Kažu da lijepe stvari kratko traju. Tom logikom, one najljepše bivaju samo u trenutku, postajući bljesak u kojemu se stvari pokažu ili dožive u njihovom najboljem izdanju. U košarci stvari doista tako i stoje, barem što se tiče dodavanja, asistencija ili pasova, kako ih sve zovu. Najljepša su ona najkraća. Postoje razna dodavanja koja su lijepa — bez gledanja, kroz noge, iza leđa ili za alley-oop — ali meni su najmilija ona koja su izvedena rukama kad su prsti savijeni kao za odbojku pa tako i odbijete loptu, zapravo poslužite kao mantinela od koje se doletjela kugla odbije u pravom smjeru i postane asist kojim kompletnu suparničku obranu učinite zakašnjelom za korak, dok lopta leti u ruke natrčalom suigraču kojemu će se otvoriti put prema košu, i to neminovno.
Ne znam koliki je taj majušni dio sekunde u kojemu je lopta dodirivala moje prste, ali takva dodavanja ne zaboravljam jer nastaju samoukidanjem u igri i potpunim služenjem timu. Nema mene, ima samo nas.
Geslo je to koje je obilježilo najljepšu košarku koja se ikada igrala na ovim prostorima. Najljepšu jer se igrala u idealnom trenutku za mene, dakle, u 1980-ima i, djelomice, 1990-ima. Napose, prva košarkaška scena koju je sam vidio na TV ekranu bilo je brzo i obijesno ‘odbojkaško’ dodavanje Zorana Slavnića i Dragana Kićanovića u Liegeu 1977. kad smo dobili Sovjete, pa ih prigodno podjebavali. Početak 1980-ih je afirmirao Cibonin showtime na Draženov pogon, kod kojeg su u prvom planu bili koševi i trice, iako ljudi često zaborave 12 Draženovih asista u finalu Europskog prvenstva 1989. u Zagrebu. Zanimljivo je da je jedna od najpamtljivijih Draženovih fotografija ona na kojoj je u skoku i kroz noge dodaje loptu.
Ipak, košarkaški Novi zavjet je došao u žutoj boji, a objavu o novoj košarci donio je Toni Kukoč, svetac-zaštitnik svih dodavača.
Kukočev teorem je jednostavan i glasi: viši čovjek više vidi. Barata li visoki igrač dovoljno dobro loptom, postaje jako opasan
Ne treba pogledati mnoštvo videa s Jugoplastikom ili jugoslavenskom reprezentacijom u drugoj polovici 1980-ih da čovjek shvati da se u centru te nove košarke nalaze dodavanje i timska igra, uz puno kretanja bez lopte. Takvoj košarci mogli smo svjedočiti gledajući NBA ligu i dvoboje mitskih Celticsa i Lakersa, predvođenih Larryjem Birdom i Magicom Johnsonom. No, kako smo rijetko imali priliku gledati čarobnjake s one stranu oceana, našoj će generaciji uspjeh splitskih Žutih i demonstracija umjetnosti dodavanja od profesora Kukoča izmijeniti odnos prema košarci, na svim razinama.
Valja naglasiti da namjera ovoga teksta nije da pobroji svakog dobrog dodavača, već se više radi o osobnom doprinosu na oltaru u Crkvi svetog asista. Svjestan sam koliko nismo shvaćali Krešu Ćosića, njegovu ideju košarke i to kako je radio ono što će Kukoč ili Tim Duncan kasnije raditi. Usto je kao Jugoplastikin trener na odlasku pokazao prstom na mršavog dječaka i rekao: “Odlazim uvjeren u blistavu budućnost vašeg kluba. Imate zlato među klincima. Imate novog, ako ne i jačeg igrača od Dražena Petrovića.”
Košarka se, naime, može izmišljati
Tako je i bilo. Kukoč, Dino Rađa i ostali iz te generacije razvili su se neuobičajeno brzo — u svega tri godine, od Bormija 1987. do Argentine 1990. — postajući od odličnih juniora još bolji seniori koji su zavladali svjetskom košarkom. Domaća liga je postajala najkvalitetnija u Europi, a Jugoplastika je bila prokleto uspješna, tako da će zlatno vrijeme košarke i doba asistencija početi s njom. Kao što se prije toga zbog Dražena išlo samostalno na koš vježbati šut, tako se zbog Kukoča dodavala lopta drugima. I upravo od Draženove ‘za koš više’, košarka je postala timska, ‘za asist više’ basket, i to ne samo na treninzima, već i na haklu na školskim i javnim igralištima gdje su najčešće igrale trojke, dakle, najmanji broj ljudi potreban za pravu košarku.
I sve je to bilo izazvano Kukočevim asistencijama kakve nikada prije nismo vidjeli. One su otvarale imaginaciju i povećavale prostor za igru koja teži jednostavnosti.
“Više volim asistirati nego zabiti. Asistencija čini dvojicu košarkaša sretnim, a koš samo jednog”, pojasnio je Toni jednom prilikom svu ideju te nove košarke zbog koje su nam mijenjali treninge i način igranja. Svi moraju naučiti dodati loptu i svi se zbog dodavanja moraju naučiti kretati bez lopte. Pogotovo se to odnosilo na visoke igrače, kojima je dotad bilo strogo zabranjeno baratati loptom, voditi je ili glumiti, nedajbože, nekog pleja.
“Ne izmišljaj mi košarku!”, još čujem Trenerov urlik za vrijeme treninga i utakmica dok sam bio klinac. A onda se stvar promijenila. Košarka se, naime, mogla izmišljati. Trebalo je biti dovoljno vješt s loptom i dodavati, poštujući Kukočev teorem.
On je jednostavan i glasi: viši čovjek više vidi. Barata li visoki igrač dovoljno dobro loptom, postaje jako opasan, jer dodavanjima pronalazi suigrače kojima može dodati loptu u prostor koji on vidi bolje od svih, a i može baciti loptu s mjesta s kojeg drugi ne mogu. To vam je kao kad se vozite u kamionu: iz visoke kabine vidite puno više u prometu oko vas. Također, visina je dopuštala da protiv agresivnih čuvara ne morate prestati s vođenjem lopte. Bilo je dovoljno naprosto okrenuti leđa suparniku, zadržati kontrolu lopte i gledati preko ramena što se događa.
San o totalnoj košarci
“Asistencija je element koji košarku najviše približava umjetnosti”, rekao je svojevremeno Božo Maljković. Doista, košarka počinje i završava dodavanjem jer stvaranjem veze među suigračima nastaje tim, ekipa, momčad, kako vam drago. Tada nastaje košarka koju je Čovjek koji je buljio u ekran opisao kao “odnos među ljudima”. A nitko se nikada nije dodavao poput Popovichevih San Antonio Spursa koji su više nego itko prije i poslije njih, pobjeđivali kao tim, ultimativno momčadski i nesebično bez kompromisa.
“Everyone can pass!”, uzvikivali su oduševljeni komentatori dok trio Duncan-Parker–Ginobili plete svoju nenadmašnu mrežu, a nema bolje i direktnije izjave o zavodljivosti košarke od te tri riječi. Da, svatko može dodati i tu nema alibija. Dodavanjem se može poništiti nadmoć pojedinca i njime izjednačavamo šanse. U košarci dodavanje uvijek pruža priliku; i slabima i jakima, i niskima i visokima.
Zanimljiv fenomen u basketu je taj da kroz povijest igre oni ‘najugroženiji’ u košarkaškom poretku svoju važnost nanovo stječu i definiraju upravo preuzimanjem uloge onih koji će isporučiti najvažnije dodavanje. Tako je bilo na počecima igre, kada su niski bekovi tražili svoje mjesto pod suncem dok su carevali visoki centri, a tako je i sad kad caruje trica, kad reket postaje sve rastegnutiji, a igrači sve mobilniji. I u toj evoluciji pozicija dodavanje čini da srce kuca sve brže i opsluži krvotok basketa u kojem je moguće izmisliti košarku kako to, recimo, radi maestro asista Nikola Jokić, i tako sve one prognoze o nestanku centara učiniti smiješnima i pokazati koliko košarka može još jednom biti nanovo izmišljena.
Svaki sport teži svome totalnom obliku. Totalna košarka uključuje petoricu — ne jednako visokih ili jakih, nego petoricu jednako vještih u svim elementima igre, pogotovo u onom najvažnijem: dodavanju. Ideja o totalnoj košarci možda jest nedohvatljiva, ali zbog te nemogućeg sna košarka nikada neće dosaditi i zauvijek će biti igra u koju nam je se tako lako zaljubiti.
Samo treba dodati tu loptu.
