O Johnu Herdmanu i njegovoj motivaciji smo rekli sve čim su njegove riječi dospjele u eter; za nas je on svejedno bio Heroj dana, jer smo u njemu vidjeli autsajdera koji traži svaki mogući način da izvuče maksimum iz svoje ekipe. Hrvatski Facebook-mislioci, po običaju nesposobni vidjeti dalje od svojih užarenih tipkovnica, pohitali su ga nabiti na križ, iako su gotovo sigurno i sami onanirali na neke slične izjave naših igrača i izbornika, pa čak i na onu pomalo djetinjasto nesmotrenu izjavu Luke Sučića o “punjenju Marokanaca” koju je dao tek koji dan ranije.
Međutim, hrvatski su igrači u tom kupusu zaista odreagirali neočekivano zrelo i prizemno, i zaista su u praksi pokazali svoju mantru da će oni svoj dio ‘izrecitirati’ na terenu. Nakon šokantnog početka i postupnog dolaska sebi, ekipa se smjenjivala kao na školskoj priredbi, onda kada se natječe u recitativima. I bit će puno priče o izvanserijskim partijama Matea Kovačića, Joška Gvardiola, Marka Livaje i ostatka raspričane družine, ali glavna riječ svakako je pripala njemu.
Andreju Kramariću.
A kada smo kod priče izvan terena, tu je baš Krama imao svoju epizodu sa Zlatkom Dalićem, i svoju varijantu blage provokacije u trenucima napetosti. Prije godinu i pol dana, u hrvatskoj bazi u St. Andrewsu, naslovi su prštali od Kramarićeve ‘poruke’ izborniku dane u jednom intervjuu uoči samog početka Eura, a u kojoj je poručio što misli o dvojbama koje su vladale oko njegovog uključenja u početnu postavu, pogotovo u tadašnjem sustavu 4-2-3-1.
Nisu samo ta dva pogotka glavna priča. priča je i njegov angažman, zatvaranje strane, vraćanje u duele na svoju polovicu
“Godinama odgovaram na pitanje koja je moja najbolja pozicija, vjerojatno i bake sa sela znaju koja je moja pozicija, i što igram u klubu”, odbrusio je tada vidno frustrirani Hoffenheimov rekorder. “Pitajte Šukera što bi on rekao kad zabije 20 golova u jednoj sezoni”.
Nije bio Dalić sretan takvim tonom, sasvim očekivano, ali pustio ga je svejedno da priča i na terenu. Bio je to jedan od onih tipičnih dalićevskih subverzivnih trenutaka, u kojima se igra mrkve i batine sve dok ‘prekršaj’ nije preočit i dok ne ugrožava njegov autoritet. U tom je potezu izašao kao pobjednik; bilo je logično da Kramarić ima mjesta i u početnoj postavi, iako je odavno jasno da su postavke igre u reprezentaciji značajno drugačije od onih na kojima je izgradio svoj strašan bundesligaški rekord.
Pronašao svoju točku
Krama je tada sam pao i sam se ubio; nakon što je startao u porazu protiv Engleza, kao i u onom remiju s Česima, gdje je u oba slučaja ostao praznog učinka, Kramarić se u ključnoj utakmici morao pomiriti s time da je njegov govor tada ispao prazna priča.
Dalić ga ionako nikad nije naumio zaista prekrižiti — ne zato jer se čovjeka s takvim golgeterskim učinkom ne križa, pa i ako se teže snalazi u reprezentativnim postavkama, nego zato jer i njegova izbornička priča vjerojatno ne bi ni postojala da nije bilo Krame. Sjećanja blijede, ali su zapisana za svagda: Dalić je prvi put ekipu na okupu pošteno vidio onog listopada 2017., na aerodromu uoči puta na posljednju utakmicu kvalifikacijske skupine za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Reprezentacija je bila razbijena vojska, u Kijevu je čekala nabrijana Ukrajina i tko zna što bi od svega bilo da baš Kramarić nije riješio stvar dvama pogocima.
Međutim, čekalo se na njegov novi, pravi govor. I večeras smo ga dočekali.
Bilo je puno skepse oko postavljanja njega iza Marka Livaje, iako je po svemu sudeći to bilo puno prirodnije nego ga po tko zna koji put trpati ondje gdje bi mu prvi i glavni problem opet bio taj što s te najisturenije pozicije mora moći osvojiti duel, a to Krami nije ni u ludilu forte. Livaji jest, a njegovim je prisustvom Krama konačno dobio prigodu plutati po oba halfspacea i tražiti prostore za svoju ubojitu završnicu.
Krenulo je loše, skepsa je dodatno proradila kada je ta desna strana s njim i Josipom Juranovićem popustila doslovce u prvom kanadskom napadu, ali nakon što su se konsolidirali i došli sebi, Krama je urlao za sve one trenutke kad bi ga glas izdao. Nisu samo ta dva pogotka glavna priča — iako se sada izjednačio s Darijom Srnom na sedmom mjestu najboljih reprezentativnih strijelaca u povijesti, s 22 pogotka — kao ni to što je mogao imati i hat-trick da mu jedan pogodak nije bio opravdano poništen, a drugi izvukao Milan Borjan. Priča je i njegov angažman, zatvaranje strane, vraćanje u duele na svoju polovicu; Krama je pronašao svoju točku, i vikao toliko da ga se čulo do Toronta i Vancouvera.
Bilo je pomalo i frustrirajuće vidjeti da ga Dalić mijenja, iako je to bila sasvim realna odluka. Uostalom, nije poanta da čovjek izgubi glas na početku koncerta; u večeri u kojoj je Herdmanu i družini glas puknuo, Kramarić je kao vođa zbora napokon otpjevao svoju dionicu. A mjuzikl zapravo tek kreće.
