Lewandowski vrlo brzo shvatio da mu pripadnost ‘poljskoj enklavi’ neće donijeti željeni status među domaćim igračima. Stvar je prezentirana kao pitanje lakše aklimatizacije, ali s vremenom je postalo jasno kako je Lewandowski samo želio što prije preskočiti status koji je ima Błaszczykowski – kako u klubu, tako i u reprezentaciji.
Za razliku od Piszczeka, on nije ni trenutka želio raditi u nečijoj sjeni i to je volio odmah dati do znanja, kao onda kad je u jednom od prvih intervjua izjavio da “ne treba ničiju pomoć pri snalaženju”, istaknuvši kako mu je najbolji prijatelj u svlačionici Mario Götze – zvijezda momčadi i igrom slučaja čovjek koji će prvi prelaskom u Bayern otvoriti Pandorinu kutiju.
Onu iz koje će kasnije iskočiti i sam Lewandowski.
Hladni rat između dvojice Poljaka vrlo je brzo ustoličio Lewandowskog kao novog kralja, a Piszczek je, poput djeteta razvedenih roditelja, ostao između dvije vatre. Reklama za auto s poljskim triom, u kojoj preostala dvojica ostave Lewandowskog zaključanog izvan auta, poslala je gotovo idealnu subliminalnu poruku.
Međutim, Kralj Lewa je uskoro prerastao svoje kraljevstvo. Nakon što je Götze napravio prvi korak, potencirajući nastajanje ponovnog jaza između dvaju njemačkih giganata, sezonu poslije isto je napravio i Lewandowski. Reakcije iz samog kluba na novu ‘izdaju’ bile su jako indikativne: dok je Kloppa Götze “ostavio bez riječi”, potez Lewandowskog popratio je s mirnoćom, kao da je u pitanju neka klauzula po kojoj se podrazumijevalo da će odbiti produžiti ugovor ako bi ga on zakinuo u profesionalnom razvoju. Kao kanarinac u rudniku, Lewandowski je svojim činom predskazao ovaj sada pomalo i toksični zrak oko Borussije, ali i dokazao da nema te barijere koja će ga odijeliti od profesionalnog napretka.
Svatko svojim putem
S druge strane, Łukasz Piszczek je sredinom ovog mjeseca produžio svoj ugovor s Borussijom do ljeta 2020. Ako ga odradi do kraja, a vjerojatno hoće, ostvarit će svoj naum da profesionalnu karijeru završi u Dortmundu, nakon tada 10 godina provedenih ondje. Simptomatično za njegov karakter je i to da se obvezao po završetku profesionalne karijere odigrati još barem sezonu za svoj klub iz djetinjstva, amaterskog niželigaša LKS Goczałkowice-Zdrój.
I dok je Kuba danas u Wolfsburgu, u sutrašnjem bi derbiju i Lewandowski i Piszczek trebali biti starteri. Njihove priče, koje su na neki način kulminirale u onom londonskom finalu, sada nose simboliku pri širenju konteksta na njihove klubove. Bayern je u međuvremenu upravo s Lewandowskim pregazio put do dominacije, učvrstivši svoj status kluba koji morate poštovati, ali koji će malo tko ‘izvana’ voljeti. Baš kao i samog Roberta.
Piszczekova odanost kolektivu pak ocrtava ideologiju kojom je Borussia Dortmund kao klub uvelike oblikovana. No, njegova igračka stagnacija također sugerira da je nakon dostizanja tog zenita Łukasz, baš kao i sama Borussia, zapeo u nekom međuprostoru zadovoljstva učinjenim, bez dodatnih ambicija za budućnost. Kod Piszczeka je to, naravno, uvelike i zbog sad već poznijih igračkih godina, ali ostaje nejasno kada će te nezavidne pozicije postati svjestan i sam klub.
