Kratka povijest varanja na Touru

Tour de France je fizički toliko zahtjevan da je varanje utkano u dušu utrke

Zadnja izmjena: 29. srpnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

U valjda svakom sportu na svijetu postoji neka ‘rupa u zakonu’, nešto što je na granici dopuštenih pravila i sve dok se takvo što ne dogodi i ne zamijeti nije predmet propitivanja. Jasno, postoji i ono što je mimo svih pravila, ali prolazi nezamijećeno, kategorija u koju svakako ne spada povampireni Luis Suarez. A onda je tu i ono što je kakti ‘etički’ dvojbeno, ali je zapravo sasvim legitimno i legalno, kao što je, primjerice, underarm serva u tenisu, nešto što posljednjih mjeseci diže buru, valjda baš zato što ga nešto češće prakticira kontroverzni Nick Kyrgios. U potonje, primjerice, spada i onaj fakinluk Joséa Giméneza, koji je za vrijeme utakmice šaradom ‘egzistencijalnih’ pitanja ušao u glavu Radamela Falcaa te ga na koncu strpao u džep.

Iz osobnog iskustva sjećam se jednog tipa koji me na rukometnim treninzima, na poziciji ‘pivca’, terorizirao ni manje ni više nego štipanjem, uz pokoju sočnu provokaciju. Tako jednostavno, a opet prokleto dobro. Rukomet je ionako sport u kojem često ni suci ne znaju tko pije, a tko plaća, ali i bez toga, s obzirom na to kako se radi o ‘macho’ kulturi, nije mi palo na pamet zaustavljati igru kako bih rekao treneru — “Čujte, ovaj tip je bolestan i luđački me štipa…”

Iz prve ruke sam čuo što se sve u vaterpolu događa ispod vode, ali hajde neka to ovom prilikom ostane vama na maštu ilitiga pod vodu…

Biciklizam je u tom smislu svijet za sebe. Sport čija je povijest ispisana genijalnim varalicama i likovima nalik onima iz crtića koji jedni drugima spremaju spačke. A utrka koja najbolje utjelovljuje taj duh obložen mirisom sumnje je ni manje ni više nego legendarni Tour de France.

“Trebali biste biti imbecil da vjerujete kako profesionalni biciklist koji vozi 235 dana godišnje može biti na takvoj razini bez stimulansa”

Jedan takav lik iz crtića mogao bi biti Jean Robic, tip kojeg su svi podcjenjivali jer je izgledao poput hobita s vilenjačkim ušima. Bio je visok 161 centimetar i težak 60 kilograma i dopustio je i sam da ga izjedu kompleksi, pretvorivši se u prilično samodopadnog i arogantnog tipa, pogotovo nakon što je 1947. osvojio prvi postratni Tour de France i unatoč tome ga nitko nije ozbiljno shvaćao. Zbog svoje minijaturne stature, Robic je bio osobito dobar na usponima u Alpama i Pirinejima kojih na Touru ne nedostaje, ali zbog istog je razloga, dakako, bio ponešto sporiji na silaznim dionicama.

Kako bi ispravio tu ‘nepravdu’, Robic se dohvatio jedne rupe u zakonu — kada bi se uspeo do vrha, njegov bi mu tim davao bočicu vode i Robic bi uzeo koji guc, prikačio bočicu na bic i jurnuo dolje. Jedini je problem bio što u bočici nije bilo voda, već olovo koje bi bar malo ubrzalo lagano perce kakvo je bio. Kad su organizatori odlučili kako samo tekućina smije biti u bočicama, Robic se dosjetio kako je živa jedini metal koji je na sobnoj temperaturi u tekućem stanju i tako je ponovno hinio da pijucka vodicu.

Pijani i drogirani

Možda vam se ovakav detalj čini komičnim ili trivijalnim, ali biciklizam je sport u kojem su razlike u poretku nerijetko minimalne i upravo detalji mogu donijeti prevagu. Osim toga, vjerojatno najbitniji preduvjet zašto je varanje utkano u srce Tour de Francea predstavlja činjenica da je to nehumana utrka, bez ikakve sumnje jedno od najzahtjevnijih sportskih natjecanja na svijetu. Traje 23 dana od čega su dva slobodna, a od 21 etape veliku većinu vozite od dva i pol do šest sati. One kraće se voze visokim intenzitetom i biciklisti propedaliraju oko 3.500 kilometara.

Upravo je u tijeku 106. izdanje, vozači su već prošli kroz pakao planinskih masiva i stigli u pakao toplinskog vala, a tijekom utrke prolaze kroz brojne fiziološke promjene — gube mišićnu masu, gube zalihe masnoća, gube čak i apetit i tijelo se na nagli stres privikava tek u trećem tjednu utrke. Ako do toga uopće stignu, jer jedan će dio vozača zasigurno doživjeti tzv. bonk — žargonski rečeno, doći će do zida, tj. do hipoglikemije, što može značiti kraj natjecanja.

Ali upravo su to i htjeli postići njegovi idejni začetnici i osnivači.

Organizator Henri Desgrange, i sam renomirani biciklist, jednom je prilikom izjavio kako bi idealna utrka bila ona toliko teška da bi je završio jedan jedini natjecatelj. Desgrange je inače bio urednik sportskog lista L’Auto i treba reći kako je utrka nastala ponajprije iz marketinških razloga, kako bi se povećao tiraž i ugrozio najutjecajniji Le Vélo. A postoji li bolja ideja od krvave utrke kroz cijelu Francusku o kojoj bi se izvještavalo nekoliko tjedana?

U početnim godinama Tour se sastojao od šest etapa koje su često bile duge oko 400 kilometara i znale su trajati po 15 i više sati, nakon čega bi uslijedio trodnevni odmor. Nije se pritom loše prisjetiti kako su bicikli bili znatno teži, s puno manje brzina, kako su pojedine dionice bile neasfaltirane i kako nije bilo timova koji bi vodili brigu o natjecateljima. Kada tome pridodate da je zbog dnevnica i novčane nagrade utrka privlačila radničku klasu i siromašnije slojeve, dobivate kombinaciju natjecatelja koji žele pobjedu po svaku cijenu.

Baš zbog svega toga, kako bi se ublažila bol, biciklisti su si obilato pomagali tada dopuštenim alkoholom i drugim opijatima ili, drugim riječima, vozili su pijani i drogirani. Birajte što hoćete — pivo, šampanjac, kokain, anestetici, eter i kloroform, strihnin za održavanje mišićnog tonusa ili nitroglicerin kako bi bolje disali…

Amfetamini i brandy

Nakon Drugog svjetskog rata osobito popularan postao je amfetamin ili La Bomba, kako ga je zvao legendarni Fausto Coppi, peterostruki pobjednik na Giro d’Italia i pobjednik Toura 1949. i 1952. Upitan koliko često uzima La Bombu, Coppi je pitijski odgovorio: “Samo kad mi treba”. Na logično novinarovo pitanje “A kada vam treba?”, stigao je malo konkretniji odgovor: “Skoro pa cijelo vrijeme…” U Coppijevoj ‘ljekarni’, dakako, mogli ste pronaći i skoro pa sve gore nabrojano.

Jacques Anquetil, peterostruki pobjednik Toura (1957., 1961.-1964.), jednom je na tu temu rekao: “Trebali biste biti imbecil da vjerujete kako profesionalni biciklist koji vozi 235 dana godišnje može biti na takvoj razini bez stimulansa.” Anquetil se inače kljukao amfetaminom, ali i morfijem koji je ubrizgavao u mišiće. “Već 50 godina biciklisti koriste razne stimulanse. Očito je da možemo i bez toga, ali onda bismo pedalirali 20, a ne 35 km/h. S obzirom kako se od nas konstantno traži da budemo brži i bolji, moramo ih uzimati.”

Predmoderni je doping – a Anquetil je uzimanje svega spomenutog smatrao ljudskim pravom — zabranjen 1965., ali daleko od toga da su ga biciklisti prestali koristiti.

Kada je dvije godine kasnije, uoči 13. etape, jedan od novinara primijetio da Britanac Tom Simpson izgleda iscrpljeno, retorički ga je upitao je li do vrućine. “Ne, ne, nije vrućina. To je Tour…”, iznenadio je odgovorom. Već nekoliko dana Britanac je imao proljev, ali je pod pritiskom svog menadžera nastavio utrku. Na 13. etapi Simpson se gotovo popeo na Mont Ventoux kad se odjednom srušio. Ošamućen, počeo je inzistirati da neće odustati i nakon koje stotine metara teturanja više nego li pedaliranja, gledatelji su ga u besvjestici polegli na tlo. Simpson se više nije dizao.

Autopsija je utvrdila kako je u sebi imao pozamašne doze amfetamina, a ispijao je i brandy, što je u kombinaciji s teškim usponom i vrućinom bilo fatalno. Čovjek bi očekivao kako je to bila kap koja je prelila čašu, ali su, unatoč postroženim doping kontrolama, steroidi idućih godina preplavili sport.

Cipelarenje, vlak, čavli na cesti…

U svijetu biciklizma gotovo da postoji prešutni dogovor o korištenju dopinga i dobar dio biciklista koristi ga kako bi zadržao ugovore i održao tjelesnu spremu. U razdoblju vladavine kralja dopinga Lancea Armstronga, od 1999. do 2005., od onih koji su završavali Tour u prvih 10 je njih skoro 90 posto bilo dopingirani ili su na neki način dovedeni u vezu s dopingom. U istom razdoblju, od onih koji su završavali na podiju, jedan jedini biciklist nije doveden u vezu s dopingom. Svi oni pričaju upravo to da su varali jer su to radili i drugi, pa tako i Armstrong, tip koji je zapravo samo moderni Maurice Garin, pobjednik prvog Toura iz 1903.

Garin je bio dimnjačar koji je igrom slučaja postao profesionalac, a prepoznatljiv je bio po cigareti koju je često pušikao i na biciklu. Još je na prvom Touru radio rusvaj. Konkretno, tipa koji ga je uporno ‘pratio’ je iscipelario i na koncu mu je morao potrgati bicikl da ga se otarasi. Organizatori su mu te prve godine progledali kroz prste jer baš i ne bi bila neka reklama ako bi prvi pobjednik Toura bio nasilni varalica.

Sljedeće godine, međutim, Garin je pretjerao. S još nekoliko ‘igrača’ proveo je jedan dio utrke u vlaku, a dijelovi urotničke publike fizički su nasrtali na ostale natjecatelje, postavljali im čavle ili razlomljeno staklo po cesti; neki su biciklisti patili od svrbeža, pošto su im ovi trpali izvjesni puder u odjeću. Sve se to dobrim dijelom odvijalo noću jer se prve dvije godine Tour vozio i po noći, a Desgrange je čak zaprijetio kako sljedećeg neće ni biti. Četiri mjeseca prikupljani su dokazi i s Garinom je od 27 biciklista koji su završili utrku, suspendirano njih 11, a neki su dobili doživotnu zabranu nastupa. Sličnu beskrupuloznost i smionost pokazivao je i Armstrong kad je ucjenjivao i klevetao sve oni koji su se usudili propitkivati njegovu dotad neviđenu dominaciju.

Usput budi rečeno, Garin je ušićario dovoljno love da upogoni benzinsku pumpu na kojoj je klijente kupovao svojom pojavom, prepričavajući razne zgode s velikog Tour de Francea… Vjerojatno nije mogao ni zamisliti kako će stotinjak godina kasnije novi hit postati mehanički doping, električni motor ugrađen u bicikl.

Da, povijest varanja u biciklizmu ispisala je novu revolucionarnu stranicu i dok se na Champs Élyséesu u Parizu svom kraju privodi 106. izdanje Toura, možete biti sigurni kako već ispisuje nove retke…

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.