Još dok su se vaterpolisti Mađarske i Sovjetskog Saveza tog 6. prosinca 1956. spuštali u olimpijski bazen u Melbourneu, baš svima je bilo jasno da će njihov dvoboj u finalnoj skupini biti najveći i najpoznatiji u povijesti ovog sporta.
Točno 45 dana ranije mađarski su reprezentativci bili u svojoj bazi u okolici Budimpešte. Ondje je tada vaterpolo bio jedan od najpopularnijih sportova, glavni igrači bili su velike zvijezde, pa su se za Olimpijske igre morali spremati u potpunoj izolaciji; nisu imali čak ni radio prijamnike. Jedini put kojeg su prelazili bio je onaj do najbližeg bazena.
Sve do popodneva 23. listopada. Na početku je 20-ak tisuća ljudi izašlo na ulice iskazujući tako podršku narodu Poljske, no do 18 sati ta brojka se povećala na nevjerojatnih 200.000. Mađarski narod je ustao i od Komunističke partije tražio reforme; prije svega povlačenje sovjetske vojske i kraj okupacije, izlazak iz Varšavskog pakta i slobodne izbore. Gradom su se vijorile mađarske zastave iz kojih je izrezivan komunistički grb; oko devet sati navečer demonstranti su srušili statuu Josifa Staljina, podignutu pet godina ranije.
“Mi za to vrijeme nismo znali što se događa”, objasnio je kasnije Ervin Zador u dokumentarcu kojega je, između ostalih, producirao Quentin Tarantino. “Čuli smo pucnjeve, i nakon nekoliko dana saznali da je srušen Staljin, ali nismo imali pojma kakve su razmjere dešavanja na ulicama”.
Zador je bio jedan od najmlađih i, ispričati će njegove kolege, najagresivnijih reprezentativaca u selekciji Mađarske. Nije skrivao da je zagovornik politike Imrea Nagya, koji je tri godine ranije dobio premijersku funkciju i počeo uvoditi reforme, zbog kojih je u travnju 1955. smijenjen po direktivi Kremlja. Povratak Nagya bio je jedan od zahtjeva demonstranata, koji su kasnije te večeri pokušali zauzeti zgradu nacionalnog radija. Mađarska tajna policija AVH otvorila je tada vatru i ubijeno je više od stotinu ljudi. Pet su dana trajale sporadične borbe i nasilje na ulicama, vlada je pobjegla u Moskvu, a onda su Sovjeti – na potpuno iznenađenje – pristali na većinu uvjeta i počeli povlačenje iz Budimpešte.
Pobunjenička zastava
U isto je vrijeme odlučeno da olimpijski tim putuje za Australiju, i to iz Praga. Legenda kaže da se dio ekspedicije, navodno i vaterpolisti, ukrcao na brod za Australiju zajedno sa Sovjetima i da je već na tom trotjednom putovanju izbila prva velika tuča između igrača.
Mađari su u svakom slučaju 4. studenog bili na putu za Melbourne kada se Nikita Hruščov “predomislio” i odlučio tenkovima pokazati kako će proći svi oni koji se pobune protiv sovjetske dominacije. U ranu zoru sovjetski vojnici, uz podršku artiljerije, avijacije i tenkova, umarširali su u glavni mađarski grad i već do osam sati ujutro kontrolirali sve važnije točke.
Dijelovi Budimpešte – mahom oni naseljeni radničkom klasom – odolijevali su još nekoliko dana, ali je do 10. studenog mađarska revolucija ugušena u krvi – ubijeno je više od 3.000 civila, te još toliko Mađara koji su pružali otpor; u narednim danima više od 25.000 ljudi je zatvoreno, a preko 200.000 je napustilo zemlju.
“Sjećam se da smo bili za ručkom kad je došla površna vijest o tome što se dešava kod kuće”, prisjeća se Zador. “Ja sam podignuo čašu, ne sjećam se što sam pio, ali sam nazdravio i rekao da se više nikada neću vratiti u Mađarsku”.
U “normalno” bi vrijeme za takvu izjavu dobio optužbu za veleizdaju, no u tom trenutku ni sportski funkcionari nisu znali kako reagirati i što je budućnost Mađarske, pa je Zador s ostatkom ekipe doputovao u Melbourne.
Ondje su je dočekale tisuće izbjeglica iz domovine, koji su im bili ogromna podrška na svim natjecanjima, ali i prva prava informacija što se dogodilo u Budimpešti. Igrači nisu znali što im je s obiteljima i prijateljima. Pod okriljem noći, nakon nekoliko dana su u olimpijskom selu službenu zastavu komunističke Mađarske zamijenili onom koju su koristili pobunjenici. Čak će se i na službenoj ceremoniji otvaranja koristiti ta zastava i to uz oduševljenje publike i sportaša; osim, jasno, onih iz zemalja sovjetskog bloka. Štoviše, zbog događanja u Mađarskoj, Španjolska, Nizozemska i Švicarska su se povukle iz natjecanja.
“Vidio sam 44 zvijezde”
No, Mađari su igrali svoje utakmice i bez problema svladali prvo Amerikance i Britance u skupini, a onda u doigravanju za prvaka u skupini sa šest momčadi bili bolji od Italije i Njemačke.
Za razliku od njihove vlade i vojske, sovjetski vaterpolisti nisu bili nikakvi barbari; takvima su ih napravili zapadni mediji
Sovjeti, koji do Melbournea nikada nisu osvojili olimpijsku medalju, a europski prvaci će prvi put postati tek 1966., uopće nisu bili dostojni rivali Mađarima. Štoviše, Sovjeti su u pedesetim godinama pravili prve prave vaterpolske korake, pokušavajući kopirati Jugoslavene, za koje su tada mahom nastupali igrači iz Dalmacije, te Mađare. Upravo su dekretom tamošnje Partije Sovjeti dobili priliku trenirati s Mađarima.
“Doslovno su nas kopirali”, objašnjava Miklos Martin, koji će nakon Igara postati Nick i prebjeći u Sjedinjene Države, obzirom da je zbog svog savršenog engleskog bio najčešće citiran u medijima i kod kuće proglašen za lidera “pobunjenika”. “Mi bismo radili svoje vježbe, onda bi oni ušli u bazen i radili apsolutno isto”.
Ljeto prije Olimpijade dvije momčadi su se sastale u Moskvi i Rusi su prvi put u povijesti trijumfirali, a utakmica je bila toliko gruba da su igrači sukob nastavili općom tučom u svlačionici nakon meča. Zato nije ni čudo da su u Melbourneu od prve minute sijevali udarci i isključenja.
“Da se ne lažemo, to je bio dio naše taktike”, kazao je kasnije Zador. “Svi smo pričali ruski i provocirali smo ih od prve sekunde, vrijeđali ih, njih i njihove obitelji. Znali smo da će ih to razljutiti, da će izgubiti kontrolu, a u takvoj situaciji mi smo imali utakmicu u svojim rukama”.
Ostatak priče znaju svi u Mađarskoj; njihovi su imali i ogromnu podršku s tribina, pa su gotovo bez problema došli do prednosti od 4-0 i napravili najvažniji korak prema zlatu (koje su i osvojili, sutradan svladavši Jugoslaviju 2-1). Minutu prije kraja meča Valentin Prokopov je doslovce nokautirao Zadora (“Napravio sam grešku; pogledao sam u suca i ispustio ga iz vida, a on me je udario tako da sam vidio 44 zvijezde”); krv iz rane iznad njegova oka i legendarna slika kako krvav izlazi iz bazena ovu je utakmicu u povijest utisnula kao “Krv u vodi” ili „Krv u bazenu“.
I Sovjeti žrtve propagande
Više od pola članova mađarskog tima nika se nije vratio kući; Ervin Zador završio je u Kaliforniji i postao plivački trener, radeći kasnije s legendarnim Markom Spitzom.
Legendarna je i njegova izjava da je ovo bila pobjeda za sve Mađare, odnosno ona o “Sovjetima koji sport igraju isto kao što žive život, bez fer pleja”. No, desetljećima kasnije Zandor i nekoliko njegovih suigrača su priznali da su i sovjetski igrači ustvari bili žrtve propagande i hladnog rata te da u bazenu nisu bili ništa gori od bilo kojeg suparnika u takvoj utakmici.
“Za razliku od njihove vlade i vojske, sovjetski vaterpolisti nisu bili nikakvi barbari; takvima su ih napravili zapadni mediji danima poslije utakmice”.
Točno 60 godina je prošlo od trijumfa Mađara nad Sovjetima u Melbourneu, hladni rat je odavno gotov, Sovjetskog saveza više nema, a Mađarska je potpuno drugačija zemlja. Šezdeset godina je prošlo, no i dalje je ovo naslavnija vaterpolo utakmica ikada odigrana.
