Kad je u veljači 2017. Lokomotivin trener Mario Tokić s klupe podigao Kristijana Lovrića i dao mu posljednjih 11 minuta u susretu s Istrom, mladome nogometašu moglo se učiniti da mu je napokon krenulo. Bilo je to samo tjedan dana nakon što se pridružio momčadi i, premda je Loksa izgubila tu utakmicu, a on u sudačkoj nadoknadi zaradio žuti karton zbog koškanja sa suparničkim igračima, vjerojatno je Lovrić tada očekivao da je to samo početak njegova puta u Prvoj HNL.
I bio je, samo što će do druge njegove utakmice u prvoligaškom društvu prošlo gotovo godinu i pol dana, a on će biti u dresu drugog kluba. Da bi ostvario taj iskorak, morao je najprije napraviti korak natrag, što mu nije bilo strano ni ranije u karijeri.
Jer već i do onih 11 debitantskih minuta u Lokomotivi Lovrić je prošao sve i svašta. Nogomet je počeo igrati kao sedmogodišnjak u matičnom NK Ogulinu, u koji se u par navrata vraćao sve do svoje 19. godine. Pokušavao je u obližnjem Karlovcu, u slovenskom drugoligašu Beloj Krajini iz također obližnjeg Črnomelja, kao tinejdžer je išao na probu u Bolognu, ali ga je put, kao u Čovječe, ne ljuti se, vraćao na početak. Tako je s 19 godina još igrao 4. HNL Središte i često ističe da je trener Igor Jelić u Ogulinu bio jedan od najzaslužnijih za njegov razvoj, ali vrijeme za probitak u profesionalni nogomet polako mu je istjecalo.
Međutim, s Ogulinom često nastupao protiv zagrebačkih klubova, koji nisu mogli ne primijetiti njegov talent. U Kustošiju ga je povukao predsjednik Vlado Babić, za kojeg Lovrić kaže da ga je “dvaput izvlačio na površinu” — prvi put kad ga je doveo iz Ogulina, a drugi put kad ga je, nakon spomenute neslavne epizode u Lokomotivi i također ne pretjerano uvjerljivih nastupa na posudbi u Lučkom, vratio u svoj klub. Samo što je Kustošija u međuvremenu napredovala do druge lige — ondje je Lovrić na proljeće 2018. odigrao 12 utakmica i u njima zabio isto toliko golova, prometnuvši se u jednog od najboljih drugoligaških igrača.
Gorica se ove sezone na dva fronta bori za Europu, a Lovrić je postao njen simbol postao na više od jednog načina
A onda mu je novu priliku ponudio ambiciozni novi prvoligaš Gorica, otkupivši ga od Lokomotive.
U prvom kolu sezone zaigrao je, opet s klupe, u gostujućem porazu od Rijeke. Bio je u svojoj 23. godini i to mu je bio vjerojatno posljednji vlak za karijeru kakvu je po talentu mogao ostvariti.
Priča na novoj razini
Danas je Lovrić na pragu reprezentacije. Dobio je predpoziv izbornika Zlatka Dalića i u prethodne dvije i pol sezone se konzistentno dokazivao kao jedan od ponajboljih igrača lige, a njegova tržišna vrijednost je, prema Transfermarktu, narasla na čak pet i pol milijuna eura. A sve to igrajući za Goricu.
Međutim, nije Lovrić ni ondje bio instant-uspjeh. Trebalo mu je vremena da se privikne i prilagodi zahtjevima više nogometne razine prije nego što se etablirao u njoj.
Činilo se da tadašnji trener Sergej Jakirović isprva nije bio siguran kako ga najbolje koristiti. Počeo je kao adut s klupe ili je redovito izlazio iz igre u drugom poluvremenu i svojih prvih punih 90 minuta dobio je tek na otvaranju proljetnog dijela sezone, ponovno na gostovanju kod Rijeke. Iz današnje perspektive to zvuči čudno, ali činjenica je da je baš u toj utakmici, pobjedi 3:1, zabio svoj prvoligaški prvijenac. Bio mu je to već 14. nastup za Goricu, imao je 23 godine i dva mjeseca.
Strpljenje koje su pokazali oni koji su vjerovali u njega — od Kustošije do Gorice — pa i strpljenje koje je pokazao sam Lovrić, iako je u tim ranijim danima znao ‘izgorjeti’ i možda nije uvijek bio do kraja posvećen cilju, počelo se konačno isplaćivati.
Lovrić je tako, poput svog donedavnog klupskog kolege i imenjaka Kristijana Kahline, poslužio kao živi dokaz kako vrijedi pružiti povjerenje i nebrušenim talentima iz manjih klubova, čak i ako se ne uspiju nametnuti i probiti iz prve — naravno, ako to povjerenje zasluže. Još donedavno se u javnosti snebivalo na pomisao da bi neki igrač iz ‘tamo neke’ Gorice mogao uopće konkurirati za Vatrene, a sada, nakon što je Lovrić dobio Dalićev pretpoziv, uopće se ne vode polemike oko toga je li ga zaslužio ili nije.
I ako taj poziv i jest barem dijelom uvjetovan time da je na njega oko bacio i novi bosanskohercegovački izbornik Ivajlo Petev, koji računa na to da bi Kristijan preko oca mogao dobiti državljanstvo BiH, tim više je kompliment Lovrićevim postignućima. Njegova je priča sad, i bez unosnog transfera u inozemstvo o kojem se već dugo intenzivno priča i koji ga još uvijek čeka, prešla na novu, višu razinu.
Naravno, Lovrić će trenutačno i dalje biti primarno fokusiran na svoj klub, koji se ove sezone na dva fronta bori za Europu; klub čiji je simbol postao na više od jednog načina.
I zato što je u 84 dosadašnja nastupa za klub zabilježio čak 41 gol i 20 asistencije; i zato što je postao prepoznatljivo obilježje Goričine igre svojim ulascima s lijevog krila i udarcima po golu kojih poslovično upućuje više nego itko drugi u ligi, jer on je taj koji na sebe preuzima rizik, ali i odgovornost kada Goricu zakažu sistemska rješenja — Gorica je uvelike ovisna o njemu, ali on to povjerenje i vraća; i zato što je zajedno s Goricom iz praktične anonimnosti stigao na prag internacionalne relevantnosti. Na kraju, uostalom, i zato što je u njemu ostalo one pozitivne drskosti koja ga je izvukla s niželigaških terena, a koja se u susretima s na papiru jačim i većim suparnicima pretvara u neustrašivost.
