Krešo u Americi

Ćosićev pionirski pothvat preko Bare

Zadnja izmjena: 21. svibnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Telesport

U posljednje vrijeme razbuktala se rasprava oko toga tko je zapravo najveći hrvatski košarkaš ikad. Mišljenja su podijeljena, ali gotovo svi se slažu da samo tri kandidata dolaze u obzir: Dražen Petrović, Toni Kukoč i Krešimir Ćosić. Dojam je da su pritom Šibenčanin i Splićanin u prednosti u odnosu na zadarskog velikana. Krešina karijera završena je još 1983., što znači 10, odnosno 20 godina ranije od Draženove i Tonijeve, što znači da u nastaloj raspravi sudjeluje nevelik postotak ljudi koji su ga imali prilike gledati. Drugi razlog mnogo je ‘teži’ u argumentaciji: Dražen i Toni ostvarili su impresivne epizode u NBA ligi koju Krešo nema u životopisu.

Međutim, ponekad se zaboravlja ili nedovoljno vrednuje da je on na drugačiji način ostavio trag u SAD-u.

I Petrović i Kukoč na neki su način trpjeli podcjenjivanje u Sjedinjenim Državama: tako Dražena svojedobno, usprkos sjajnoj statistici, nisu pozvali na All-Star susret, dok Tonija zaobilaze u odabiru za ulazak u Hall of Fame. S druge strane, Ćosić je postao počasni stanovnik košarkaške Kuće slavnih u Springfieldu još 1996. (prvi Hrvat u povijesti), dok je za vrijeme igračke karijere kao prvi Europljanin ikada bio uvršten u All-American postavu, što je najprestižnije priznanje za amaterske sportaše u SAD-u. Za takve počasti, jasno, zaslužne su njegove bravurozne izvedbe u dresu Cougarsa iz Prova, odnosno Sveučilišta Brigham Young u državi Utah.

Odlazak na studij u Ameriku danas nije neuobičajena praksa kada su sportaši u pitanju, ali početkom 1970-ih se to smatralo prilično uvrnutom idejom. Krešo nije bio tip koji bi svoje maštarije razglasio svima; štoviše, čak mu ni majka dugo nije znala što je naumio. Oni kojima se ipak povjerio uglavnom su ga pokušavali odgovoriti od takve avanture, ali ostajao je čvrsto pri svom stavu.

Tribine su bile preplavljene natpisima poput “Communist, go home!”. Samo se nasmijao: “Čega bi me bilo strah? Vidi se da nikad niste bili u Čačku ni u Skopju…”

“Želio sam da me netko dovede u red. To mi je bila prilika da pravilno spavam, jedem, treniram i učim”, naveo je u svojoj nikad dovršenoj autobiografiji. “Nisam želio da nakon kraja košarkaške karijere postanem trener lutalica ili bivši košarkaš s kojim ne bi imali pojma što učiniti.”

Međutim, mnogi nisu mogli ili željeli shvatiti takve namjere — u Zadru nisu htjeli ni čuti da ostanu bez svoje zvijezde, a dobro je poznato da u Jugoslaviji sportaši u pravilu nisu napuštali domaću ligu do svojih 27 godina. S BYU-a su ga zamijetili kad je bio na američkoj turneji s reprezentacijom te ga potom, tepajući mu da u njemu vide novog Billa Russella, nagovarali da prihvati stipendiju, ali to nije bilo moguće bez dopuštenja iz domovine. Frustriran što su mu odbijali izdati ispisnicu, odlučio je naprosto pobjeći. Plan je bio da se 1969. nakon Eurobasketa u Napulju ukrca na avion za SAD, ali i ta je opcija propala jer mu u američkom konzulatu nisu odobrili vizu.

Šokirao sve

Ludom ustrajnošću naposljetku je ipak uspio uvjeriti nadležne da mu omoguće odlazak te se s 20 na leđima posve sam zaputio u Provo, s minimalnim poznavanjem engleskog jezika. Budući da brucoši nisu imali pravo nastupa, dobio je cijelu godinu za uhodavanje: na treninzima je učio američki stil košarke, a izvan treninga se učio američkom stilu života. Ovo drugo predstavljalo mu je veliki kulturološki šok, zbog čega ga je često hvatala nostalgija za rodnim krajem. No, kako je vrijeme išlo, sve više je prihvaćao novi životni ritam, a jasno da je konce najbrže pohvatao na parketu. Najviše ga iznenadilo to što treneri mnogo pažnje posvećuju analizi suparnika u želji da posve izbrišu faktor iznenađenja, što je bilo u opreci sa zadarskom košarkaškom filozofijom.

“Ja sam uvijek igrao tako da se koristim iznenađenjem”, napisao je. “Amerikancima sam uvijek bio problem jer nikako nisu mogli predvidjeti što ću učiniti. A kako bi i mogli, kad to nisam ni sam znao?”.

Trener Stan Watts trenirao je Cougarse preko dva desetljeća i to vrlo uspješno, ali nikada nije u ruke dobio nekoga poput Kreše — centra koji prkosi svim postulatima te svojom svestranošću i improvizacijom pronalazi put do pobjede i u utakmicama u kojima joj se nitko ne usudi nadati. Osim bogomdanih igračkih vještina, za takve pothvate ključan je bio i Krešin karakter, pobjednički mentalitet koji je trebao prenijeti na suigrače.

Na početku njegove prve aktivne sezone analitičari su svrstali Cougarse na tek 135. mjesto po kvaliteti u SAD-u, a u njihovoj konferenciji, koja se sastojala od osam momčadi, na šesto mjesto. Krešo je uvidio da su se njegovi suigrači, pa i sam trener odlučili pomiriti s nametnutom sudbinom, stoga je odlučio oštro reagirati.

“Stan Watts doživio je pravi šok kad sam mu prigovorio zato što nas mentalno ne sprema da postanemo prvaci Amerike”, poručio mu je uz ilustrativni dodatak da je u Zadru s mnogo gorim momčadima osvajao državna prvenstva. Watts je ostao bez teksta, ali vrlo brzo shvatio je da Krešo misli ozbiljno.

U odlučujućem susretu Cougarsi su na gostujućem terenu u Salt Lake Cityju pred 15.000 gledatelja pobijedili Utah, svog najljućeg rivala, te osvojili konferenciju, što je značilo plasman među najbolje 32 sveučilišne momčadi. Krešo je tad ubacio 24 poena uz 19 skokova. Slijedio je okršaj za ulazak u Sweet Sixteen na vrućem terenu Utah Statea u Loganu. Domaćini su bili rangirani kao 11. najjača momčad u zemlji, stoga su slovili za velike favorite. Pokušajte zamisliti nevjericu na tribinama kada su Cougarsi autoritativno promarširali dvoranom, predvođeni Ćosićem koji je zabio 30 poena. Poslije toga ždrijeb ih je poslao na UCLA. Branitelji NCAA naslova prvaka su ipak bili prejaki i nisu bila dovoljna ni Krešina 23 skoka s kojima je oborio rekord svog sveučilišta.

Radije u Zadar nego u Lakerse

Sljedeće sezone u Provu se otvorio Marriott Center s kapacitetom od 22.000 mjesta, tada najveća košarkaška dvorana u SAD-u. Na tako glamuroznoj pozornici Krešo je nastavljao oduševljavati svojim predstavama, stoga se među navijačima vrlo brzo proširila popularna krilatica o dvorani koja se zadržala do dan-danas: “Watts built it, Marriott paid for it, Krešo filled it”.

Cougarsi su obranili naslov konferencijskih prvaka, ali nisu uspjeli ponoviti rezultatski doseg iz prošle sezone zbog poraza u produžetku od Long Beacha. Usprkos tome, sezona je ocijenjena vrlo uspješnom, a Ćosić je dominirao parketom bilježivši 22,3 poena i 12,8 skokova po utakmici. To mu je donijelo izbor u prvu petorku Zapada te All-American počasti, a k tome su ga na NBA draftu izabrali Portland Trail Blazers.

Odlučio je ostati na BYU još jednu sezonu koja je, pak, rezultatski završila nešto lošije nego prethodne. Krešo za Amerikance više nije bio iznenađenje nego dokazana vrijednost, ali i prava noćna mora za suparnike. Zato mu je 17.000 navijača u New Mexicu priredilo užaren doček: krcate tribine bile su preplavljene transparentima s natpisima poput “Communist, go home!”. Preneraženi suigrači, koji ništa slično nikada nisu doživjeli, upitali su ga je li ga strah.

Samo se nasmijao i odvratio: “Čega bi me bilo strah? Vidi se da nikad niste bili u Čačku ni u Skopju…”.

Svoju sveučilišnu karijeru Ćosić je završio kao najbolji strijelac, skakač i asistent u povijesti BYU, sa statusom božanstva među navijačima. Došlo je vrijeme za promjenu, a na novom NBA draftu izabrali su ga Los Angeles Lakers. Na stolu je imao unosnu ponudu koju je naposljetku odbio zbog toga što se ideja profesionalizma kosila s njegovim pogledom na sport, koje je u međuvremenu učvrstio i prihvaćanjem u Utahu iznimno raširene mormonske religije.

“Bilo mi je jasno da je čar igre u pravom, a ne u kupljenom nadmetanju. Osim toga, dao sam riječ Zadru.”

Često se ističe kako je Dražen otvorio vrata za Europljane u NBA, ali ne smijemo zaboraviti ni to da je Krešo imao priliku to učiniti mnogo ranije – u doba duboke skepse prema europskim igračima, Amerikanci su ipak vjerovali u Krešu naprosto zato što im nije ostavio drugog izbora.

Ne propusti top članke