Kult Nenada Bjelice

Osijekov šef bio je centralna ličnost HNL sezone

Zadnja izmjena: 28. svibnja 2021.

Profesor Manuel Sérgio umirovljeni je zaposlenik lisabonskog Instituto Superior de Educação Física, učilišta na kojem svoje licence za rad dobivaju portugalski treneri. Inače je zapravo uvijek slovio više za filozofa nego što je bio klasični profesor i time je uvijek privlačio pozornost na svojim predavanjima. Na jednom od njih sjedio je i mladi trener koji je pokazivao izrazito zanimanje za rad poznatog portugalskog neurologa Antónija Damásija, a pogotovo za njegovu knjigu Descartesova greška, u kojoj autor razlaže tezu da su ljudske emocije racionalnije nego što se to obično misli i da su odluke koje donosimo zapravo ponajviše uvjetovane proračunatim emocionalnim faktorima.

Sérgio je svoja istraživanja stavljao u kontekst vođenja nogometne momčadi; za njega nije bilo dovoljno nogometno znanje da budete dobar trener, već ste morali ovladati znanjem o psihologiji i umijeću javnog govora. Najzanimljvija predavanja su mu, kažu, bila ona u kojima je podučavao o emocijama i načinu na koje one mogu biti izmanipulirane, a taj jedan student ih je posebno upijao, Sérgiovim riječima, “kao mačka koja lovi ptice”. Taj trener je bio José Mourinho, o kojem je čak i sam Damásio poslije pisao u znanstvenim radovima posvećenima baš njegovu trenerskom radu.

O emocijama često priča i Nenad Bjelica, čovjek koji bi sigurno isto lovio svaku Sérgijovu riječ na predavanjima.

Ustvari, nekakve varijante emotivno uvjetovanog ponašanja su od Osijekova trenera, pogotovo ove sezone, učinile čovjeka koji je okupirao medijski prostor kroz taj aspekt svoje ličnosti barem podjednako kao i kroz svoj uspješni rad s momčadi. Od prozivke bivših poslodavaca iz Dinama zbog “monopola” pa do ‘Afere Korporacija’ i konstantnog pritiska na suce i sudačku organizaciju; da je netko radio suvislu analizu medijskog sadržaja, Bjelica bi vjerojatno bio usamljen na vrhu ljestvice najistaknutijih aktera. I to je ono što mu je omogućilo da bude pobjednik, čak i ako je Osijeku to prvo mjesto na kraju ipak izmaklo u samom finišu sezone.

On vjerojatno ni ne mari previše za to hoće li ispasti gospodin ili seljačina, kao što vjerojatno ni ne žudi za uspostavljanjem kulta ličnosti; to je samo popratna pojava

“Naravno da su tu kod mene puno odlučivale emocije”, osvrnuo se na odluku o prihvaćanju Osijekove ponude u nedavnom intervjuu za Germanijak. “Gledati sebe, svoju obitelj, svoje suradnike, gledati ovlasti u klubu, financije, atmosferu u gradu, u klubu… Sa svim tim sam se vodio kad sam stavljao stvari na vagu, pluseve i minuse. A jedini minus je da je Osijek na neki način klub nižeg ranga u odnosu na Dinamo.”

Bjelica je u Osijek stigao baš zato jer ambicije postoje, tolike da mu je klub bio spreman predati u ruke čitav sportski sektor. I to s očekivanjima da njegov utjecaj bude vidljiv odmah, pritom ne samo iz razloga jer je po njegovu dolasku Osijek podsjećao na ‘staru’ verziju sebe, na osmom mjestu sa samo mršavim bodom iz tri utakmice, koje su uključivale i šest primljenih pogodaka u dvama porazima od Hajduka i Dinama.

Samo prvo mjesto i trofeji

Osijek je u ove tri pune sezone, otkako ga je mađarski kapital pretvorio od davljenika u pretendenta na vrh, i dalje klub koji je za Dinamom zaostao akumuliranih 65 bodova i onaj čiji se budžet ne može mjeriti s onim u Maksimiru. Bjelica je sam stigao iz ‘korporacije’, gdje je surađivao s ljudima koji su iz vlastitih interesa bili spremni i pretvoriti taj klub — ali i čitavu ligu — u svoje privatno igralište, sve kako bi došli do ispunjenja vlastitih ciljeva i ambicija. Bjelica na neki način ocrtava taj pristup — pritom, naravno, ne ovaj koji je Dinamove čelnike i bivše mu nadređene doveo do statusa bjegunaca; on je naprosto makijavelist na svoj način, trener koji voli manipulirati svojim statusom i položajem kako bi isto tako došao do svojih ciljeva.

I unutar tog procesa je rado iskorištavao emocijama nabijene trenutke, nekada i na sasvim kontradiktoran način. Šutio je, primjerice, kada su mu sudački previdi donijeli osvojen Kup protiv Hajduka nakon samo četiri dana na Dinamovoj klupi, a onda je uredno psovao majke sucu Mariju Zebecu i njegovim pomoćnicima, optužujući ih da su se “prepali domaćina” Osijeka. Dobro se pamti i onaj ‘napad’ na VAR nakon Dinamova kiksa protiv Šahtara u Ligi prvaka. Tada je također spominjao emocije i “ubijanje” istih.

Povrh svega, Bjelica opsesivno želi doći do cilja i zato voli imati najveću moguću kontrolu nad svojom sudbinom. U Dinamu je to bilo drugačije; ondje su mu najveći neprijatelji na tom putu ispali ljudi u principu sličnih, ali dijaboličnijih potreba, zbog čega je na kraju cijela priča i pukla na način na koji je pukla. No, u Dinamu je kroz klub imao i ogromnu količinu kontrole nad čitavim sustavom, i to ne samo kroz izgradnju svog kulta preko dovođenja ‘svojih’ igrača, onih koje toliko dobro poznaje da plišanim lutkama može pridavati njihove karakteristike. U Dinamu načelno nije imao vanjskih neprijatelja; u Osijeku je priča ipak drugačija.

Osijekov kadar je i prije Bjeličina dolaska imao kvalitetu za vrh ljestvice — uostalom, momčad koju je koristio kroz sezonu velikim dijelom počiva na istim igračima koji su kolo prije njegova dolaska na klupu potopljeni od Dinamovih rezervi s 4:1 — ali njegova ideja je od samog starta bila jasna.

“Od prvog dana rekli smo da nas prosjek ne zanima, premirana je samo izvrsnost, samo prvo mjesto i trofeji. Ni drugo mjesto za nas nije opcija”, otvoreno je najavio Bjelica. “Momčad je to spremno prihvatila, iz dana u dan gradimo taj pobjednički mentalitet. Kroz svaki trening to osjetim, u svakoj vježbi, insistiram da se vidi ta želja za pobjedom.”

Sve je relativno i svrsishodno

U tu svrhu je dao sebe kao vojskovođu tog pobjedničkog mentaliteta, ali najviše tako što će generirati narativ da ‘korporativni’ sustav zapravo ne želi da “jedan Osijek” postane prvak.

Udarao je Bjelica po svemu i svakom ove sezone, otvorio je front s Dinamom, Rijekom, ali i sudačkom organizacijom. Tvrdio je kako ga “sigurno ne bi nitko napadao da je na sedmom mjestu”, iako nije bilo baš jasno tko ga to točno napada tako direktno, osim novinara bliskih maksimirskoj Obitelji koji su od njegova rastanka s klubom po uobičajenom dekretu stali uz establišment i odradili kampanju usmjerenu prvenstveno ka razgradnji njegovog kulta u Dinamu. Pritom je zanimljivo i popratiti kako je iz Dinama Bjelica otišao sa statusom ‘gospodina’, što je kod Dinamovih navijača bio predmet žala veći i od samih rezultata, dok se taj aspekt uvelike promijenio ovim drugačijim vidom njegova psihološkog ratovanja u Osijeku. I to je, jasno, vezano uz Osijekov status i percepciju u odnosu na Dinamo.

Dojam je da Bjelica u Gradskom vrtu nije, baš kao ni Mourinho, poziciju ‘sami protiv svih’ opsadnog mentaliteta iskonstruirao kako bi skinuo psihološki teret s igrača nespremnih na najviše ciljeve; barem ne u značajnoj mjeri. U trenucima kada je Osijek pucao u šampionskoj utrci Bjelica se nije libio otvoreno prozivati pojedince, pa je tako nakon kiksa u Koprivnici u istom toku misli prozvao i Igora Silvu, za kojeg je rekao da se “teško nosi s pritiskom”, kao i napadače koji su “morali puno bolje”. No, i to je dio pristupa koji donosi rezultat, i nije slučajno da mu je uvjerljivo najveće pojačanje ove sezone bio Ramón Miérez, Osijekov ‘bik’ koji je vječno spreman doći do cilja, svim raspoloživim sredstvima.

Koliko je unutar svlačionice taj njegov pristup, sviđao se on ljudima ili ne, dao ploda najbolje govori to da je na kraju sezone Petar Bočkaj ostavio veći utjecaj na ekipu od senzacionalnog pojačanja Ivana Santinija, postavši od otpisanog ‘pijanca’ najbolji asistent lige. Bjelica je trebao Bočkaja za ostvarivanje svog cilja, ali to što se sada sve više spominje kako je Pero jedan od igrača koji ovog ljeta izvjesno napušta Gradski vrt samo potvrđuje da je kod Bjelice isto tako sve relativno i svrsishodno.

Ostvarivi ciljevi

Bjelica želi što je moguće više stvari po klupskoj ‘vertikali’ držati pod svojom kontrolom. Želi da je njegova zadnja oko integracije mladih igrača u momčad ili toga je li ovo ili ono pojačanje uistinu potrebno ili nije.

On jako dobro zna u kolikoj mjeri može dati sebe kako bi zadovoljavanjem vlastitih ambicija paralelno zadovoljio i one klupske. Osijeku je obećao trofej unutar tri sezone, a već u (nepotpunoj) prvoj oborio je klupski rekord po osvojenim bodovima i konačnoj poziciji u prvenstvu, što je odlično prolazno vrijeme. On vjerojatno ni ne mari previše za to hoće li na tom putu ispasti gospodin ili seljačina, kao što vjerojatno ni ne žudi za uspostavljanjem kulta ličnosti; to je samo popratna pojava procesa nad kojim želi imati što je moguće veću kontrolu.

Ono za što mari je ostvarivanje svojih ambicija i ciljeva, ulažući u to sve svoje trenersko znanje i psihološke vještine. Dok god se te ambicije podudaraju s klupskima, a Bjeličin u domaćim okvirima možda i pomalo osebujni pristup baratanja emocijama ne izmiče kontroli, ciljevi se čine ostvarivima u doglednoj budućnosti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.